Povjesničar Hrvoje Klasić ističe da je suđenje blaženom Alojziju Stepincu bilo jedno od brojnih suđenja diljem Europe nakon Drugog svjetskog rata koje je imalo naglašenu političku dimenziju, od suđenja francuskom maršalu Petainu, preko suđenja kolaboracionistima u Britaniji i Norveškoj, do Nirnberškog procesa u Njemačkoj.

Klasić napominje da nema detaljno objašnjenje ukidanja presude, ali smatra da poništenje nije Stepinca proglasilo nevinim nego je utvrdilo da je u procesu došlo do pogreške.

To poništenje praktično ništa neće promijeniti niti u aktualnim razgovorima u Vatikanu ni u običnoj javnosti. Oni koji su smatrali Stepinca svetim to će činiti i dalje, a oni koji su ga smatrali krivim nastavit će to misliti, smatra Klasić i naglašava da je suočavanje s prošlošću, koje je u podlozi problema, jako važno i da se treba temeljiti na hladnom znanstvenom propitivanju, a ne “javnom politiziranju tih pitanja“.

Tko je zapravo Klasić?

Rođen je u Sisku 1972. Jednopredmetni studij povijesti diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. Od 2003. zaposlen na istom fakultetu. Istražuje i predaje teme iz suvremene hrvatske i svjetske povijesti.

Autor je knjige “Jugoslavija i svijet 1968.” koja je u nakladi Ljevak objavljena prošle godine. Također, suautor je dokumentarne serije “Hrvatsko proljeće” koja je snimljena u produkciji Hrvatske radiotelevizije.

Ipak, najbolje o njemu govore njegove riječi, a ne životopis.

“‘Za dom spremni’ je ustaški poklič”

Tijekom emisije “Nedjeljom u 2″ rekao je kako poklič ”Za dom spremni” nije starohrvatski pozdrav, nego ustaški. “Nevjerojatna je lakoća kojom se u javnosti govori da je to starohrvatski pozdrav. To je jedino i isključivo ustaški pozdrav kojim su potpisivani zakoni pod kojima su ubijeni ljudi na najstrašniji način. Imate razne varijante fraze ‘Za dom’, ali ‘Za dom spremni’ je isključivo službeni ustaški pozdrav. Poklič koji pokazuje da je ljudima kod nas teško prihvatiti argumente. Često se na utakmicama može čuti U boj, u boj za narod svoj i priča se da su to riječi iz opere Nikola Šubić Zrinjski. Međutim, ja sam došao do jedne jedine pjesme, koja ima takve riječi, a to je pjesma srpskog pjevača, Mice Petrovića”, kaže Klasić.

Isti stav iznosio je i u intervjuu za portal “Lupiga” gdje je rekao i da oni koji taj poklič izvikuju vrlo dobro znaju da je to ustaški pozdrav, no nemaju to hrabrosti javno reći pa “izmišljaju kojekakve priče o starom hrvatskom pozdravu”.

Kako bismo raspršili svaku dilemu o pokličima “U boj” i “Za dom”, na ovom mjestu prilažemo finale iz opere Nikola Šubić Zrinski.

Umanjivanje značaja probuđenog četništva u Srbiji: “Ništa se spektakularno nije dogodilo”

Komentirao je i rehabilitaciju Draže Mihailovića, te je rekao kako smatra da zbog toga neće doći do zaoštravanja odnosa između Hrvatske i Srbije: “Ništa se spektakularno nije dogodilo. Žao mi je što smo nasjeli na te fore. Htjeli su pokazati da sudski proces nije vođen po zakonima. Sudac je rekao da se nije govorilo o tome je li Mihailović kriv ili nevin. On je zločinac, postoje dokazi, četnički pokret nije bio fašistički, ali je bio zločinački. Rehabilitacija četničkog pokreta u Srbiji je na snazi od 90-ih godina. Odnos prema njima u Srbiji je bitno drugačiji u odnosu na ostale zemlje u regiji. Sve informacije govore da je četnički pokret bio kolaboracijski te da su surađivali s Nijemcima”.

