Plenkovićevi i Milanovićevi dugovi
Konačno je, očito uz pomoć stimulansa, Zoran Milanović smogao snage i promucao nešto o najnovijim SDP-ovim skandalima: aferi Madison, Costabeli i najnovijem partijskom hodu po šumama i gorama.
U sječi se partijci najbolje snalaze, zato se mimo razuma hrvatsko šumsko blago za vrijeme Milanovićeve vlade nemilice sjeklo i u trupcima izvozilo, a sve kako bi se Uprava domogla milijunskih bonusa. Na koncu današnjeg razgovora s novinarima Milanović je komentirao i Andreja Plenkovića, rast njegove osobne popularnosti i izjednačavanje popularnosti HDZ-a i SDP-a unatoč nedavnim burnim događajima u Domoljubnoj koaliciji i HDZ-u.
Očito, želio je značajno završiti razgovor pa je spomenuo da je „Plenković dužan nekim ljudima?!“ Vrlo neobična izjava čak kad se radi o ekscentričnoj osobi s dijagnozom, i neprecizna, jer Milanović nije specificirao o kakvom je dugu riječ: materijalnom, konkretno novčanom ili možda političkom ili moralnom, i kojim to ljudima?
Ne treba biti veliki istraživački novinar, niti psiholog, i shvatiti da logorejični Zoran Milanović po običaju lupeta, ne zna što govori, ali želi ostaviti dojam velikog političara: Andrej Plenković nema materijalnih dugovanja, nitko to nikada nije spomenuo ili potraživao, a njegov moralni dug koji se pretvara u obavezu doista je velik i to nije nikakva tajna. U trenutku kad se HDZ, zaljuljan izvana i iznutra, opasno zanjihao, Andrej Plenković je odlučio preuzeti obvezu prema najvećoj političkoj stranci u Hrvatskoj, prema svakom njezinom članu, njezinom simpatizeru i prema tihoj većini, onoj koja još nije progovorila i čeka pravi trenutak. Novi je predsjednik HDZ-a preuzeo obvezu da će u dobroj vjeri i bez skrivenih namjera voditi HDZ u novu parlamentarnu pobjedu. To je sav njegov dug i sva njegova obveza.
Zapravo će dug Andreja Plenkovića nakon izbora, kad postane hrvatski premijer, narasti. Tad će osim spomenutima, svim hrvatskim građanima dugovati: sigurnost, pravo na rad, gospodarski rast… I taj će se dug prema građanima Hrvatske biti primoran pretvoriti u pravu (državničku) obvezu, što je sama priroda svakog duga.
Plenkovićev će dug narasti i postati ne velik, nego ogroman, i taj dug svojim djelima može vratiti samo časna i predana osoba svjesna svoje zadaće. Taj se dug isplaćuje samo predanim i potpunim ispunjenjem obećanja, dobrim djelima na razini cijele države i svih njezinih građana, samo iskrenošću prema svim građanima Hrvatske jednako.
Međutim Milanovićev dug, kad već to spominje, posve je drugačije naravi; ima tu mnoštvo i ovozemaljskog materijalnog i moralnog dugovanja, pravih skandala i zloupotreba, političkih svinjarija i gadarija koje ne trpe zaborav i nehajno odmahivanje rukom. Prije ili kasnije javit će se njegovi prijatelji i poznanici, zapravo vjerovnici: Emil Tedeschi, Branko Roglić, Goran Štrok, Vanja Špiljak… cijela nervozna YUTA dugog pamćenja. To će biti više manje osobno utjerivanje, sramotno i degutantno.
