Izvor slike: fah

Od trenutka kad je Karamarko 2012. najavio kandidaturu za predsjednika HDZ-a, bilo je jasno da će pitanje komunističkih zločina, kao uostalom suočavanje s komunističkom prošlošću, prvi put nakon nezavisnosti postati predmetom hrvatskoga političkog nadmetanja.

Karamarko nije bio jedini javni djelatnik koji je u tom trenutku tražio načina zaustavljanja Mesić-Josipovićeve rehabilitacije titoizma, ali je bio prvi utjecajni političar koji je shvatio kako ovaj opasni trend ugrožava hrvatsku demokraciju i neovisnost. Sukob koji je otvoren još 2009. HHO-ovim insistiranjem na Titovoj odgovornosti za ratne i poratne zločine, nastavljen je u obliku medijske koride, s Karamarkom kao glavnim protagonistom, prvo unutar HDZ-a, a onda u mnogo širem kontekstu. Crni bik je krvario pogođen kopljima medijskih pikadora, ali opći napad počeo je krajem svibnja 2015. nakon “antikomunističkog manifesta” i poziva na lustraciju i “temeljitu promjenu opće društvene klime, cjelokupnoga vrijednosnog sustava”.

Danas, kad s prednošću naknadnog saznanja gledamo na proteklo razdoblje, možemo se složiti s nizom glasova koji u Karamarkovu padu vide upravo otpor lustraciji: “To je tema koju je inicirao Tomislav Karamarko, koja ga je na kraju politički stajala glave, jer je bio oglašen za nekoga tko time unosi razdor i sukobe u hrvatsko društvo” (Borislav Ristić, Večernji list, 6. kolovoza). I doista, i prijepori zdesna prema Karamarku uvijek su u tom ključu (Davor Ivanković: “posljedice Karamarkove ideološke podjele društva”, Večernji list, 30. srpnja), što pokazuje da u našoj politici dubinske političke razlike zapravo ne postoje (riječ je uglavnom o varijantama populizma), ali zato postoje izrazite razlike u tumačenju naše političke prošlosti, o čemu doista ovisi “temeljita promjena cjelokupnoga vrijednosnog sustava”.

To znači da je “ljuta i potpuno raspojasana desnica” utvara onih koji će na kraju izgubiti sigurnost svoje prošlosti. Ne mogu svi antikomunisti biti desničari (je li Orwell također bio desničar?) niti je logično kako teza o “dva totalitarizma” nužno vodi u rehabilitaciju ustaštva. (U što vodi domišljanje jednoga smotanog glazbenog kritičara koji koristi sintagmu “lUstracija”?) Zato je Karamarko još uvijek relevantan, pa neće biti točno da je njegova etapa u razvoju HDZ-a “prerano završila” (Luka Bebić, Slobodna Dalmacija, 6. kolovoza). On ostaje opasnost za one koji bi preskočili pročišćenje od svih totalitarizama. Zato je njegov pad tek donekle nadomješten presudom iz Münchena.

Karamarko je svoj program poveo pod sintagmom “retuđmanizacije”, što baš i nije bilo logično i što je omogućilo njegovim “ljevičarskim” protivnicima da mu preotmu zastavu tuđmanizma, barem tamo gdje je riječ o “pomirenju”. To je već logičnije, premda je teško vjerovati da bi oni bili pretjerano utučeni čak i kad bi se Franjo Tuđman doista prevrtao u grobu zbog Karamarkovih “desnih” devijacija. No, kako takvog čovjeka kompromitirati pred Zapadom? Tvrditi da je antikomunizam isto što i ustašizacija ne otvara mnoga vrata zapadno od Hude Jame. Potrebno je nešto drugo, nešto ubojitije. Potrebna je negacija negacije. Riječju mladoženje Manolića, Karamarko je “radio kao agent u tom samoupravnom socijalizmu” (Večernji list, 31. srpnja). No, u svijetu gdje sumnja pada i na Lecha Wałęsu, ni to nije nešto. Što onda? Ah, ruski čovjek…