“U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države”

Zbog “ustaša” je razočaran obilježavanjem tragedije na Bleiburgu: “Poslije Bleiburga i na Bleiburgu su počinjeni brojni zločini, govorimo o stravičnim zločinima partizana, dehumanizacija, o traumama u četveroredima do Makedonije. Danas ne možemo govoriti o nevinim žrtvama. Slušam propovijed Bozanića jučer i čudim se kako nitko nije spomenuo riječ ustaša ili ustaški pokret. Nacizam i fašizam imaju hrvatski termin, on se zove ustaše. Bilo je puno više vojske, bilo je puno civila i tu nemamo što reći, ti civili su uzimani u propagandi da se bježi, kao ljudski štit. Stalno se govori o zločinima ustaša, istrebljeni su i Srbi i Židovi. Kada se približavao kraj rata, kada je Pavelić bježao, i on je bježao kao civil. U hrvatskom društvu smo napravili paradoks. Svi ubijeni od strane partizana su žrtve i oni i jesu žrtve, ali ako su to bili stražari u Jasenovcu ne možemo govoriti o nevinim žrtvama”.

“Dogodili su se strašni zločini i dehumanizacija, međutim, ne možemo govoriti o nevinim žrtvama. Nitko u govoru nije spomenuo niti jednu riječ ustaša, bilo je puno više vojske i nisu svi bili nedužne žrtve. Apsolutno osuđujem ono što se dogodilo poslije toga, ali ne zaboravimo vojsku. Paradoks je što su sada svi koji su stradali od komunističkog režima nevine žrtve. Mislim da u suočavanju s prošlošću svi trebamo dati obol, a Katolička crkva ima veliku važnost u tom procesu. Nikad ne čujemo kako je svećenstvo reagiralo na sve što se događalo od 1941. do 1945. godine. Komunizam im je bio prihvatljiv, ali nacizam ne. Bilo je nekih koji su sudjelovali u pokrštavanju Srba pa čak i svećenika koji su bili aktivno u ustaškom pokretu. U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države”, smatra Klasić.

“Veliki dio katoličkog svećenstva aktivno je podržavao ustaški pokret. I to ne samo do 1945. godine, nego i godinama kasnije. Nažalost, kako vidimo, neki i dan danas. Znajući što se događalo za vrijeme NDH mislim da je u sagledavanju odnosa novih vlasti prema crkvi nezanemariv i aspekt ponašanja dijela katoličkog svećenstva tijekom rata. Osim toga, rijetki od onih koji pišu o odnosu prema crkvi nakon rata će spomenuti da je svećenicima godinama nakon Drugog svjetskog rata bilo omogućeno da predaju vjeronauk u školama. Ili da, primjerice, časne sestre rade po bolnicama. U toj boljševičkoj, ateističkoj Jugoslaviji!”, tvrdi o odnosu prema katoličkoj Crkvi u intervjuu za portal “Lupiga”.

Tuđman mu je “partizan s dna kace”, a Tito “nije diktator”

Za Franju Tuđmana je rekao da je bio je partizan “s dna kace”, komunist, čovjek od velikog povjerenja Ivana Gošnjaka i Josipa Broza. “Tuđman je bio sudionik antifašističkog pokreta i naravno da ga je morao favorizirati. U često prozivanoj i pozivanoj lustracij Franjo Tuđman ne bi dobro prošao”, rekao je.

U interjuu za portal “Lupiga” istaknuo je kako je Tuđman u zadnjih 25 godina u Hrvatskoj najviše vrednovao događaje iz Drugog svjetskog rata. “Da ste 1943. ili 1945. godine pred Tuđmana stavili skupinu ustaša, gotovo je sigurno da bi oni okončali po kratkom postupku. Siguran sam da 1945. godine, kad se tim ljudima često presuđivalo po kratkom postupku, Tuđman nije dizao glas i borio se za njihova prava. To, međutim, samo pokazuje da važne ličnosti ne možemo gledati jednodimenzionalno i u samo jednom trenutku. Tuđman 1940-ih, 1960-ih i 1990-ih nije isti. Tuđman je osamdesetih imao jasnu viziju da želi postati predsjednik. Bio je svjestan da to ne može postati ako uvažava samo svoju prošlost, nego je, kao što rekoste, postao oportun. Bio je svjestan da mora dobiti podršku s onima protiv kojih je ratovao. To ne znači da je Tuđman počeo vjerovati da su ustaše mirotvorci ili plemeniti borci za hrvatsku ideju. Vidio je da će bez njihove podrške ostvarenje cilja biti nemoguće”, smatra Klasić.

Zanimljiv je i njegov stav o Titu: “Josip Broz Tito nije bio diktator, nije donosio zakone i postavljao ljude na ključne pozicije. Bio je autokratski vladar i imao je moć, ali ju je znao upotrijebiti da ne izgleda kao diktatura”.

