HDZ mora i sebi i naciji javno priznati da je njegovo vodstvo – prije svih Karamarko i Brkić, te svi članovi Predsjedništva u zadnje četiri godine – krivo za neuspjeh na prošlim izborima. Od te teze počinje izgradnja svakoga uspjeha, a od negacije te teze nastavlja se strmoglavi pad stranke!

Karamarkov HDZ, ali, rekao bih i inače, HDZ je zaslužio poniženje. Pravda je spora, ali dostižna.

Netko tko je nakon nevjerojatne potpore naroda, entuzijazma kakav se viđa samo u epohalnim povijesnim trenutcima, blistavim uspjesima i pobjedama, dopustio da nakon obračuna s okupatorom zemlje 1995. godine dovede zemlju u totalnu, puno opasniju okupaciju 2016. godine, zaslužio je – poniženje. HDZ se može oporaviti samo s tom spoznajom.

A ne shvaćaju ništa.

Njihov udar na Most nakon provale u vozilo agencije bliske Mostu samo pokazuje koliko oni nemaju pojma u kakvom su stanju u – medijima. Njihova rekacija na Oreškovićevu ponudu Karamarku i Petrovu također ukazuje koliko nisu svjesni da je to prilika za preuzimanje inicijative iz potpuno gubitničke pozicije prema eventualnoj pobjedi na izborima. HDZ je odavno talac takvih tipova, koji reproduciraju katastrofalno rukovodstvo, a rukovodstvo njih.

HDZ, razorna medijska scena, krive mete i getoizacija Hrvatske

Zašto je trenutno stanje gubitničko?

Zato što je s druge strane HDZ godinama imao jako organiziranog i pametnog suparnika i neprijatelja, neprijatelja zbog simbolike HDZ-a i svega onoga što HDZ veže za odavno zaboravljenu hrvatsku državnost. Neprijatelja koji kontrolira „medijsku istinu“.

Jer istina je, ako ne znaju „savjetnici“ HDZ-a, ono što piše, a ne ono što – jest.

A najmanja uvjerljivost se postiže pišući, govoreći i ponavljajući hrvatskom narodu da je nešto što i budala vidi da ne valja – dobro. Od prvoga dana postojanja HDZ-a, Tuđmanov HDZ su pokušavali i dobrim dijelom uspijevali jako oslabiti takvi tipovi, a i danas se jedan dio njih mota oko HDZ-a – i braneći „vođu“ zapravo beskrupulozno brane – sebe, uništavajući i vođu i stranku. A stjecajem okolnosti i Hrvatsku.

Braneći Hrvatsku, uzimaju monopol na nju, proizvodeći neprijatelje, trpaju u geto i stranku i Hrvatsku, jer, samo u getu i u svojim torovima mogu – funkcionirati. Od toga boluje današnji HDZ.

Upravo takvi su tipovi oko Karamarka, razne „juge“, „skoke“, „podskoke“, „izandjuge“, gomila mediokriteta koja godinama provlači nesolidnost, neznanje, nekompetenciju a nameće veze, poltronstvo, umreženost kako bi uvijek bili pobjedici, s pipcima u rasponu od Josipovića i Pusićke, preko notornih donova i patera pa do aktulanog šefa HDZ-a. Jer, vlast mogu ponuditi samo SDP i HNS, te HDZ. Zbog toga takvi tipovi sve savjetuju, sa svima promiču dijalog, toleranciju, kulturu, svima se uvaljuju jer imaju u strukturi tipove za sve prigode, ali samo autentičnu Hrvatsku vode u propast.

I, u međuvremenu jedni druge, boreći se za „naše“ interese, časte savjetničkim, javnim, akademskim, diplomatskim i statusnim pozicijama i razmnožavaju se u svim porama društva.

U takvim okolnostima pokušavati se obraniti od osmišljene smrtonosne kampanje, koju HDZ nije ni pokušao osporiti otvaranjem relevantnih pitanja u državnim institucijama, koristeći materijale koje je netko ukrao iz vozila Mostovog piarovca, je – gubitnički.

Tko govori u ime SDP-a – Maras ili Karamarko?

Kao što je gubitnički svaliti svu odgovornst na „Amerikanca“ Oreškovića jer je, bez političkog legitmiteta!? Slušajući ovakva obrazloženja HDZ-a, nemoguće se ne nasmijati i pitati govori li to Maras u ime SDP-a ili – Karamarko?

Tomislav Karamarko, njegovi savjetnici i najbliži suradnici umjesto da energiju koriste na realno sagledavanje problema, nasrću na Most i time ga legitimiraju, nasrću na Oreškovića, obećavaju preslagivanje koje ne – postoji. Izuzev u – čaroliji. HDZ nije otvarao nekoliko mjeseci deset puta teža pitanja, otvorene zloupotrebe i dvojbe koje je Mostov ministar Orepić sijao iza sebe. Isti onaj Orepić koji ovih dana s Facebooka urla – sad ili nikad. E, to je poniženje.

Poniženje Hrvatskoj, a ne samo HDZ-u.