Međutim četverogodišnji mandat Milanovićeve vlade ima puno težih dugovanja prema hrvatskom narodu. To je bila srpsko-hrvatska vlada sa zadaćom da Srbima u Hrvatskoj vrati status konstituitivnog naroda (kao u komunističkoj Hrvatskoj) i stvori potrebne preduvjete za obnovu Jugoslavije, koja bi se prigodno i za kamuflažu zvala „Regijon“. Već je „sirovinski sastav Milanovićeve vlade prejudicirao konstituitivnost i više nego pozitivnu diskriminaciju: 5% Srba u Hrvatskoj imalo je 50% ministara u Milanovićevoj vladi! To je ujedno kontekst Josipovićeva drugog predsjedničkog mandata i traljavog pokušaja da se Vesna Pusić pozicionira na prestižni položaj glavnog tajnika UN. Tako treba čitati i „Lex Perkovic“, pokušaj da se zataškaju komunistički zločini i jugoslavenski državni teror kao i njihov kontinuitet do današnjeg dana.
Milanovićev je mandat „donio“ Hrvatskoj dodatno zaduženje od 120 milijardi kuna i četverogodišnji pad svih ekonomskih pokazatelja nacionalnog gospodarstva od BDP-a, (ne)zaposlenosti, indexa industrijske proizvodnje, izvoza, uvoza i potrošnje, svega. U te četiri godine više se mladih iz Hrvatske iselilo u inozemstvo nego u razdoblju od 1991. do 2012. godine. Sama Milanovićeva Vlada, a naročito njen predsjednik obilježili su mandat krcat skandalima. Vjerojatno treba početi od tajnovitog zamračivanja 15 milijardi kuna vrijednosti državne imovine u DUUDI-ju, a sve je išlo preko Milanovićeva pouzdanika Mladena Pejnovića, od plemenitih srbo-komunističkih potomaka Kate Pejnović; svakako spomenuti predstečajne nagodbe kojima se državnim novcem pogodovalo brisanjem samo odabranim tvrtkama čiji su vlasnici bili dio YUTA-e ili neposredno naslonjeni na neke ministre u Vladi. Skandalom prodaje vojnih objekata na obali Milanović se zamjerio NATO-u. Afera MIG-ovi još se nije raspetljala, ali Milanović je svakako znao da je Republika Hrvatska platila ukrajinskom servisu 130 milijuna za bojenje zrakoplova autobojom! Kao što je zna da u Heinzlovoj iz policije nisu nestali samo zlato i novac nego i strogo povjerljivi dokumenti, šifrarnici i liste suradnika-doušnika.
Njemački mediji su koncem 2015. optužili hrvatske vlasti za sudjelovanje u švercu ISIL-ove nafte, što je u hrvatskim medijima, čast izuzecima, zataškano. Sam Zoran Milanović, kao niti Umičević, Špiljak ili lažni HNS-ov Nijemac Goran Beus Richembergh, inače predsjednik udruge tursko-hrvatskog prijateljstva, o tome nikad nisu ni zucnuli, međutim znakovito je da se nakon posljednjih događaja na međunarodnoj sceni politička karijera Edhemovog sina, koji je tek kao punoljetan uzeo prezime Richembergh, počela lagano kopniti.
Sve su ovo Milanovićeva dugovanja biračima koja će, jedno po jedno, morati pojasniti!
Brat Zorana Milanovića, Krešo Milanović, još je uvijek u bjegu, skriva se od hrvatskih zakona, a njegove vjerovnike više ne može smiriti njegov brat Zoran Milanović, naime nije više predsjednik Vlade i batina nije više u njegovim rukama. I zar treba zaboraviti zloporabe državnih helikoptera za ljubavničke avanture i macho predstave Zorana Milanovića, krčki aerodrom kao Milanovićev fukodrom? Zar možemo zaboraviti da je samo dva mjeseca nakon što je Zoran Milanović postao predsjednik hrvatske Vlade, tvrtka supruge njegova brata Krešimira Milanovića – Miglu Autopraone – dobila je 250.000 eura kredita (oko 1,9 milijuna kuna) od državne Hrvatske banke za obnovu i razvitak (HBOR)? Zar ćemo zaboraviti Milanovićeve žurke i troškove u vili Costabela i aferu Madison?
Sve to i mnogo više dugovi su Zorana Milanovića, i prije nego „isplati“ te dugove nije mu uputno insinuirati na bilo čiji račun.
Izvor: ovdje
