IVO BANAC: Milanović gubi izbore
Margaret Noonan, briljatna politička autorica, koja je pisala govore za Ronalda Reagana i Georga H. W. Busha, odgovorna je i za pamtljivu parolu iz američkih predsjedničkih izbora 1988. godine: “Read my lips – no new taxes” (Čitajte mi s usana – nema novih poreza). Tvrdi se da je Bush st. izgubio izbore 1992. upravo zato što je iznevjerio ovo obećanje. Stoga se lako može dogoditi da se Milanovićevo veselo cvrkutanje iz Žminja pokaže zlogukim: “Pravac naše porezne reforme je da nema novih poreza i da se zapošljava što više ljudi…. Narodna koalicija pobjeđuje – read my lips” (dnevnik.hr, 26. srpnja). Sve bi bilo jednostavnije kad bi sve bilo tako jednostavno.
Politička analitika bila bi grana preciznih i provjerljivih znanosti kad bi nam se barem polazišta mogla uskladiti. Primjerice, u nekromanciji Marinka Čulića, iluzionista Eisenheima kvazihrvatske krajnje ljevice, HDZ je stranka koja je “kao mlinski kamen samljela sve pred sobom. Od rušenja jugoslavenske federacije i boljih varijanti kapitalističke tranzicije do elementarnih pravila demokratske države”. Ako vam je to polazište, onda nužno morate zaključiti, ukoliko nije realno “da HDZ netragom nestane sa scene”, a nije, kako je državni interes “da HDZ preuzme Plenković, kao što je svojedobno bio da to učini Sanader”. No, ni to nije glavni cilj. Što ako “Sanaderov model modernizacije” nije izgledan, ako je zapravo već propao, ako ni model europskih narodnjaka više ne može zaustaviti “reustašizaciju”, ako je desni populizam već ušao i u “nominalno lijeve stranke”? U takvim okolnostima, veli naš Eisenheim, “izglednom pobjedom lijevoliberalnih stranaka na jesenjim izborima” otvara se mogućnost za “obnovu ljevice, antifašističke, klasno, nacionalno i vjerski obzirne, koja neće mijenjati samo sebe, nego pedagoški i medikativno pomoći i stvaranju drukčije desnice”. Dakle, prvo kirurško uklanjanje pandži HDZ-a, ove “napola ustaške stranke”, onda njen poraz na izborima te na kraju obnova “antifašističke” i “klasne” ljevice (Novosti, 8. srpnja). To vjerojatno nisu dobre vijesti za “neshvaćenog” Zorana Milanovića, kojeg je jedan drugi iluzionist nazvao “nacionalistom tuđmanovskog tipa” (Globus, 15. srpnja), otkrivši, tko bi povjerovao (!), da postoje nacionalističke varijante ljevice. Pa zar mrski imperijalisti nisu Najdražeg nazivali “nacionalnim komunistom”?
No, što ako je sve to račun bez krčmara? Što ako Plenković nije do te mjere neprilagodljiv da ne bi shvatio kako Karamarkova formula “protiv dva totalitarizma”, koja uopće nije Karamarkova nego općenita stečevina demokratskog Zapada, predstavlja najvažniji ulog novoj demokratizaciji (ne samo HDZ-a) naspram Tuđmanove “kompozitne ideologije” pomirbe ustaša i partizana? Što ako, poučen Karamarkovim iskustvom s učincima i potencijalom dubinske države, Plenković vodi istu bitku na taktički prihvatljiviji način? Što ako Plenkovićeva odluka da “HDZ bude prepoznat kao ona ključna stožerna hrvatska stranka, koja štiti nacionalne interese” (dnevnik.hr, 27. srpnja), predstavlja odmak od briselske “narodne i demokršćanske” formule, s kojom HDZ nužno gubi na masovnosti? Što ako oportunizam HSS-a i Beljakovo divljenje Glavaševu herojstvu nešto govori o demokratskim ograničenjima Narodne koalicije? Što ako je provokativni termin “reustašizacija” dio SDP-ove huškačke politike? Što, na kraju, ako Hrvati nisu tako “siromašni i prazni” da se na njima može eksperimentirati po volji svakog iluzionista?