Poniženje je za svakoga, a ne za stranku koja baštini hrvatsku državnost, da ju javno brani Petar Škorić, kojega sam zamijetio na Konvenciji HDZ-a kao vodećeg podrepaša i poltorna najniže vrste, govorancijom u Saboru o – zločestom Mostu. A čovjek je šef HDZ-a u Splitu! Ili da joj lekcije o odgovornosti u medijima drži – Milorad Pupovac, s kojim se Karamarko savjetuje o preslagivanju, ne shavaćajući da štakori prije putnika – nanjuše potonuće broda i skaču u vodu.

I neće svirati na polubi do potonuća.

Kamo misli HDZ prispjeti s takvim ljudima, kakve oni to probleme mogu rješavati i u čemu mogu biti konstruktivni? Jedino što mogu ponuditi je godinama strpljivo slušati, vikati po konvencijama, nosati zastave, tražiti komunjare, Srbe, neprijatelje voljenoga vođe, podilaziti i na kraju – dograbiti kakvu sinekuru za život, jer ne znaju ništa raditi.

Što Hrvatska ima od toga? Jad i bijedu.

Grubi Butkovićev nasrtaj na Oreškovića

Jednako je neprimjereno bilo gledati ministra Olega Butkovića koji se jako ružnim riječima osvrće na predsjednika još uvijek svoje vlade Oreškovića, svoga službenoga šefa, s očitom namjerom da bude veći katolik od pape i da se dodatno svidi – Karamarku. To me je jako podsjetilo na Jandrokovića i izrazito prljave istupe protiv Sanadera čim je Sanader pao, a pojavila se Kosor. Pa kad je Kosor pala, nasrnuo je na nju.

A posljedice vodstva takvih ljudi – vidimo. Koji cinizam?

Da je Most ubio deset ljudi, a to se saznalo provalom u vozilo, da je ne znam što uradio, pa i to da njegov piarovac besmisleno i bez ikakvih dokaza optužuje Karamarka, jednostavno HDZ ne shvaća da mu nitko živ ne vjeruje. Jednako kako danas, nakon zastrašujuće višegodišnje kampanje da se Sanader zaklinje na sto križeva, da ga svi sudovi ovoga svijeta oslobode svake optužbe, nikada više ne bi mogao biti relevantan nacionalni političar, iako je rođeni lider, potencijal kojemu ni Milanović ni bilo tko iz suparničke ekipe ne može – svezati cipele.

Jednostavno, s percepcijom je to tako.

Karamarko to ne želi razumjeti.

Naime, kampanja koja se protiv toga čovjeka vodi, najčešće prljavo i bez ikakvih relevantnih dokaza i najčešće na posve periferenim stvarima kao što su njegov navodni ustašluk i radikalizam, koliko zbog organiziranosti antifa medija i institucija, još i više zbog njegovoga i HDZ-ovoga nesnalaženja, jako je naudila tome čovjeku. I stranci.

Isključiti takve antife je nacionalni interes

Pri tome možemo čak govoriti i o potpunoj i skladnoj potpori stranke, svih njenih članova, ali to za uspjehe HDZ-a i prije svega obranu Hrvatske od razorne okupacije antihrvatskih silnica, nije dovoljno.

A isključiti takve antife je nacionalni interes.

Karamarku je ta kampanja izvan HDZ-a i njegovih simpatizera jednostavno, ponajviše zbog njegovoga bijega od jasnoga izjašnjavanja i promocije nacionalnih pitanja, zapriječila pristup najmanje milijunu ljudi koji ne izlaze na izbore. A to je jedina preostala snaga nacionalne Hrvatske, jer nema sumnje da i bez nogu i bez ruku nijedan poklonik antife i ljevice neće ostati kod kuće na dan izbora.

Najtragičnije mi je pročitati platformu s koje apologeti Karamarka i ovakvog HDZ-a pokušavaju opravdati potpuni gubitak kompasa u dramatičnim trenutcima. To što Karamarko nije prihvatio Oreškovićevu ponudu, a ne smjenu, tumače navodnom Karamarkovom zaštitom nacionalnog branda Zlatka Hasanbegovića, ističući kako „Tomo ima problema jer se ne želi odreći Zlatka“. I, ako se „Tomo povuče naredni je – Zlatko“.

Koja bijedna laž, koji potpuni nedostatak smaopouzdanja, koja gubitnička pozicija!? Koja zloupotreba sjajnog Hasanbegovića. Polazište ovoga HDZ-a i njegovih apologeta je – sve ovisi o volji antifa, oni su moć, moramo se, kao nekada Ćiro Blažević s najboljom reprezentacijom svijeta – uvijek prilagoditi protivniku. Da je HDZ uistinu čvrst, principijelan i da je odlučan braniti svoje ljude i stavove, onda su Oreškoviću morali iskazati nepovjerenje i prekinuti koaliciju s Mostom kad se mjesec dana javno pecukao Milijan Brkić, odnosno stranka javno sramotila i svakodnevno isijavala – slabost i kapitulanstvo.

Jer, što god bio povod Karamarku da kandidira Brkića, on je tada bio glavni tajnik stranke i bilo je pitanje prvoga reda ili ga obraniti ili – ići na izbore. O kojoj to onda danas principijelnosti govore?

