Potpuno je prirodno da je izbor Andreja Plenkovića, pogotovo u okolnostima u HDZ-u i na političkoj sceni, izmamio golemi interes. Svaka se njegova riječ mjeri, bilježi, analizira i iz nje nastoje izvući važne poruke i pouke.

Naravno, prije svega i vjerodostojno predvidjeti pravac razvoja stranke, ali i Hrvatske, jer još uvijek Hrvatska nema alternative na toj razini, pa je prirodno, što zbog simbolike naslijeđa, a što zbog nužde, očekivati od HDZ-a i ono, što možda nisu u stanju dati.

Utoliko je i zahvalnija njegova uloga, jer se uvijek prigoda čovjeku mjeri težinom problema s kojima je suočen. Treba li dakle suosjećati s Plenkovićem, biti popustljiviji ili imati razumijevanja za njegov eventualni neuspjeh na predstojećim izborima?

Nikako.

Jer ne radi se o odnosu prema Plenkoviću nego o interesima hrvatskog naroda.

Zbog toga je Plenkovića nužno isključivo hladno-razumski analizirati, kritizirati i afirmirati njegove političke postupke.

Plenković je, od kada je preuzeo HDZ, pokazao da ne bježi od teških odluka.

To je dobro.

To je u samome startu velika prednost u očima razboritih ljudi, prijatelja, suradnika i konačno većine naroda, u odnosu na Karamarka, koji je usprkos puno dobrih postupaka, kronično ostavljao dojam neodlučne osobe. A pobjednici ne smiju slati takve poruke.

Plenković upravo ulazi u specifičnu zonu, kad će mu o glavi raditi udružana lijeva falanga, bitno drugačije nego Karamarku, a vrlo slično kao što su radili Sanaderu. Pohvali, tapšaj, divi se i ubij!

Zbog toga Plenkovića hvali Josipović istodobno šaljući javne poruke o nužnosti kapitulacije pred Srbijom, zbog toga ga hvale notorni aktivistički autori, ali uvijek uz napomenu o rigidnom HDZ-u u kojemu tek Plenković mora uvesti ljudsko, valjda antifa, lice. Kao, nije on loš, ali ne valja mu obitelj. Zbog toga mu Pupovac nudi javnu suradnju dok istodobno slavi u Srbu kontinuitet smrtonosnih udara na hrvatski narod kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Da ne zaboravimo, Srb je mitski velikosrpski simbol nasrtaja na hrvatsku slobodu, kako za vrijeme Banovine, nakon uspostave NDH, zatim za vrijeme Hrvatskog proljeća kada je po svjedočenju Savke Dabčević Kučar, nazočila otvorenoj velikosrpskoj harangi i mržnji zastrašujućih razmjera upravo pod današnjim spomenikom „antifašistima“, koje kao simbol sotonskih nakana najbolje simboliziraju vile u rukama „ustanika“, pa sve do četničkih mitinga devedesetih iz kojih je ponikla smrtonosna agresija na hrvatski narod.

Zbog toga Pupovac inzistira na Srbu, jer je to povijesni potpis politike koju zastupa i provodi pod okriljem suvremene Hrvatske i upravo to nudi – Plenkoviću. Jer upravo na tome pitanju u biti se vodi politička bitka za Hrvatsku.

Ne o lijevim i desnim idejama, ne o poduzetništvu i gospodarstvu, ne o turizmu, nego upravo na tome treba li Hrvatska ostati i biti državom svoga naroda ili satelit Beograda i smrtonosnih integracija. Upravo na toj razdjelnici vodi se rat za kulturu, obrazovanje, medije, slobode i prava, za obitelj, brak, selo, na toj razdjelnici u Hrvatskoj se sve događa.

I, upravo zbog toga Josipović i Pupovac hvale Plenkovića sipajući mu otrov u vino.

U takvim okolnostima Plenković priprema stranku za izbore.

