ZANIMLJIVA PRIČA O ANTI NOBILU: Leljak razotkriva udbaške podvale
Nakon nekoliko produžavanja i gotovo dvije godine trajanja, izgleda da se primiče kraju sudski proces koji se u Njemačkoj vodi protiv dugogodišnjih udbaških glavešina Zdravka Mustača i Josipa Perkovića. U pokušaju njihova spašavanja od izručenja, 2013. godine, svečanost ulaska Hrvatske u Europsku uniju pretvorila se u najveći pravosudni i politički skandal u povijesti EU-a, a hrvatske državne ustanove same su sebe – ali i cijelo hrvatsko društvo – na duže razdoblje strpale u međunarodnu magareću klupu.
Ipak, cijeli je tzv. slučaj Perković širim slojevima hrvatske javnosti otvorio mogućnost suočavanja s tajanstvenom udbaškom moći u institucijama samostalne hrvatske države. No, ta prigoda preslabo je iskorištena. S jedne strane, pod pritiskom niza gospodarskih, socijalnih i identitetskih problema koje u Hrvatskoj sve više i brže proizvodi razgranata udbaška korupcijska hobotnica, suđenje u Njemačkoj je postupno padalo u javni zaborav. S druge strane, u masovnim medijima u Hrvatskoj javne informacije o tijeku suđenja u Njemačkoj moderirao je Anto Nobilo, koji je odvjetnik te osoba od posebnog povjerenja Perkovića, Mustača i cijele njihove strukture.
Čvrsto na Titovom putu
Korijeni posebnog povjerenja udbaša prema Anti Nobilu svakako se nalaze u činjenici što je i njegov otac bio djelatnik te službe. Na tom su korijenju potpuno oblikovani cijeli 65-godišnji privatni i športski život te profesionalna karijera Ante Nobila. U Jugoslaviji je bio u sustavu tužiteljstva a istakao se krajem 1980-ih kad je bio tužitelj u sudskom procesu protiv ostarjelog Andrije Artukovića (ministra u NDH), koji je osuđen iako je medicinski bio nesposoban za suđenje. Nobilo je, kao i cijela udbaška struktura, bez ikakavih zapreka nastavio svoj tužiteljski posao i nakon tzv. promjena 1990-ih. Potom je otvorio odvjetnički ured koji je po svojim tajanstvenim linijama zastupao tajkune i korupcionaše u visokoprofitnim sudskim procesima.
Nakon 2000. odvjetnik Nobilo i njegov ured postaju sve veći subjekti u mreži privatizacijsko-pljačkaške pretvorbe društvenog vlasništva u privatno. Tako Nobilo živi u iznimnoj materijalnoj raskoši, a u medijima s ponosom i bez poreznih posljedica ističe kako nikada nije živio od plaće, iako njegov ured često u godišnjim izvješćima prikazuje gubitak od više stotina tisuća kuna.
Nobilo je golemi novac dobio i za zastupanje generala Blaškića na sudskom procesu u Haagu, ali je od tamo izbačen kad su u Haagu utvrdili da je, zajedno s hrvatskim državnim institucijama, krivotvorio službene državne dokumente o događajima u Ahmićima, na temelju kojih je Blaškiću smanjena kazna i pušten je iz zatvora, a stvarno nevini Dario Kordić je osuđen na 25 godina zatvora. Zanimljivo je i znakovito za prepoznavanje moći udbaške strukture, što Nobilo i državni dužnosnici koji su sudjelovali u ovom haaškom krivotvoriteljskom skandalu nikada u Hrvatskoj nisu snosili pravosudne ili drukčije posljedice.
Nobilovoj poslovnoj karijeri i medijskoj poželjnosti u virtualnom svijetu kojeg kreira udbaška struktura nisu naštetili čak ni skandali u kojima je Nobilo svoje borilačke vještine dokazivao prebijanjem političkog zatvorenika i djece na javnim mjestima usred Zagreba, te prebijanjem članova svoje obitelji u odvjetničkom uredu – i to pred zaprepaštenim djelatnicima. Psihološko-politički profil Ante Nobila oslikava i činjenica što on s ponosom ističe kako se njegova knjiga o te-kvan-dou nalazi u mauzoleju sjevernokorejskog diktatora Kim Il Songa, i to u prostoriji zajedno s Titovim darovima.
