Ispuštena prilika da crveni jugonacionalisti za vječna vremena budu maknuti s političke scene

Klima se opasno klima, munje ubijaju ljude više no ikada od vremena kada je grčki bog bogova, gromovnik Zeus, rješavao ljudske sukobe na efektan nači, davno prije rođenja robovlasničke grčke demokracije koja je navodno temelj moderne europske demokracije a u zbilji sve stvarnije i jest. Suvremeni se robovi okupljaju u robnim kućama, robinje i robovi prodaju se na trgovima i nesvjesni da ih ondje prodaju ideološki manipulatori ispod svake normalne cijene (vidi prosvjede na banskom trgu), robovlasnici sjede u bankama i trljaju ruke, ovršeni i blokirani žive ispod razine grčkih robova, sve je više grobova, a sve manje novorođenih – pa kada dođemo do savršenog školskog sustava djece će biti manje nego učitelja i nastavnika, jedan nastavnik po glavi djeteta. Aristokratski, štoviše kraljevski. Posljednji mali Hrvati imat će cijeli jedan razred učitelja. Preostali učitelji naglo će početi učiti ruski, jer ruska penetracija posebno na hrvatsko more već sada postaje fenomenom, pa će za koju godinu mali Rusi trebati edukaciju, na ruskom.

„Kad bi svi ljudi na svijetu“ bili kao mi u Hrvatskoj, izumrlo bi čovječanstvo i svi bi problemi bili riješeni, Zemlja bi odahnula i vratila se u blaženo stanje prašuma, divnih stvorenja koje lutaju visokim travama, klima bi se regenerirala a klalo bi se samo toliko koliko je potrebno za preživljavanje.

„Hrvatska može bolje“ bio je slogan masovnih prosvjeda u Zagrebu i Kataru. Prosvjed je urodio plodom, Hrvatska je pobijedila San Marino bolje nego ikada do sada, deset naprama nula, što je, kažu, najbolji rezultat hrvatske nogometne reprezentacije u povijesti. Bolje se ne može, nije to rukomet. Znači, oko slogana „Hrvatska može bolje“, svi se slažemo, pa i mladi matematičari koji su osvojili prvenstvo svijeta u računanju, premda je svijet mislio da ne znamo računati i prestao računati na nas. (To mu se, svijetu, dogodilo i 1991.)

A glede prosvjeda koji je prikazan kao bunt protiv mračnih snaga koje ne žele reformu školstva, tek ovo: nikada u novijoj povijesti nije održan besmisleniji prosvjed, nikada toliko ljudi nije palo na bezočni trik crvenih koji su izračunali (vidite, i oni znaju računati) da će neinformirani građani pohrliti na trg povučeni naricanjem s društvenih mreža da je u pitanju budućnost njihove djece, da budućnost njihove djece ovisi o tome hoće li Jokić provesti svoje ili ne će.

Besmislenost prosvjeda sastoji se u tome da nema toga u Hrvatskoj – posebno onih koji imaju djecu ili unuke uškolskom klupama – koji ne zaziva reformu školstva. Opći konsenzus: rasterećenje jadnih malenih bića, potpuno drukčiji pristup u „predavanju“, usporednost, poticanje kreativnosti itd. Ali gdje je razdjelnica?

Pa u sadržaju uputnika. Strategija koju je predložio HAZU posve je u redu, no nakon toga dolazi do „izvršnih“ operacija koje su prirodom stvari u vrijeme bivše vlasti povjerene provjerenim kadrovima s ciljem da operativni dio prilagode nakaradnoj svojoj ideologiji, pa ako treba izbace iz igre i HAZU. Operativni dio zove se kurikulum, da se ne bi trebao nazvati uputnikom i da već samim naslovom dade do znanja da nije hrvatski.