I u takvim okolnostima najavio je samostalan, selektivan i racionalan izlazak na izbore, odrekao se ekskluzivnoga birtijskog pravaštva ispod Ćorićevih brkova i Tepeševoga za dom spremni i za dom poluspremni do nespremni, odrekao se čitavoga niza tipova koji hrvatskoj državnosti mogu eventualno pomoći jedino ili s puškom ili s motikom. Ako i to.

Zrela, ali i i opasna odluka.

To bi moglo značiti da Plenković nije impresioniran Milanovićevom Narodnom koalicijom, što je konačno, ako je tako, potez stvarnoga lidera desnice. Drugo, to bi moglo značiti da je Plenković svjestan integrativne strukture državotvornoga HDZ-a, koji od prvoga trenutka nužno počiva i na radićevštini i na državnome pravu, pri čemu su sva ta obilježja načeta nevjerodostojnošću kao i pojam starčevićanstvo silnim Paragama, Đapićima, Prkačinima, Srbovima, Tepešima i kompanijom, da im ni rođena majka više ništa ne vjeruje.

Državotvorna simbolika je negdje drugdje.

Plenković ima mogućnost od suvremenika, na svojim izbornim listama legitimirati praktično integralni i životno autentični put hrvatske državnosti kroz polustoljetno razdoblje. Figurativno, ne može kršćanstvo simbolizirati tip koji iza sebe ima četiri braka, pučku tradiciju tip koji nije vidio sela, Čavoglava, Knina, koji se grozi rere i gange, bećarca i Lijepa li si, niti državotvornost može simbolizirati baštinik smrtonosne antife s beogradskim potpisom. Ne može obitelj afirmirati Mima Simić, niti slobodu Gordan Bosanac i Vesna Teršelić, niti građanski diskurs notorni Pusići sa sljedbenicima, čiji korjeni još uvijek smrde na šumu, krv i otimačinu hrvatskih gradova i srednjoeuropske kulture.

Jer danas biti antifa je – nekulturno, a s tim i posve antigrađanski u civilizacijskom smislu.

S tih pozicija se radi politički program.

Državotvorna simbolika je u imenu Nikole Štedula, hrvatskog intelektualca i emigranta, koji je državnost u sukobu sa svjetskim službama i jugoslavenskim terorističkim državnim organizacijama kojima se upravo sudi u Muenchenu za državni terorizam, plaćao svojom krvlju i doživotnim invaliditetom. Za takvoga čovjeka živućega simbola, Sjedinjene Države, Britanija, Njemačka, Francuska a pogotovo Izrael daju – bogatstvo. Takvoga čovjeka, heroja i intelektualca u koga je današnja antifa struktura pucala zbog državotvorne ideje, pameti i beskompromisnosti, a ne zbog ustašluka, treba staviti na izbornu listu da i on osobno, i tisuće sličnih, ali i hrvatski Sabor dobiju zasluženu čast.

A narod satisfakciju.

To je državnost.

Nikola Štedul je istodobno nepremostivi zid primitivnom ustašluku i egzibicionistima, provokatorima svih sorti, jer jedini on ima stečeno pravo podići prst i reći – dosta je s tim, ovo je Hrvatska, mi smo Hrvati. Jedini on, i poslušat će ga nacija, čak i isprovocirani buntovnici, koje dnevim provokacijama nastoje proizvesti borci „protiv ustašluka, fašizma i rasizma“ sve redom politički Srbi ili još gore – antife. Kao Stazić i slični političko- aktivistički militanti.

Treba lucidnim postupkom s Nikolom Štedulom postići da strukture koje su do zadnjega trenutka iz Kukuriku Vlade i s Pantovčaka lex Perković sramotom štitile ubojice i danas ih štite, a danas se pod imenom Narodna koalicija rugaju razumu i časti, i žele osvojiti upravljanje državom, svaki dan gledaju svjedoka svojih zločina, a da nacija svjedoči priči o uspjehu, pobjedi i snazi, a ne samo o žrtvi.

