STRVINARSKA GOZBA: Vodstvo HDZ-a treba preuzeti netko poput Zlatka Hasanbegovića ili Milijana Brkića
Vodstvo HDZ-a treba preuzeti vjerodostojan suverenist, netko poput Zlatka Hasanbegovića ili Milijana Brkića, Ako HDZ-u predsjednika izaberu u Bruselju ili u američkomu veleposlanstvu, Domoljubna će se koalicija morati zadovoljiti s 15 – 20 posto glasova.
Svršeno je. Pala je Vlada, a 15. srpnja raspušta se i Sabor. Pred nacijom su novi izbori, na početku ili sredinom rujna. Idu dani, ode godina, rekao bi Miroslav Škoro. Ode godina, prije isteka prvog polugodišta. Ode – u vjetar.
Tko je tomu kriv? Ako je vjerovati političkim analitičarima, novinskim stupčarima i njihovim urednicima, kriv je samo prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko. On je srušio – svoju Vladu! Kako?! Zašto?! Pomahnitala mu sebičnost i odvela ga u političko samoubojstvo, a njegovoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici, i njegovoj državi, Republici Hrvatskoj, nanijela golemu štetu. Što slijedi nakon takve presude? Po domaćem običaju ono što se upravo zbiva: strvinarska gozba koja se predstavlja kao fina psihološka razudba političkoga pokojnika.
Sebičnost, političko samoubojstvo, šteta nanesena stranci i državi, sve to stoji. Na žalost, stoji na pristranosti ili površnosti krvoločnih sudaca. Ta su gospoda – hotice ili nehotice – posve krivo prikazala događaj. Karamarko naime nije srušio – svoju Vladu! Srušio je, barem nominalno, Vladu Tihomira Oreškovića. Istina, sâm je Karamarko na-vrat-na-nos unajmio toga gospodina kao „nestranačkog predsjednika vlade“, ali samo stoga što je to Petrov postavio kao nuždan uvjet MOST-ove „suradnje“ s Domoljubnom koalicijom. Ta Vlada bila je već u početku čudnovata, više Petrovljeva nego Karamarkova, ne samo stoga što se Karamarko na Petrovljev zahtjev odrekao mjesta predsjednika vlade, nego i stoga što je u pregovorima o raspodjeli resora tada triput slabijemu „suradniku“ Petrovu prepustio šest glavnih ministarstava. Kada je na posljetku – sada već pet puta slabiji – „suradnik“ Petrov ultimativno zatražio odstup HDZ-ova prvog potpredsjednika iz Vlade, a s njim se solidarizirao i Karamarkov nestranački Orešković, što je trebalo, ὦ άνδρες Χρωβάτοι, učiniti? Dati najamniku otkaz ili trpjeti poniženja i zlostavljanja još tri i pol godine?
Pitanje je nezgodno. Da nije pala Vlada, vjerojatno nitko ne bi zanovijetao. Kmetskoj naravi nije teško podnositi poniženja i zlostavljanja, ako je ta nevolja probitačna. Zato me je ugodno iznenadilo onih devetero suosnivača HDZ-a: Ivan Tolj, Zdenka Babić Petričević, Jure Ivančić, Zdravko Gavran, Božidar Petrač, Mario Kapulica, Ante Kutle i Miro Petric. (Jednoga izostavljam, jer sam mu prije mnogo godina obećao da ga nikada ne ću javno spomenuti.) To društvance zahtijeva da Tomislav Karamarko smjesta odstupi sa svih dužnosti u HDZ-u. Da sam član HDZ-a, zahtjev me ne bi zadovoljio. Zašto? Šteta koju je Karamarko nanio državi, stranci i Domoljubnoj koaliciji tako je velika da mu primjerena kazna, po mojem mišljenju, može biti samo isključenje iz stranke. To se jednako odnosi i na one stranačke dužnosnike koji su – poput Domagoja Ivana Miloševića, Darka Milinovića i Sanje Putice – dva tjedna bajali Bandićevu bajku o „preslagivanju“ Vlade i novoj zastupničkoj većini u Saboru. No, ja nisam član HDZ-a.
Donekle me je, i to neugodno, iznenadila i obrazložba zahtjeva. Potpisnici tvrde da HDZ-ova politika pod Karamarkovim vodstvom u mnogo čemu nije bila kontinuitet politike kakvu je osmislio i vodio dr. Franjo Tuđman. (O, dobar dan!) Zbog toga, vele, HDZ nije na prošlim parlamentarnim izborima ostvario izbornu pobjedu. (Ma je li?!) A HDZ im je na vlast došao isključivo političkom voljom MOST-a. (O, kakve li darežljivosti!)
Ne ću pobijati te ocjene. Tko ima zrnce pameti, zna da su one ishitrene, da ne velim: plod povoljna trenutka. HDZ je odmah nakon Tuđmanove smrti odustao od Tuđmanove politike. Tuđmanovu su stranku iznutra „detuđmanizirali“ njezini vođe Ivo Sanader i Jadranka Kosor, a izvana njezini neprijatelji Mesić, Račan i Budiša. Nije u tom poslu bio neznatan ni prinos Tomislava Karamarka. A kada je u svibnju 2012. pod zastavom „retuđmanizacije“ Karamarko postao predsjednikom HDZ-a., moja se neznatnost pitala: Kako je to moguće? Čiji je on projekt? (v. na Internetu – B. Tolić: Dva Tomislava). I iz iskustva zaključila: Nije mu vjerovati.
A što sada? Dok se strvinari goste, mogu podsjetiti da je Karamarko, iako je bio nedostojan povjerenja, preuzeo ćudoredno i politički opustošeni HDZ i četiri ga godine vodio iz pobjede u pobjedu na lokalnim i europskim izborima, te da je s Domoljubnom koalicijom na prošlim izborima za [narodne] zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru ostvario relativnu pobjedu. Na čemu? Na retoričkomu suverenizmu. Stoga HDZ ni sada ne treba očajavati. Dapače, njegova bi Domoljubna koalicija na jesen mogla i trijumfirati. Ali za to ima jedan nuždan uvjet. Vodstvo HDZ-a treba preuzeti vjerodostojan suverenist, netko poput Zlatka Hasanbegovića ili Milijana Brkića, Ako HDZ-u predsjednika izaberu u Bruselju ili u američkomu veleposlanstvu, Domoljubna će se koalicija morati zadovoljiti s 15 – 20 posto glasova.
Benjamin Tolić/HRsvijet
