Plenković na centru
Zakasnjelim odlaskom Tomislava Karamarka prekida se mrcvarenje i cipelarenje i njega i HDZ-a, ali se pred HDZ-om otvaraju osjetljiva pitanja koja su buknula doslovno od prve sekunde oglašenog detroniziranja prvog čovjeka stranke. Kakav HDZ Hrvatskoj treba i kakav HDZ zapravo treba HDZ-ovcima?
Najava dolaska prononsiranog Andreja Plenkovića za čelnika stranke, kojeg su mediji već instalirali za šefa HDZ-a, mogao bi biti dobar izbor, no samo pod uvjetom da taj izbor osigurava da se HDZ-u dopusti njegova prava priroda i da se desnom krilu te strane dopusti nesmetano funkcioniranje.
To se, naime, nije nikad dogodilo od Tuđmanova odlaska i Pašalićeva pada, jer su i Sanader i Kosorica desno krilo stranke držali u kućnom pritvoru, a Karamarko ga je samo propagandistički podržavao čineći sve s kadrovima poput Mesića, Miloševića ili Šukera, do kojih je iznimno držao, da se autentična državotvorna struja u stranci marginalizira.
Odlučni Hasanbegović
Sanader je stranačku desnicu sveo na Hebranga kojeg zbog njegova ugleda nije mogao ignorirati, ali kojem je permanentno podmetao klipove, pa su tako Sanader i Luka Bebić pune tri godine zakon o istraživanju komunističkih zločina, koji je Hebrang pripremio, držali u ladicama. A HDZ je bio tobože stranka desnog centra! Nasljednik velikog Tuđmana i čelnik stranke koja je stvorila državu opirao se rukama i nogama da se formira komisija za istraživanje žrtava komunizma!
Kada je, pak, Milanovićeva vlast brutalno zaustavila, a onda i rastočila rad iste te komisije, Karamarkov HDZ se nije ni oglasio. A upravo je Karamarkov HDZ tobože bio opcija desnog centra koji će kao pripremiti “zloglasni” zakon o lustraciji. Kad je, pak, došao na vlast, o lustraciji je govorio kao o nečemu “što tek treba vidjeti treba li nam”!
Zlatko Hasanbegović je, kao današnja ikona HDZ-ove desnice, zapravo bačen u političku vatru upravo zato da izgori, kako bi se u dim pretvorilo sve što on zagovara, no on se pokazao iznimno snalažljivim, mudrim i odrješitim, te je ostao na nogama i danas je definitivno najpopularniji HDZ-ov političar. Zato što je autentičan, zato što je britka i razumljiva jezika, zato što zna što hoće i zato jer se ne stidi svoje državotvornosti kojom prožima svaki posao kojeg se primi.
Ako će Plenkovićev dolazak, u maniri Sanadera i Kosorice, staviti lidere desnog centra u stranci ponovno u svojevrsni kućni pritvor, ako će razina njegove državotvornosti i poimanja nacionalnih interesa slijediti Sanadera i Kosoricu, ako će biti u tim temama prijetvoran kao Karamarko, onda će HDZ nastaviti bauljati bespućima hrvatske parlamentarne zbilje, polagano, ali sigurno se gasiti.
Ako će, pak, Plenković dati dovoljno prostora i Stieru i Hasanbegoviću i Maletićki, ali i Goranu Mariću, ako će na budućim listama poslati u mirovinu sve stare sanaderovce, a ne treba zaboraviti da je Karamarko stavio na listu čak devet Sanaderovih ministara, a nastupao je s tezom “novo lice HDZ-a”, onda će HDZ, desni centar i cijela Hrvatska dobiti istinskog lidera koji će doći da pobijedi i koji će doći da ostane.
Karamarko je na kraju sam platio ceh i jedini je podnio odgovornost za političko samoubojstvo, što je pravično, jer je cijela operacija, kako vidimo, bila izvedena primarno u cilju spašavanja njega i guranja pod tepih njegova prljavog veša. U tom smislu valja podcrtati da je Karamarko otišao prekasno, kad su prošli svi vlakovi da HDZ i cijela zemlja od toga ima neku konkretnu i opipljivu korist. Srušio je Vladu a da u trenutku tog rušenja nije imao 76 zastupnika za novu Vladu, i to je njegov neoprostivi politički zločin i prema stranci i prema naciji jer je time otvorio vrata Milanoviću. I sve je to napravio premda je bio upozoravan, pače, premda ga se usrdno molilo da to ne radi!