To je državotvornost.

Plenković na svojim listama može i mora posložiti vremenoplov hrvatske državne ideje, a to ne nude tipovi koji su stjecajem okolnosti postali – pravaši. To nude ljudi s integritetom.

To je Štedul, to je Goran Dodig, jedan od rijetkih državotvornih proljećara u hrvatskoj politici, još jedne povjesne etape koja je, ako ništa drugo, održala nadu živom, a koji je sačuvao državotvorni i nacionalni integritet. Uz sve ostalo osobnim, socijalnim i intelektualnim profilom prkosi suvremenim antifa aktivistima, jer oni naslijeđuju zločin, a on nacionalnu i poraženu državotvornu stranu partizanske borbe. Dodig i Štedul mogu ponuditi novo, kvalificirano i državotvorno pomirenje političke nacije. A antife nude – okove.

Plenkovićev HDZ mora za uspjeh Hrvatskoj ponuditi novu, suvremenu i trajniju integraciju ljudi i politika. HDZ mora postati suvremeni pokret, a ne stranka.

Jer takvi su izazovi.

Dok se vodi ogorčena bitka za temelje državnosti, nije vrijeme za stranke naspram udružene i jako organizirane antife i navodne ljevice.

Selo vratiti tradicionalnim nacionalistima, znanost nacionalistima u znanosti, kulturu promotorima hrvatske kulture, a ne antifa bućkuriša, obitelj dokazanim inicijativama, koje su afirmirale brak i obitelj u eri razornoga razgrađivanja hrvatskoga tradicionalnoga identiteta, drugim riječima – dati dite materi. A svemu tome i svima njima širom otvoriti vrata HDZ-a, jer izvorna državnost zapravo i počiva na tim elementima.

HDZ mora ponovo kao i devedesetih godina poprimiti oblike širokog i osmišljenog pokreta, koji će imati svoje autentične sekcije radićeve politike, stečene regionalne prepoznatljivosti na državotvornim elementima čemu naginje HDSSB, zatim pravaške politike pa, iz tih suvremenih sekcija i grupacija jednoga dana razvijati snažne tradicionalne i tvrdo nacionalne političke različitosti. Sve do svojevrsne konfederacije različitih državotvornih političkih stranaka.

Ne može se naime govoriti o svjetonazorskim razlikama, kad su temeljne razlike na pitanju potrebe nacionalne državnosti. To je jednako kao raspravljati o uređenju drugoga kata kuće, kojoj nije urađen temelj.

Tako se postiže ključna poruka, ali i izbjegavaju sve špekulacije o namjerama.

A tome Šeks ne služi.

Tome ne služi ni Prgomet.

A služi recimo Kujundžić, koji je razorno u predsjedničkoj kampanji uništavao temeljne paradigme antife i rušio okove oko hrvatskoga vrata, jako ohrabrio i senzibilizirao naciju za te izbore i u konačnici za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović. Bio je preteča hrvatskog Donalda Trumpa.

Dakle, što je činiti Plenkoviću?

Izbjeći špekulacije o skrivenoj namjeri velike koalicije na programu trajne antifašizacije Hrvatske, jer u ovome trenutku programski, politički i organski nije moguća drugačija velika koalicija s ljevicom, a upravo tako ljudi percipiraju danas i Šeksa i Prgometa. Nužno je također izbjeći javni stereotip antifa medija, da je očekivan prirodan savez HDZ-a i Mosta, s kojim se zapravo izaziva i potencira relevantnost Mosta na izbornom tijelu HDZ-a i desnice s ciljem slabljenja HDZ-a, a istodobno postiže obrana biračkoga prostora ljevice od zalutaloga Mostovca. Ta paradigma je razorna za rezultat HDZ-a na izborima.