U uputnik se nikako ne smiju uvući povijesne istine koje nisu u skladu s jugoslavenskom historiografijom, pa je zato Milanović na čelo reformske ekipe postavio histroričara Nevena Budaka, a Budak pronašao Jokića. Znači, neobaviješteni ljudi (uz podosta obaviještenih mrzitelja iz neprofitnih medija i udruga) dovedeni su na Trg bana Jelačića da navijaju ne za nužnu reformu školstva nego za onu reformu školstva koja se odvija pod nadzorom crvenih, pa makar više nisu na vlasti. Potpuno nesvjesni, prevareni su ljudi istrčali na trg da podrže reformu Milanović-Budak-Jokić, što neodoljivo podsjeća na jezičnu reformu Goldstein-Jovanović- Jozić.

Može li Hrvatska bolje? Naravno da može, ima pregršt znanstvenika i stručnjaka boljih od Jokića i Jozića. Može bolje, ali rečeni bolji stručnjaci nisu po volji crvenima, pa se tragedija nastavlja, a Domoljubna koalicija se – kao i u mnogočemu drugom – postavila vrlo ambivalentno. Ministar Šustar, i ne znajući valjda da je svojim stidljivimizjavama oko postojanja Boga zauvijek upisan u crnu listu crvenih, bez detaljnoga proučavanja prijedloga uputnika i možda usmjeren od neupućenih reformista iz vlastitih redova – u početku je objeručke prihvatio uputnik i Jokića. Zatim je valjda ponešto i pročitao, valjda je čuo akademike i ljude ugledne u strukama, vidio da tu štošta nije u redu pa se počeo sukobljavati s Jokićem, a ovaj stao na zadnje noge i počeo ucjenjvati.

Kasno je reagirao Šustar. Već prvih dana u ministarstvu trebao je imati jasnu, cjelovitu sliku, pozvati Jokića i zahvaliti mu na dotadanjem radu te vratiti dijete majci, to jest Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, postaviti povjerenstvo koje će analizirati učinjeno, ostaviti što treba i izbaciti što ne valja. A mnogo toga ne valja i plod je instrukcija iz stožera SDP-a i HNS-a. Ovako je izgubljeno vrijeme, akademici su pojedinačno urgirali, a jokići ih kolektivno ignorirali, pa se „stručna rasprava“ pretvorila u cirkus, a tako će i javna rasprava ako do nje i dođe. Znači, Jokić je u službi crvenih tvrdio i tvrdi da Hrvatska ne može bolje, da je ono što su on i „skupina“ učinili – najbolje. Pa ako su prosvjedi sa sloganom „Hrvatska može bolje“ možda mislili na to da Hrvatska može imati (i mora) imati bolju reformu školstva od one koja se razotkrila u uputniku – onda je sve u redu, podržavam.

I nije jokićistima do rasterećenja đaka (pokazalo se da rasterećenja i nema), nije njima do infomatike i matematike, njima je ipak i samo do tumačenja povijesti na kumrovečki način, posebno povijesti dvadesetoga stoljeća i osobito Domovinskoga rata. Djeca ne smiju saznati drugu i pravu stranu priče, jer bi to bilo pogubno za crvene, koji se i opet žele dočepati vlasti. Usput je kao i uvijek udar na hrvatski jezik, pa se prirodnoznanstvenici pitaju zašto se (opet) vraća tuđe nazivlje kada imamo svoje, hrvatsko.

Početkom prošloga tjedna bio sam pozvan na proslavu Dana grada Zagreba u staru vijećnicu. Sve lijepo, svečano, bez trzavica. Podijeljene su i nagrade, mnoštvo nagrada Grada Zagreba, a najveći, dugotrajni aplauz dobio je – tko? Ante Nazor, isti onaj koji ima pregršt primjedaba na jugofilnu interpretaciju Domovinskoga rata u uputniku (kurikulumu), ali i na široko obrađenu jugoslavensku epizodu u hrvatskoj povijesti, epizodu koja je valjda značila sretan trenutak hrvatskoga naroda. Napominjem da su u publici koja je tako frenetično aplaudirala, bili idejno i stranački vrlo različiti ljudi, što znači da Nazor ima široku potporu, odnosno da ju Budak i Jokić nemaju.