Zato je sada svaka priča o nepopustljivosti danas – prazna fraza, smijurija kojoj nitko zdravog razuma ne vjeruje.

Rukovodstvo HDZ-a se danas ponaša kao kokošar.

Dok ga netko ostavi da pomalo vladucka na miru, šuti i pokušava uvaliti tu i tamo nekoga tko je godinama mahao zastavom, vikao, zastupao „Tomu“, „Milijana“, napadao na forumima neistomišljenike ili kritičare pa to nosio svakog jutra naručiteljima, današnji HDZ šuti. I Bog zna čime se bavi.

Što je danas dakle činiti HDZ-u?

HDZ mora i sebi i naciji javno priznati da je njegovo vodstvo, prije svih Karamarko i Brkić, te svi članovi Predsjedništva koje je upravljalo strankom zadnje četiri godine, krivo za neuspjeh na prošlim izborima. Od te teze počinje izgradnja svakoga uspjeha, a od negacije te teze, nastavlja se strmoglavi pad stranke. To naravno, ne mora biti i osobni pad stotina tipova u vrhu HDZ-a, jer nije na osobnoj razini pad zauzeti gotovo sigurno mjesto u Saboru, a ponavljati ljudima ili novinarima da je to što takvi rade – hrvatski interes.

HDZ odmah mora početi raščišćavati takve „naše“ i sve što su ikada dovukli pod ime stranke, simbola državnosti hrvatskoga naroda. Jer takvi dovlače samo – propast.

Snaga novoga HDZ-a bit će – „Hrvatska koja ne izlazi na izbore“!

HDZ je što svojim porukama, što porukama koje izgovaraju takvi „naši“ odustao od Hrvatske koja ne izlazi na izbore, posvećujući jedinu pozornost famoznim klauzurama i ljudima koje nitko i inače ne treba – poticati. To su njihovi ljudi. I, ograničene brojke, koje ih drže u egalu s antifama, istodobno držeći Hrvatsku potpuno – paraliziranom i svakim danom sve čvršće okupiranom klasičnim neprijateljskim idejama, ljudima, programima i politikama. Hrvatska koja ne izlazi na izbore nije antifa Hrvatska. A brojna je za dvotrećinsku pobjedu svakoj nacionalnoj politici. To je njihova, hadezeova Hrvatska, točno onoliko koliko joj oni uspješno pristupe, jer nikada nije bila niti će biti – antifa Hrvatska. Dakle, tu je problem.

I bit će opet, može za dva mjeseca, za tri godine, bit će na prvim izborima, ako HDZ ne usvoji tu mudrost.

Stranka se mora usmjeriti ka sprječavanju potpunoga uništenja zemlje, a to se neće dogoditi rušenjem Vlade, niti čak ako Petrov sklopi vladajući savez s Milanovićem, kako bi izbjegao odgovornost za očekivane financijske probleme zemlje. Jer tipovima kao Petrov nije problem pobjeći, to će uraditi ili sada ili kasnije, ali uvijek kad treba preuzeti odgovornost, ili nakon što ušićare hapšenje Jamba ili Škaričića.

Od HDZ-a, dobroga HDZ-a – a to nije ovaj danas, ovisi, ako mu je stalo i ako smije, te ako ima unutarnje moći, slijed poteza narednih mjeseci. A nijedan od njih nije dobitan s ovim vodstvom. Jednostavno Karamarko je – ne zbog trkeljanja Bože Petrova, koji je nešto značio dok cijela nacija nije čula njegove svakodnevne“sadržajne“ reformske izjave i predstavio se kao gubitnik koji stjecajem kaotičnih okolnosti i smišljenom strategijom Ive Josipovića i Gorana Radmana znači nešto više nego u svojoj ulici u Metkoviću, već zbog izuzetno lošega vođenja stranke – zavrijedio otkaz.

Ovakav HDZ nema nikakvih izgleda. Niti ako ostane u Vladi, niti u oporbi, niti na novim izborima. Nikakvih.

Tu mu, sve dok je Karamarko šef stranke, ne može pomoći ni Hasanbegović niti itko drugi, koga bi ljudi najradije nosili na rukama, ne zbog toga što im je donio bolji život, već zbog toga što im je vratio vjeru da se Hrvatska može othrvati – poniženju. Jer je ljudima vratio – ponos.

Ne znam shvaća li Karamarko koliko je fenomen poniženja važan i odlučujući u donošenju političkih odluka. Karamarko nije imao snage prihvatiti zasluženo poniženje zbog neznanja ili propusta, koje mu je Most složio, delegirao je to poniženje na stranku, a stranka na – Hrvatsku.

Nitko, baš nitko u HDZ-u tko svjedoči ovakvim odlukama i tko im se ne samo interno, nego i javno nije usprotivio, neće moći zbog onoga što slijedi – oprati ruke. Jer, ako nekoliko tisuća stranačkih profesionalaca sa svojim sinekurama na svim razinama vlasti može spriječiti stotine tisuća članova misliti glavom – onda im glava ni ne treba. A ni takav HDZ Hrvatskoj.

Autor: Marko Ljubić / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save