Recimo, takav pravac naslućuje ime Šeks u i oko HDZ-a, te Plenkovićeve izjave da se s njim često savjetuje. Problem je u tome što Šeks nikada nije uspjevao ostati savjetnik, niti će samo to ikada biti.

Ako je Plenković spreman preuzeti odgovornost za retuširanje slike Prgometa s Kotromanovićevoga balkona ili golemoga broja njegovih destruktivnih i nepoštenih poruka još s HDZ-ove pozornice, onda mora imati vrlo vrijedan cilj, koga još uvijek nitko racionalno ne uočava. A morao bi iz pristojnosti voditi računa da aktiviranjem Prgometa, bar bez vrlo velikih vidljivih rezultata, ponižava i Karamarka, što je uvijek izraz slabosti, a ne moći. Jednostavno, po svemu poznatom Prgomet nema vrijednost zbog koje se smije toliko riskirati.

Povratak povjerenja podrazumjeva i elemente pristojnosti.

Šeks simbolizira beskrupulozni pragmatizam i u svojoj biti blagoslov antifašizaciji Hrvatske. S dimenzijom prevare.

Evo primjera.

U televizijskoj emisiji nakon ukidanja presude Alojziju Stepincu, Šeks prilično neinteligentno ističe da mu je kardinal Kuharić devedeset druge godine govorio da nije pošteno samo Stepinca rehabilitirati, da bi državna politika morala rehabilitirati sve ljude koji su bili žrtve montiranih procesa.

Jer, to bi bilo na tragu Stepinčeve simbolike.

Šeks je zapravo jasno rekao između redova da mu je Kuharić mudro i inteligentno savjetovao nužnost osude zločinačkog režima bez izuzetka, osude ideje zla, a ne pojedinačnih nositelja, te da je on odbio takav savjet. Ili ga nije razumio, što je manje vjerojatno. S tim je Šeks javno priznao da ne razumije kršćanski kanon da je nužno osuditi zlo, a ne čovjeka.

Pa je Šeks kao pravni guru izmislio Deklaraciju.

Točno kao i Račan.

Račan je naime za sve podmukle prijevare usvajao i osmišljavao deklaracije.

Zašto je to važno istaći upravo danas?

Jer, da je Šeks tada osmislio i predložio Zakon kojim bi bile poništene sve presude u političkim progonima tijekom komunističkoga režima, morao bi automatski kriminalizirati i taj poredak, a danas, nakon dvadeset i pet godina ne bismo bili u ovakvom dramatičnom sukobu s antihrvatskim silnicama. Tada Perkoviću i Mustaću ne bi sudio njemački sud, niti bi certificirani zločinci pod krinkom antifašizma marširali Hrvatskom i nametali paradigmu zla i prijevare kao novu društvenu vrednotu.

A to bi bila – lustracija, odnosno njen prvi prag.

Naravno, to mu nije palo na pamet.

A bez te kriminalizacije niti je HDZ europska pučka stranka, niti su demokršćani, niti su hrvatska državotvorna stranka. Povijesna je činjenica naime da su radikalne suprotnosti, ideje i poredak komunisitčke Jugoslavije i slobodne Hrvatska. Dakle, nema ni govora o hrvatskoj državnosti i slobodi uz suživot sa smrtnim neprijateljem hrvatske samostalnosti i slobode.

Nešto od to dvoje mora jednostavno nestati iz legalnoga političkoga poretka.

Sve drugo je prijevara!

Plenković će drugim riječima, svoje prve, ozbiljne, jasne i potpuno precizne poruke poslati izbornim listama, a one će HDZ-u donijeti ili povijesni debakl ili povijesni uspjeh. Naime, za sve simbole u Hrvatskoj, već danas postoje ljudi s imenom i prezimenom, ljudi koji jasno govore i kad – šute.

Samo treba imati volje i hrabrosti pozvati ih pod svoj barjak.

Marko Ljubić/narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save