I što dalje? Zavisi od političkoga raspleta. Ako ne daj Bože dođe do novih izbora i crveni opet preuzmu uzde, „kurikulum“ će ostati kakav sada jest, samo što će skupina biti ,ipak, nadopunjena novim ljudima: za blisku povijest bit će postavljen Dejan Jović, za umjetnosti Oliver Frljić, za pitanja etike i morala onaj Barišić s Fakulteta političkih znanosti, a za Domovinski rat Vesna Teršelič i Vesna Pusić. Za Drugi svjetski rat Slavko i Ivo, te brat Pusić. Jer, Hrvatska može gore.

Pakao

Ono što se mora priznati jest da crveni nisu samo tako, bleferski, obećali pakao novoj vlasti. Pakao je dobro organiziran: u Hrvatskom saboru izvode predstave ulaženja i izlaženja na plenarnim sjednicama i na odborima,miniraju odbor koji želi pomoći šestorki hercegbosanskih Hrvata, ruše kvorum i šalju svakoga dana po jednu interpelaciju. Izvan Sabora: angažiraju zaostale (a gotovo svi su zaostali) kadrove u službama koje je Most velikodušno zadržao, špijuniraju kao u doba hladnoga rata, angažiraju svoje „istraživačke novinare“, opanjkavaju hrvatsku vlast i Hrvatsku uopće u inozemstvima, a kao snajperisti ciljaju jednog po jednog ministra.

Kultura im je bila prva na nišanu, a kako i ne bi kada je sva hrvatska kultura premrežena crvenima, pa ako ih tko dirne odmah nastaje revolucija. Paradoksalno ili ne, tek je ova situacija pokazala koliko je kultura važna, koliko sve zlo (i nešto dobra) dolazi upravo iz toga područja. Crveni su to shvatili, plavi u cjelini nikada nisu. Hasanbegović je shvatio, i to mu milanovići ne mogu oprostiti, pa su ga proglasili crnim, maltene vođom izmišljene fašizacije moderne hrvatske države. Isti taj Hasanbegović uživa sve veći ugled u narodu.

Kada se narod nije dao prevariti, „kulturnjaci“ su počeli plakati u predsobljima raznih zuroffa i finkelkrauta, apotonjeg dopremili i u Zagreb da pred malobrojnom publikom izjavi kako je Hasanbegović sramota, što bi prošlo potpuno nezapaženo da usrdni mediji nisu od toga napravili veliku misu. Kako bi bilo da neki naš intelektualac ode u Beč i proglasi sramotom nekog njihovog desničara, recimo onog Hoffera koji umalo što nije postao predsjednikom Austrije, a Hasanbegović je prema njemu obični lijevi liberal. Što bi se dogodilo? Rekli bi takvom intelektualcu da ode doma, pa ne će im netko izvana docirati. Dosta im je bilo što su zvali Frljića da režira neku predstavu pa se šokirali i sablaznili, rekli mu da ide doma jer takav glupi teror u tetaru ne žele podnositi, a posebno ruganje austrijskoj zastavi (križ, Isusa itd. nekako bi valjda podnijeli.) Frljić je vjerojatno rekao da on ne zna gdje mu je to „doma“ jer doma nema, jer je duhovno raseljena osoba bez domovine, jer mu se gadi sve što je nacionalno, pa naravno i nacionalna zastava – bilo austrijska, poljska ili hrvatska.

No, da se vratim interpelacijama. Jedna od njih je i o „slučaju Hasanbegović“. Potpisalo ju je šesnaest saborskihzastupnika, a u ime predlagatelja Milorad Batinić, da ne mora Milorad Pupovac. Vlada je odgovorila izvješćem o radu Ministarstva kulture i vrlo detaljno obrazložila zašto daje potporu ministru, da je sve urađeno prema zakonu, da je Ministarstvo financiralo neprofitne medije tek od 2013. (zna se i kako), a prije toga nije nikako, te da neprofitni ne ostaju bez novaca i na ulici jer i dalje imaju svoje izvore, da postoji i nadalje fond Agencije za elektroničke medije koji se financira – iz pristojbe HRT-a, tri posto, što iznosi lijepih nekoliko desetaka milijuna.