“Mislim da se ne bi trebalo brkati pojmove. Tito je bio i ostao antifašist do kraja života. Sklapao je, primjerice, međudržavne odnose s Vatikanom i s Bijelom kućom, ali ne i s fašističkim Frankovim režimom. S druge strane, i Staljin je bio antifašist, ali i staljinist. I Churchill je bio antifašist, ali je jednom zapovjedi izbrisao 60.000 ljudi u Dresdenu. I Truman je bio antifašist, ali je naredio bacanje atomske bombe. Njihove poteze, dakle, treba gledati u kontekstu vremena u kojima su napravljeni”, slično je govorio i u intervjuu za portal “Lupiga”.

“Domovinski rat je bio građanski rat”

“Domovinski rat je bio i agresija i građanski rat i protiv toga nisam čuo niti jedan argument osim da ću ići u zatvor”, zaključuje Klasić.

Tu svoju tezu također je pojasnio nešto ranije u intervjuu za portal “Lupiga”: “U ljeto 1991. godine u Sisku sam obukao uniformu hrvatskog vojnika, a moj susjed i najbolji prijatelj s kojim sam odrastao u srpsku odoru. On nije bio građanin Nikaragve ili Makedonije, već građanin Hrvatske. Čak ni u Pečuh nije otišao. Otišao je u Petrinju. Par mjeseci kasnije u stan pored mog pala je granata. Ona nije poslana iz neke druge države, nego iz moje, od strane ljudi koji su pobunjeni protiv svoje države. Hrvatski Srbi tada su bili hrvatski građani, kao što su i danas. Osim toga, u redovima hrvatske vojske je bilo oko deset tisuća Srba. Ratovali su protiv svojih često bliskih rođaka. Često se koristi argument međunarodne agresije kojim se objašnjava nepostojanje građanskog rata. To je, međutim, nepoznavanje povijesti i pravnih definicija.”

“Mislim da hrvatsko društvo već dugo nije bilo ovako polarizirano. Osobno me najviše začuđuje što je društvo koje se u tolikom broju deklarira kršćanskim danas ispunjeno s toliko mržnje. Na cesti, na nastavi, u javnom životu ili svakodnevnom druženju vidim da su ljudi vrlo agresivni i vulgarni. Postali smo društvo monologa, a ne dijaloga. Ne znamo pričati ako različito mislimo, a da se ne potučemo i ispsujemo. Ne uvažavaju se tuđi argumenti. Mogu krenuti od svojih studenata, koji vrlo teško mijenjaju ono što donesu od kuće, bez obzira što pred sobom imaju doktora povijesne znanosti, koji se time profesionalno bavi”, ističe Klasić u intervjuu za portal “Lupiga”.

“Najveća glupost koju sam čuo je to da je SDP sakrio dokumentaciju CK SKH”

Klasić je poznat i po tome da je s pozicije znanstvenog autoriteta za Jutarnji list rekao kako jugoslavenski političari apsolutno ništa nisu znali o političkim ubojstvima na tlu Njemačke, te da SDP nije skrivao dokumentaciju CK SKH.

“Niti je Ivica Račan imao bilo kakve veze s ubojstvom Stjepana Đurekovića, niti je postojala super tajna služba koja je djelovala izvan obavještajne zajednice u bivšoj Jugoslaviji. A najveća glupost koju sam čuo je to da je SDP sakrio dokumentaciju CK SKH”, tvrdio je Klasić. Istaknuo je kako postoji dio onih koji žele blatiti i inkriminirati SDP kao sljednika SKH te oni koji žele pokazati komunizam ili Jugoslaviju u najcrnjim bojama.

U nekoliko je navrata pokušao relativizirati pa i opravdati likvidacije hrvatskih emigranata riječima “da se u pravilu radilo o teroristima te da jugoslavenske tajne službe nisu radile ništa bitno drugačije od tajnih službi drugih europskih i svjetskih zemalja”.

Dr. Vlatka Lemić, ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva, izjavila je tada za direktno.hr kako je upravo SDP otezao s davanjem dozvole za pregled arhive CK SKH te je dodala da je ta praksa bila nezakonita.”Nije istina da SDP nema veze s dokumentacijom CK SKH koju su tražili odvjetnici. Odgovorno tvrdim da je za uvid u dokumente CK SKH trebalo odobrenje SDP-a, a dokazi za to nalaze se u pismohrani Hrvatskog državnog arhiva”, rekla je dr. Lemić.

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save