Plan SDP-a je pokazati da HDZ nema koalicijski potencijal
Izborom imena Narodna koalicija, što neodoljivo podsjeća na komunističku Narodnu frontu, SDP želi pokazati kako su oni jedina snaga koja je u stanju voditi politiku u kojoj svoje interese može naći najveći broj građana Republike Hrvatske. Na drugoj strani, trgovinom s HSS-om i raznim spinovima koji trebaju od HDZ-a odbiti druge političke stranke, nastoji se tu stranku prikazati kao političku snagu bez dovoljnog koalicijskog potencijala, a time i bez dovoljno snage da Vlada Hrvatskom
Koliko god se SDP-ove PR službe trudile raditi pritisak na, sad je već izvjesno, budućeg HDZ-ovog predsjednika Andreja Plenkovića, i nametati tobožnje javno mišljenje kako bi HDZ na izbore trebao ići sam, on sasvim smireno i uspješno otklanja sve špekulacije na tu temu. Plenković uporno ponavlja svoju izjavu da računa na sve članice Domoljubne koalicije, kako će nakon što i službeno postane predsjednik HDZ-a, razgovarati sa svima o onda donijeti konačnu odluku. Iako Plenković uporno ponavlja taj svoj stav, dajući time do znanja da nije političar koji ujutro govori jedno, a popodne drugo, neki mediji kao da to ne čuju, pa i dalje ponavljaju tezu o tome da s HDZ-om nitko neće, odnosno da oni koji bi htjeli najvećoj hrvatskoj stranci nisu poželjni. Dokaz za ovu tezu, za to da se stvari baš ovako planski razvijaju, jesu medijske analize povodom odluke HSS-a o ulasku s SDP-om u koaliciju. U dijelu hrvatskih medija ta vijest je dobila značenje nečega što bi možda moglo presuditi izbore. Uz dosta upitno istraživanje raspoloženje birača od strane agencija čiji su vlasnici jasno politički opredijeljeni, vijest o prelasku HSS-a u krilo SDP-u trebala je biti točka na “i” nakon koje izbori trebaju biti tek puka formalnost.
Bilo bi zanimljivo istražiti pod kojim se to društvenim utjecajima odnos snaga na političkoj sceni toliko promijenio da je odjednom SDP stekao prednost ispred HDZ-a od navodno čak 11 posto, a Most, koji je bio na rubu padanja ispod izbornog praga od 5 posto sad odjednom raste preko nevjerovatnih 12 posto. Živi zid, čudna stranka koja se na prošlim izborima provukla sa smo jednim saborskim zastupnikom i koje u proteklih 6 mjeseci nije napravila ništa zbog čega bi mogla biti bolja percepcija javnosti o njima, po istom istraživanju doseže skoro 8 posto. Što je zajedničko Mostu i Živom zidu. I jedni i drugi u javnosti se doživljavaju kao trenutni politički oponenti HDZ-a. Ovo istraživanje nam, dakle, želi poručiti da su izbori već sad odlučeni ako je čak 30 posto birača za SDP, još ih je više od 12 posto za Most koji je trenutno u teškoj svađi s HDZ-om, a na političkoj pozornici je opet vrlo važan faktor Živi zid, neka čudna mješavina radikalno lijevih i anarhističkih aktivista. Pred građane ove države stavljena je poruka da je, kad se sve ovo zbroji, malo više od 50 posto birača protiv HDZ-a, što po D’hontovoj metodi daje dvotrećinsku većinu u Saboru, odnosno stanje koje je za HDZ gore od izbora koje je vodila Jadranka Kosor. Kad se k tome još doda i poruka da je u tabor SDP-u prešao čak i HSS, stranka koja bi po programskim načelima trebala biti vrlo bliska HDZ-u, dobiva se dojam da bi HDZ-u bilo najbolje da unaprijed preda izbore. Da u to ne bi bilo previše sumnje, kreatori ovog paklenog medijskog plana otišli su i korak dalje, pa su u javnost pustili spin po kojem bi za HDZ bilo najbolje da na izbore ide sam. Cilj ovog spina je stvoriti dojam da se HDZ boji svoje prošlosti i da ne želi sa strankama s kojima je pobjeđivao. Tko će dati svoj glas stranci koja se tako lako odriče politike koju je vodila do jučer?!
Za HDZ, a usuđujem se reći i za hrvatsku državu, sreća je što Andrej Plenković misli svojom glavom i ne nasjeda tako lako na medijske spinove. On uporno ponavlja da će sa svima razgovarati o svemu. To znači da nikome ne zatvara vrata, ali i da će svi morati biti svjesni da HDZ ima novog predsjednika i program s kojim će ići na izbore. To bezuvjetno podrazumijeva i određene promjene. Međutim, one nisu nužno definirane strukturom koalicijskih partnera. Svjesni su ovakve situacije i u HSP-u Ante Starčević, pa su na zasjedanju Predsjedništva i Glavnog stana prije nekoliko dana u Iloku donijeli Deklaraciju o političkom djelovanju u ime očuvanja nacionalnog jedinstva. Pogledamo li malo bolje tu deklaraciju, odnosno ciljeve budućeg djelovanja Ivana Tepeša, Pere Ćorića i njihovih stranačkih kolega, teško ćemo naći većih razlika u odnosu na program HDZ-a kojeg je nedavno predstavio Andrej Plenković.
Možda bi se nekom moglo učiniti da ova zadnja tvrdnja opravdava tezu po kojoj pravaši nisu potrebni HDZ-u ako im je program skoro identičan. Možda je skoro, ali nije sasvim. Ne stoji ni teza po kojoj pravaši ne trebaju HDZ-u jer je u toj stranci Hasanbegović. Ne stoji ni tvrdnja da je pravaštvo utkano u program HDZ-a, pa da ni zbog toga HSP ne treba HDZ-u u koaliciji. Naime, realno vođenje politike nešto je sasvim drugo od teorijskog analiziranja političkih programa. Ponekad je potrebno biračima reći što oni žele čuti. To će u ime lijevih političkih snaga sada raditi HSS. On će braniti boje nacionalnog interesa, Beljak će se pojavljivati u crkvi za Božić i Uskrs, možda će se i pričestiti ako se ispovjedio, možda će i svijeće položiti na Radićev, a možda i na Tuđmanov grob… Time će lijeva koalicija u očima javnosti pokriti vrlo širok spektar birača. A što bi za to vrijeme trebao raditi HDZ? Ako je vjerovati dijelu medija i nekim analitičarima, ta stranka bi se trebala odreći čak i mogućnosti da razgovara s potencijalnim koalicijskim partnerima. Na sreću, Plenković misli da sa svima treba razgovarati.
Autor: Ante Gugo
Izvor: cro-portal.com