Ako crvenima ponestane meta među ministrima, obaraju se na saborske zastupnike i to u pravilu na one iz manjih stranaka u Domoljubnoj koaliciji, stranaka kao što je Hrast koji u sferi bioetičkih tema ima svoje stalno i tvrdo stajalište, u skladu s pretežitim vrijednostima Hrvata, koji, zatucani kakvi jesu, i dan-danas misle da je žensko žensko, a muško muško.

Kriza

No, dobro organizirani pakao najednom je shvatio da uopće ne mora provoditi svoje paklenske zamisli, a i sam Lucifer je zašutio, ugodno iznenađen što je aktualna vlast sama sebi priredila još veći pakao i našla se ovih dana u devetom krugu. Premijer smjenjuje potpredsjednike, prvi potpredsjednik smjenjuje premijera, drugi potpredsjednik smjenjuje prvoga potpredsjednika. Uglavnom, izvršna vlast smjenjuje samu sebe. Ono malo pomaka što je učinjeno, sada stoji nepomično i čeka rasplet. Vidljivo je to i na blago kroatiziranoj Hrvatskoj televiziji koja sada također čeka i ne zna kojem bi se priklonila carstvu, pa servira javnosti smišljene i izmišljene ankete koje vele da je SDP u velikoj prednosti, što je laž jer uvijek ili gotovo uvijek točne 2×1 komunikacije imaju druge rezultate, s podosta velikom prednosti HDZ-a, a glede popularnosti – prva Kolinda, drugi „ustaša“ Zlatko.

HTV tjednima slavi 60. obljetnicu. Od tih šezdeset, televizija je samo nekoliko godina bila u hrvatskim rukama, nekoliko donekle hrvatskim, sve ostalo pripada protuhrvatskim komunistima, uz iznimku onih nekoliko ljeta prohrvatskog komunista Ive Bojanića koji je nedavno umro, a prvi put je profesionalno usmrćen (i još je dobro prošao) nakon sloma Hrvatskoga proljeća.

I narod nepomično stoji, čeka rasplet. Hrvatska demokratska zajednica prošla je u svojoj povijesti mnoge krize, gubila izbore i ostajala na nogama, dobivala izbore i profućkala dobitak, padala na niske grane glede postotka podupiratelja, ali se vrlo brzo opet dizala – uvijek zahvaljujući ne samo vlastitoj vitalnosti nego prije svega ideološkom nasilništvu crvenih koje je postajalo nepodnošljivim.

Sadašnja kriza ima korijene prije svega u onih nevjerojatnih šest mjeseci prije parlamentarnih izbora kada je HDZ vodio kao hrvatska reprezentacija protiv San Marina, a onda stao, izgubio se, zašutio, prepustio teren SDP-u. Kako se to moglo dogoditi, ostat će vječnom tajnom, kako se moglo dogoditi da HDZ ne govori o velikim nacionalnimtemama na kojima se izbori i dobivaju, kako se moglo dogoditi da crvenim varalicama prepusti te teme i dopusti im da se premažu crveno-bijelo-plavim bojama, da prisvoje čak i Tuđmana, da, takoreći, istrče na teren u kockastim dresovima? Nije tu odigrao Braun jer je njegova promidžbena zamisao u korist „pohrvaćenog“ SDP-a bila prozirna i trebala je biti izrugana na vrijeme, nije, krivnju snosi prije svega „promidžba“ HDZ-a koja je otišla na godišnji odmor u predizbornom finalu.