Nobilovi manevri
S takvom pozadinom Nobilo je putem masovnih medija u Hrvatskoj neprekidno manipulativno tumačio Lex Perković i tijek suđenja u Njemačkoj. Bilo je tu svega i svačega. Primjerice, uoči početka sudskog procesa, ujesen 2014., zaneseni Nobilo je javno tvrdio kako posjeduje dokumente o tome da je njemačka tajna policija (BND) prije 1990. obučavala „terorističke grupe kako da postavljaju eksploziv na civilnim objektima na hrvatskoj obali.“ Potom je Nobilo, na sudu a naročito u medijima u Hrvatskoj, pokušao srušiti vjerodostojnost glavnog svjedoka Vinka Sindičića, tvrdeći da je bio plaćenik njemačke tajne službe.
Još prije je Nobilo protiv Sindičića u Hrvatskoj podnio kaznenu prijavu zbog navodnog lažnog svjedočenja u ranijem povezanom sudskom procesu u Njemačkoj na kojem je udbaški agent Krunoslav Prates osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića. Na temelju prijave Nobila hrvatska pravosudna tijela su, u veljači 2014., raspisala međunarodnu tjeralicu za Sindičićem, koji je dvadesetak mjeseci kasnije i uhićen u Španjolskoj, ali ipak nije izručen Hrvatskoj. To je, pored niza drugih zastrašivanja i ucjena, bila udbaška igra kako se Sindičić ne bi pojavio na suđenju u Njemačkoj. Međutim, Sindičić se ipak prije nekoliko dana pojavio na suđenju i svojim konkretnim podacima pridonio potapanju svih konstrukcija koje su gradili Nobilo i udbaška mreža.
Legenda o obraćeniku Perkoviću
Posebno je zanimljiva šira priča o Perkoviću i njegovoj strukturi koja se neprekidno plela u političkim i medijskim krugovima u Hrvatskoj. Ta priča se odnosila na navodne goleme i još tajnovito povjerljive zasluge i uloge Perkovića, Mustača i ostalih udbaša u obrani Hrvatske od srbijanske agresije. Ta tipična obavještajna legenda će pravu funkciju u Hrvatskoj dobiti nakon presude, a osnovni cilj je očuvati etabliranost udbaške institucijske moći u Hrvatskoj, kakva god bila sudska presuda u Njemačkoj.
Unutar toga su najzanimljiviji romansirani detalji o Perkoviću, koji ističu da je on navodno odgojen u katoličkom duhu u tipičnoj hrvatskoj vjerničkoj obitelji koja je njegovala tradicionalne vrijednosti. Vrhunac ove legende objavljene za Božić 2014. je navod kako je Perković „kao dječak bio ministrant na misama kod franjevaca u đurđenovačkoj crkvi sv. Josipa koju je još prije Drugog svjetskog rata dao sagraditi i blagosloviti Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački.“
Legenda je obnovljena i pojačana sada usporedno sa svjedočenjem Sindičića, najvjerojatnije radi početka procesa neutralizacije javnih učinaka očekivane osuđujuće presude. Prema tim „povjerljivim“ izvorima koje je javnosti plasirao Nobilo, tvrdi se da se Perković duhovno potpuno preobratio, tj. s dugogodišnjeg služenja ubilačkom stroju zločinačke komunističke strukture vratio se svojim katoličkim korijenima. Navodno je od zatvorskih vlasti zatražio, a oni su mu odobrili da moli u zatvorskoj kapelici, kontaktira sa svećenikom te da prima i čita samo Glas Koncila.
Završni čin izricanja presude otvorit će novu prigodu hrvatskog suočavanja sa zločinačkom prošlošću i sadašnjošću, a u toj prigodi moći će se pouzdanije saznati jesu li se zaista počeli raspadati čvorovi udbaške strukture i je li se Perković preobratio, ili je započela nova budućnost u najnovijem paklenom udbaškom krugu.
Leljak dokumentima protiv Udbe
Na suđenju Mustaču i Perkoviću u Njemačkoj pojavio se niz svjedoka i o tome su uglavnom – pod patronatom i prema koncepciji Ante Nobila – povremeno izvještavali mediji u Hrvatskoj. Međutim, u posve drugom, malo primjetnom javnom planu je ostala činjenica da su sudu pristigli i mnogobrojni dokumenti koji izvorno svjedoče o širem i užem kontekstu na koji se odnosi sudski proces. Isto tako u javnosti se zapostavlja velika važnost koju dokumenti imaju za tijek sudskog procesa i za konstrukciju presude.
Dokumenti su sudu stizali na različite načine i od različitih donositelja. U javnosti je ostalo neprimijećeno da je veliku količinu iznimno važnih dokumenata u pismohranama otkrio slovenski istraživač Roman Leljak te ih je preko različitih osoba i na razne načine dostavljao sudu u Njemačkoj. Osim toga, Leljaku i dokumentima koje je pronašao pripadaju i isključive zasluge što je pravosuđe Austrije nedavno pokrenulo proces protiv slovenskih udbaša koji su 1972. na teritoriju Austrije oteli mladog hrvatskog iseljenika Stjepana Crnogorca i potom ga likvidirali u Sloveniji.