U zemlji u kojoj se zna točno kad je Seagull II isplovio iz Licate na putu za Trapani nikako se ne može ustanoviti što su bile zasluge i propusti Dragana Lozančića u vrijeme Milanovićeve vlade. (Zašto je premijer Orešković otišao u u SOA-u “na dan kad je otkazana Vlada” zna samo Tomislav Klauški, 24 sata, 13. srpnja). Za Migrit solarnu energiju znalo se od 2015. kad je novi finski ministar gospodarstva Olli Rehn, bivši povjerenik Europske komisije za proširenje i, kasnije, za gospodarske i monetarne poslove, postavio pitanje ruskog vlasništva ove tvrtke (europe.newsweek.com, 2. srpnja 2015.). Doduše, Migritova direktorica Oksana Dvinskykh uvijek je negirala povezanost s ruskim interesima (Večernji list, 13. srpnja 2015). No, ništa od toga ne bi bilo značajno da za Migrit nije radila i tvrtka Ane Karamarko. Tako je lansirana medijska optužnica protiv Karamarka uz pomoć Styrijinih uvijek maštovitih novinara, ne samo Borisa Rašete i Tomislava Klauškog, toreadora dosad neangažiranih u kritici ruskih interesa, ali zato neizostavnih za tezu kako je Karamarko u velikoj energetskoj igri “igrao previše rusku varijantu” i to u zemlji u kojoj PPD u džepu drži polovinu političkih efektiva. Pitajte Vedrana Kukavicu. Dakako, insinuacije na račun Karamarka zasnovane su na odveć ležernim poveznicama: Karamarkova supruga radi za MOL, a MOL kupuje Inu, a “kad Mađari kupe Inu, Rusi će kupiti i jedne i druge” ili “bulumenta ‘savjetnika’ i ‘suradnika’ koji su ničim izazvani iskrsavali oko Karamarka nisu tu postavljeni zato što ih je on gurao… nego zato da Karamarko provodi… realizaciju mađarskih, a dijelom i ruskih poslovnih interesa u Hrvatskoj” (Express, 15. srpnja). Mediji mogu sve. Ili ništa.

Strah od Karamarka živ je u još jednoj postaji hrvatskog političkog tumaranja. Čudno za “ruskog agenta”, Karamarko je bio bedem protiv ruskih interesa u Bosni i Hercegovini, gdje je savezništvo s Miloradom Dodikom već neko vrijeme dio službene doktrine Čovićeve stranke i ujedno prostor ruskog prodora. To je jedan od razloga zašto je podvrsta Raspudić izuzetno zadovoljna Karamarkovom agonijom. No, ni Čović nije mogao propustiti barem par šarenih banderilla u vrat posrnulog bika: “Hrvatska [se] ne može stalno držati u ‘41. ili ‘91. Ima se osjećaj da je netko ciljano drži tamo kako bi je svi istočni susjedi stigli”, štoviše biračko tijelo HDZ-a “evidentno [je] bilo obeshrabreno u posljednjih pola godine” (Večernji list, 8. kolovoza). Nije jasno što bi bilo loše s 1991. godinom, osim što u to vrijeme Dragan Čović nije bio nacionalno integriran. Sad je naučio dovoljno da bh. Hrvate drži u položaju Dodikove rezerve. To odgovara i Dodiku (“A prirodna je težnja Srba i Hrvata prema decentralizaciji, i to nas čini prirodnijim saveznikom u tom pogledu”, Politika, 5. kolovoza). Mnogo je to kad uzmete u obzir, kako smo čuli od Dodika i Vučića sa skupa u Busijama 4. kolovoza, da su Hrvati “oni koji se ničega ne stide”. Bit će da ni to ne podliježe lustraciji.

P.S.: Masovni turizam, koji je oskudno školovanim i ograničeno znatiželjnim gomilama omogućio ispijanje limenki piva na najegzotičnijim lokacijama veseljene, sve više se doživljava destruktivnim i kontraproduktivnim. Kad bi svaki turist za suvenir ukrao po jednu opeku iz Kineskog zida, kineske bi vlasti morale poduzeti mnogo više od mjera koje upravo primjenjuju, suočeni s rapidnim nestajanjem ovog svjetskog čuda. Danci su sa svoje strane uveli “tihe zone” u rezidencijalnim dijelovima Kopenhagena, gdje turistički vodiči ne mogu govoriti. Također su ograničili broj barova i restorana, nešto što predstavlja izazov u svakom turističkom naselju (The New York Times, 19. srpnja). Odlukom Međunarodne pomorske organizacije (IMO) zemlje baltičkog bazena će od 2019. zabraniti svim kruzerima da otpadne vode izbacuju u more (www.citylab, 1. kolovoza). Pobuna protiv turizma uzela je maha svuda gdje lokalno stanovništvo želi podijeliti svoj način života s turistima, umjesto da se dogodi obrnuto. Svuda, osim u Hrvatskoj, gdje legendarni Vlahušić, samo ovog tjedna, najavljuje novu pozornicu u rezervatu na otočiću Lokrum (600 mjesta), amfiteatar u parku Orsula (1000 mjesta), “fantastičnu pozornicu” u ljetnikovcu Gučetić (Rijeka dubrovačka, 400-600 mjesta), (Jutarnji list, 8. kolovoza), itd. A, ako vam se to ne sviđa, onda ste, po Vlahušiću, u ulozi Shakespearova Jaga. Ali koji bi Jago za Vlahušića rekao, “on će neprestano me nagrđivat novim ljepotama”? Nije vjerojatno.

Autor: Ivo Banac/jutarnji.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save