I onda se dogodilo što se dogodilo: tadanja crvena HTV promovirala je (uz SDP) po Braunovom savjetu ili bez njega, neke nove ljude koji su se nazvali Mostom, računajući točno da bi na taj način onima kojima se gadi SDP (i HNS) ali ne bi baš glasovali ni za HDZ – dana sretna mogućnost trećega puta koji svakako nije crveni, ali svakako oduzima glasove Hrvatskoj demokratskoj zajednici, barem toliko da ne bude apsolutni pobjednik. Most ih je oduševio,bez obzira što nije htio s njima sklopiti pakt, oduševio ih je nakon sklapanja pakta s HDZ-om i preuzimanjem Ministarstva unutarnjih poslova, te su nakon prve panike bili uvjereni i uvjeravani da im se ne će ništa desiti bez obzira što su imali putra na glavi za pet stotina godina robije.

Štoviše, pomno su pratili grintanje Mosta koji je iznutra razvaljivao Vladu u kojoj i sam sudjeluje, što je naoko iracionalno, podbadali su sukobljene i svakoga dana otkrivali poneku aferu. To je sjajno djelovalo, pa umjesto da se procesuiraju crveni grijesi, i nadalje na stol stavljali plavi, pravi ili izmišljeni, u odanim tiskovinama i na portalima preuveličani do karikaturalnosti. A narod je samo gledao. Iracionalnost je kulminirala kada je Petrov napustio velike riječi i fiksirao se na Karamarka, pa danima nije ni o kome i ni o čemu govorio nego o Karamarku, pa Karamarku. Od toga trenutka više i nije bila riječ o politici, o Hrvatskoj, o hrvatskim interesima, nego o uskoj, privatnoj nepodnošljivosti. A s tom mrenom na očima ne vidi se dalje od nosa.

I sada smo tu gdje jesmo, HDZ-u je prekipjelo kada je i Orešković (u stvari) stao na most i htio pobacati u vodu one koji su ga postavili na premijersko mjesto, što nije samo nezahvalno nego i za njega krajnje riskantno, a po čijim je uputama naglo promijenio smjer, tek će se saznati. (Je li SOA postala ili ostala tumač „vanjskih faktora“ koji upravljaju hrvatskom politikom, je li SOA jača od Pantovčaka i obje strane Trga sv. Marka?) Donijelo je to i nemire u HDZ-u s izmišljenim ili stvarnim sukobom Karamarko-Brkić, ali i zaključkom da se, kad nema sloge u Vladi, ide na preslaganje. Hoće li uspjeti ili ne, teško je pretkazati, ali pothvat nije nemoguć, premda se već izmiču do sada čvrsti partneri (Beljakov HSS) i uvijek nepredvidljiva Glavaševa družba.

Ako dođe do prijevremenih izbora, birači koji je ne žele crvene ali ni novu kaotičnu situaciju s novim trećim putovima trebali bi se okrenuti onima koji, premda nisu anđeli, donose toliko potrebnu političku stabilnost protkanu barem solidnim domoljubljem. Anđeli možda žive među nama, ali ih politika ne zanima, a ako uđu u politiku postaju palim anđelima. Politika je za ljude od krvi i mesa, više strast i instinkt nego primijenjena umjetnost koja se uči na politološkim studijima.

Ono što jest u svemu ovome strašno: na besmislen je način ispuštena prilika da crveni jugonacionalisti za vječna vremena budu maknuti s političke scene, a ja i meni slični posvete se u miru Božjem svojim poslima. To je neoprostivo. No, valjda je takva sudbina da se hrvatski književnik nikada u povijesti nije mogao baviti samo literaturom, od Ivana Česmičkoga do naših dana.

Glede mene, i nadalje sam spreman boriti se i u najžešćoj političkoj areni, davati savjete kada me se pita i kada me se ne pita, a pitalo me se uvijek do sada kada je voda došla do grla, pa me se prestajalo pitati kada bi lađa bila izvučena iz blata, a došli kormilari koji su mislili da mogu ploviti sami, prskali veslima na sve strane i na kraju uprskali. Pa opet ispočetka.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save