Mnoštvo indicija govori u prilog preuranjenom slavlju u taboru novopečene Narodne koalicije. Afere Madison, Costabella, bonusi u Hrvatskim šumama, ali i niz drugih koje mediji još ne žele primijetiti (naftne mrlje Siniše Petrovića, afera HOPS-ovo postupanje s vjetroelektranama i/ili obiteljska hipoteka Milanovićevih), već su okrhnule brižno čuvani imidž SDP-ova poštenja. Plenković je stabilizirao HDZ, premda je pred njim velik posao strukturalne i ideološke reforme ove glomazne i intelektualno lijene organizacije, koja bolje sluša nego što misli. Bude li izbjegavao strane modele i birače vodio k samoohrabrivanju, rezultati će biti sigurni. Birače ništa više ne iritira od neprestanog optuživanja Hrvatske i Hrvata za ustaštvo. To staro oružje, šestoperni topuz što se primjenjuje svaki put kad Hrvatska hoće nešto više od onoga što joj je dovoljno za goli život, postalo je beskorisno unutar EU, ali još služi internacionalizaciji ucjenjivanja. Optuži nekoga za ustaštvo, pa nek’ se pere.
Zato je Zlatko Hasanbegović kušnja za Plenkovića. “Posmicati Hasanbegovića” (Čulić) ili ljepšim rječnikom plinskog Vrdoljaka (“Ako Zlatko Hasanbegović bude kandidat na listi HDZ-a, onda je sve što govori Andrej Plenković laž. Ustašoidni tipovi ne mogu biti kandidati ozbiljne konzervativne europske stranke”, narod.hr, 26. srpnja) svodi se na stavljanje zvonca oko vrata mačke. Kad bi to Plenkoviću pošlo za rukom, čestitao bi mu i Tomislav Klauški, jer lako se riješiti Tepeša i Ćorića, ali ne i Hasanbegovića (24 sata, 26. srpnja). No, zašto bi se itko želio dopasti Klauškom?
Bude li Plenković hladnokrvan kad je riječ o ucjenama navodnim ustaštvom, a one se ionako ne mogu isplatiti bez rizika novih i još većih ucjena, otvorit će mogućnosti pluralnog profiliranja svoje stranke. Preferencijalno glasovanje, koje će birači sve više koristiti, učinit će svoje, ali gotovo sigurno ne onako kako bi to željeli borci protiv hrvatskog samoodređenja, čiji je jedini izum svaka nova “reustašizacija”. Možda se pokaže da je stari šport prokazivanja ipak u neskladu s demokracijom. Sigurno je u neskladu s Milanovićevim šansama na rujanskim izborima. Nitko ne želi povratak na diletante bez rezultata, makar bili najbolji u samoreklamiranju. Read my lips.
P.S.: Sve rasprave o preprekama i uvjetima koje Hrvatska navodno postavlja kako bi blokirala Srbiju na putu prema EU zapravo su bespredmetne ako se razmotri temeljna prepreka: službena Srbija, bez obzira na formalne odnose, Hrvatsku jednostavno doživljava provizornom državom. Kako inače protumačiti riječi Tomislava Nikolića da “Stepinac nikada nije osuđen u Hrvatskoj, kako u NDH, tako i u današnjem pravnom sledbeniku te ustaške države. Osuđen je u Jugoslaviji, a Srbija je pravni sledbenik svih zemalja bivše Jugoslavije, i sa tim su saglasne sve novostvorene države” (Blic, 22. srpnja)? Znači li to da Hrvatska, kao pravni sljednik NDH, nema pravo na postojanje? Ili da bi se morala svesti na uski pojas od Drave do Hrvatskog primorja, onako kako je to Stevan Moljević zacrtao u svojoj karti četničke Jugoslavije?
Također, što reći o izjavi Aleksandra Vučića da je Stepinac “jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti na evropskom tlu” (Tanjug, 23. srpnja) ili o onoj Ivice Dačića da je “sramotno da Hrvatska protestuje što Srbija kritikuje rehabilitaciju ratnog zločinca Stepinca” (Beta, 25. srpnja)? Tako što u svojoj optužnici 1946. nije tvrdio ni Jakov Blažević. Na kraju, što reći o Dačićevoj najnovijoj izjavi da je “za hrvatsku vlast NDH… ostvarenje hrvatskog sna, Ante Pavelić i ustaše simbol herojstva, a sa njim i njihov duhovnik Stepinac, simbol svetosti” (Beta, 27. srpnja)? O čemu s takvim susjedima uopće razgovarati? O opravdanom razlogu iz Ezopove basne o vuku i janjetu?
Izvor: ovdje