Niz legendi i konstrukcija koje su Nobilo i drugi „prijatelji i poznanici“ Perkovića i Mustača priredili u njihovu korist za suđenje u Njemačkoj srušeni su pomoću dokumenata koje je pronašao Leljak. Moglo bi se reći da je Leljak tijekom trajanja suđenja u Njemačkoj cijelo vrijeme s dokumentima vodio tihi rat protiv Nobila i njegove strukture.
Pad zadnje udbaške legende
Jedna od legendi koju su kreirali Nobilo i njegovi bila je da ubojstvo Đurekovića nije uopće odradila Udba, niti je o tome išta znala, nego su sve obavile jugoslavenske vojne službe, jer im se Đureković navodno teško zamjerio odavanjem jugoslavenskih vojnih tajni Nijemcima. Odnosno, Ina je jugoslavensku vojsku opskrbljivala sa svojim energentima te je Đureković znao položaje tajnih vojnih skladišta i navodno je o tome godinama obavještavao Nijemce. U prilog tome išla su svjedočenja nekih bivših visokorangiranih pripadnika jugoslavenskog vojnog sigurnosnog sustava.
Ovu legendu je Leljak potpuno razorio prije nekoliko dana pronašavši strogo povjerljive pravilnike i upute (srp. uputstva) koji su precizno regulirali odnose između civilnih i vojnih jugoslavenskih službi. Pravilnike i upute Leljak je odmah dostavio sudu u Njemačkoj te će na kraju suđenja biti zanimljivo vidjeti kako će na to reagirati Nobilo, Mustač i Perković.
Ove novootkrivene dokumente Leljak je ekskluzivno dostavio tjedniku 7Dnevno, pa ovdje objavljujemo nekoliko dijelova koji su zanimljivi ne samo vezano za aktualno suđenje Mustaču i Perkoviću, nego i za razumijevanje odnosa između tih dvaju sigurnosnih sustava koji su postupali prema mnogim jugoslavenskim i hrvatskim građanima a da većina obrađivanih i praćenih o tome nisu imali pojma.
Najzanimljivije je „Uputstvo o saradnji i međusobnim obavezama Službe državne bezbednosti i Organa bezbednosti Jugoslovenske narodne armije“.
„Uputstvo je knjižica opsega 21 stranice i ima 35 članaka („tačaka“), u kojima je sve jasno i nedvosmisleno regulirano.
U „Uputstvu“ je propisano da ove dvije službe imaju jasno određene i razgraničene nadležnosti i djelokrug rada. Vojna služba bila je zadužena za sigurnost oružanih snaga, a ako dođe do spoznaja koje se odnose na civilne osobe i sigurnost civilnog dijela onda o tome mora obavijestiti Udbu (Službu državne sigurnosti) i dostaviti joj sve podatke i prepustiti daljnja postupanja. I obrnuto, ako Udba dođe do podataka o „delatnosti koja je usmerena prema pripadnicima, podacima, objektima i sredstvima JNA … o tome obaveštava organe bezbednosti JNA.“
Kad su jugoslavenski državljani išli na odsluženje vojnog roka ili vojnu vježbu Udba je morala vojnoj službi dostaviti podatke iz osobnog dosjea koje je do tada prikupila, a nakon povratka u civilni život vojna služba je Udbi dostavljala podatke koji su prikupljeni dok je osoba služila vojni rok te je daljnje praćenje i postupanje prema civilnoj osobi opet prepušteno Udbi.
Kad je vojna služba namjeravala angažirati civilnu osobu za neki zadatak to je moralo biti dogovoreno sa saveznom ili republičkom Udbom. Isto tako, ako je vojna služba namjeravala poduzeti bilo kakve tajnopolicijske mjere (prisluškivanje, praćenje itd.) prema civilnoj osobi morala se dobiti suglasnost šefa savezne ili republičke Udbe.
Prema tome, kad se radi o bilo kakvom postupanju prema hrvatskim iseljenicima, uključujući i Đurekovića, „Uputstvom“ i drugim pravilnicima je bilo propisano da je to u nadležnosti civilne službe (Udbe). Ako je vojna služba također imala određenih interesa u nekim civilnim slučajevima morala je tražiti odobrenje civilne službe i s njome surađivati.
Autor: 7Dnevno