Iskonski strah
No, kako je jedino rušenje Vlade zaustavljalo javnu raspravu pred milijunskim TV auditorijem o njegovu prljavom vešu, Karamarko između vlastitih interesa i stranačkih i nacionalnih interesa nije dvojio sekunde. Uostalom, otišao je tek kad je povjerenstvo za sukob interesa reklo: kriv je! I tu samoživost i manijakalni egoizam mu povijest neće zaboraviti. Jer, da je otišao prije desetak dana, HDZ bi ostao i na vlasti i u Vladi, a sada ih samo čarobnjak i minuciozno vođena politika može vratiti u Banske dvore.
To neće biti moguće bez temeljite kadrovske reorganizacije jer se HDZ neće moći SDP-u i Mostu suprotstaviti s ostarjelim lavovima poput Kalmete, Šukera ili Franje Lucića jer će im se u protivnom masovno događati rasplet poput onog u Vrgorcu.
Čini se da se tu negdje začeo iskonski strah nekih Karamarkovih suradnika u vrhu stranke koji naglašeno ističu “kako će biti još kandidata osim Plenkovića” jer im je jasno da političar odgajan i formiran na bruxelleskim iskustvima i političkim parametrima ne misli dugoročno koristiti njihove usluge. I tu bi u pripremama novih unutarstranačkih izbora moglo zaiskriti.
Svjestan da ima puno istine u poslovici kako “nije važno kako se glasa, nego kako se broji”, Milijan Brkić za sada ostavlja otvorenim pitanje kako će izgledati izborna procedura na izvanrednom Saboru stranke i nema dvojbe da će on tu biti glavni ceremonijal meštar, kao što nema dvojbe da je on danas najveći autoritet u stranci i da neće dopustiti da se stranka izruči novoj avanturi.
U tom smislu valja uzeti u obzir da Brkić još nije jednog afirmativnog slova progovorio o Plenkoviću, dok Tomislav Čuljak, koji obično nije od velikih riječi, ipak ima potrebu ovih dana naglasiti da će, osim Plenkovića, “sasvim sigurno biti i drugih kandidata”. U tom kontekstu još su, dakle, uvijek sve opcije otvorene, a “na terenu” se otvoreno može čuti da bi bilo najbolje da šef stranke postane upravo Milijan Brkić. Kandidira li se Brkić, Plenković, naravno, nema nikakvih šansi.
Plenković je danas favorit, primarno stoga jer je favorit medija i silno je znakovito da ga upravo lijevi mediji danas glorificiraju. On je i kandidat dijela međunarodne zajednice, a Plenković je osim toga favorit tjedna, jer je najsnažnija figura od svih koji se za sada javno i službeno spominju kao mogući nasljednici Karamarka.
Njegova se intimna sklonost čistom centru, koja ne isključuje ni očijukanje s lijevim centrom, može čak i pokazati kao prednost jer će na taj način vrlo izvjesno zapasati i glasove centra, ali jedino ako paralelno Hasanbegoviću da slobodne ruke u njegovu političkom radu na desnom centru jer će tako pokupiti i te glasove. U tom slučaju, i samo u tom slučaju, Plenković bi mogao uspjeti čak i nadmašiti svoja tri prethodnika na čelnom mjestu HDZ-a.
Bude li od HDZ-a radio čisto centrističku stranku, baza će mu okretati leđa i počet će pripreme za podjelu stranke. I zato je odgovornost Andreja Plenkovića doslovno povijesna. Jer HDZ će platiti krvavu cijenu za iskustvo koje nosi s nevjerojatnim Karamarkom, ali promjene na vrhu stranke otvaraju prostor za suradnju s Mostom. Naime, Božo Petrov nikada nije rekao da neće surađivati s HDZ-om, pogotovo s reformiranim HDZ-om. HDZ s novom političkom paradigmom, s novim vodstvom, nesumnjivo će biti poželjan partner Mostu, te u tom smislu Plenković ima veliku šansu odvesti HDZ ponovno u Banske dvore.
Razočarana desnica
No, sramota koju je HDZ doživio sa svim mogućim aferama i upravo suludima političkim potezima Tomislava Karamarka, sasvim sigurno će trajno razočarati dio desnog političkog korpusa. Taj dio će utjehu potražiti kod pravaša, s tim što bi nova situacija mogla na scenu puno afirmativnije negoli do sada izbaciti medijski zapostavljenu udrugu “U ime obitelji” Željke Markić.
Suradnja i koalicija HDZ-a, Mosta, “U Ime obitelji”, Hrasta i pravaša mogla bi sutra biti dobitna formula za vlast istinskog desnog centra. Takva koalicija mogla bi okupiti sav intelektualni kapacitet koji se krije na desnom centru i ujedno izbaciti pripuze poput HSS-a i HSLS-a koji realno ne spadaju za taj stol.
Autor: Tihomir Dujmović/Slobodnadalmacija.hr
