INTERVJU Damir Krstičević: Zabranili su mi da budem vojnik
Foto: Boris Scitar/Vecernji list
Bio je najperspektivniji general HV-a, no Damir Krstičević (47) prisilno je, prije 16 godina, završio vojnu karijeru. Nije se predao, nego izgradio karijeru u poslovnom svijetu. Preživio je ranjavanje u ratu, pad helikoptera u miru, a nije se predao ni kada su ga u HDZ-u izigrali pa nije postao ministar obrane. Ne trpi poraze, opet je u politici, nositelj liste u X. izbornoj jedinici.
Prije godinu dana bili ste u vrhu moćne privatne kompanije, situirani, a onda ste se aktivirali u politici. Kad su vas svi vidjeli kao ministra obrane, to se nije dogodilo. Bili ste jako razočarani?
U Domovinskom ratu sam naučio donositi teške odluke i provoditi ih u teškim uvjetima. No, naučio sam i to da se uvijek vrijedi boriti do kraja, jer ako stanemo na pola puta, nismo napravili ništa. Kao sudioniku u stvaranju i obrani Hrvatske nije mi svejedno kakva će biti njena budućnost. U njoj će, nadam se, živjeti i moja djeca, pa moram preuzeti inicijativu i učiniti sve što je u mojoj moći da RH učinim boljom. U najboljim sam godinama, imam iza sebe dosta i profesionalnog i životnog iskustva te iskreno vjerujem da mogu doprinijeti boljitku našeg društva. Hrvatsko je društvo suočeno s velikim izazovima i po tome me sve podsjeća na 1991. Naši ljudi, uvjeren sam, mogu kao i tada pronaći motiv, obnoviti jedinstvo države i pokrenuti nužne promjene. Smatram da to dugujemo i mojim prijateljima i suborcima koji slobodnu Hrvatsku nisu dočekali. Oni nisu sanjali Hrvatsku koju mladi ljudi napuštaju jer za njih nema posla.
Što se to dogodilo HDZ-u da tako upropasti svoju šansu za vođenje države, na što je čekao četiri godine i da sam sruši svoju Vladu?
Da, prošli smo kroz krizno razdoblje, radili smo pogreške, nismo uspjeli uspostaviti učinkovitu koalicijsku Vladu. Činilo se sasvim logičnim povezati ove političke opcije, međutim nismo znali kapitalizirati taj potencijal. Zato danas ponizno priznajemo da smo pogriješili, no spremni smo to ispraviti. U zadnjih mjesec dana HDZ je prošao je kroz značajne promjene. Izabrali smo novog predsjednika, definirali novu politiku i pripremili konkretne mjere kojima ćemo pokrenuti pozitivne promjene. Ideološke podjele smo ostavili iza. Njima nećemo ostvariti bolji život niti ćemo biti bolji ljudi. Samo bismo produbili stare podjele i stvorili nove sukobe. Poštujmo našu povijest, Domovinski rat kao temelj, branitelje bez kojih ni ovih izbora ne bi bilo, ali okrenimo se budućnosti. Danas je borba za radna mjesta prva crta bojišta.
Je li vas trebalo nagovarati da se opet aktivirate kada je HDZ preuzeo Andrej Plenković. “Zarazili” ste se politikom?
Uvijek sam smatrao lošim odabirom one koje je potrebno nagovarati. Svaki pojedinac mora imati stav i znati što može i hoće. Vjerujem u Andreja, vjerujem u novi tim HDZ-a, a uvjeren sam da i ja uživam njihovo povjerenje. Kada sam se devedesetih stavio na raspolaganje, činio sam to iz uvjerenja. Kada sam s mjesta načelnika Glavnog stožera zajedno s generalom Gotovinom i ostalim generalima potpisao pismo protiv kriminalizacije Domovinskog rata, učinio sam to iz uvjerenja da je tako najbolje za moju domovinu. Zbog toga pisma zabranili su mi da budem vojnik, dakle ono jedino što sam u životu želio. Kada sam napustio dobro plaćen posao u privatnom sektoru i prihvatio voditi listu HDZ-a u X. izbornoj jedinici, i to sam činio jer sam vjerovao da ću tako najbolje služiti svojoj zemlji.
“Tučete” se s Borisom Lalovcem, koji u X. vodi SDP-ovu Narodnu koaliciju i Božom Petrovom koji vodi Mostovu. Kako ih mislite nadmašiti?
U ovu kampanju ulazimo potpuno otvoreni za dijalog i konstruktivnu razmjenu mišljenja s našim konkurentima, s građanima, društvenim skupinama. Želimo na otvorenoj sceni provjeriti ispravnost naših programa i ciljeva.
Uvjeravam vas da HDZ ima snagu, iskreno, u početku nisam najbolje poznavao sve ljude koji čine HDZ, ali sada mogu reći da takvu snagu nema nijedna organizacija u Hrvatskoj. Najvažnije, imamo i ljude koji nam ne okreću leđa kada je teško, ljude koji vjeruju da možemo, koji dijele s nama iste svjetonazore i žive iste vrijednosti i koji su HDZ birali da vodi Hrvatsku kroz najteža razdoblja.To je i dio našeg bića, to je naša iskonska snaga, i zato pobjeđujemo. Osim toga, ja uvijek idem na pobjedu, bez obzira na suparnika i bez obzira na ulog.
Hoće li vam nedostajati boj s vašim bivšim suborcem, a SDP-ovim nositeljem liste na izborima u studenom, Antom Kotromanovićem. Njemu je politika, čini se, dozlogrdila pa je krenuo vašim stopama u biznis?
Iskreno se veselim svakom uspjehu svojih suboraca i prijatelja, pa tako i uspjesima Ante Kotromanovića. Vjerujem da je dobro promislio kod donošenja takve odluke, a mislim da mogu razumjeti i motive. Velik je to teret stalno se boriti i dokazivati na političkoj sceni i pri tome nemati slobodu kakvu možete uživati ako niste dio javne političke scene. Želim mu i dalje svaku sreću u životu.
Što mislite o njegovom ministarskom mandatu, “mirio” vas je tada i general Ante Gotovina da smanji žar vaših političkih suparništava?
Ljudi koje je spojio rat i teške okolnosti jednostavno ne mogu biti protivnici, možda najviše korektni suparnici. Uvažavam Antu kao suborca i prijatelja. Vjerujem da želimo isto samo što nam se putovi razlikuju. Želim vjerovati da je Ante kao ministar dao svoj maksimum u razvoju obrambenog sustava RH, premda na mnoga pitanja za vrijeme SDP-ova mandata nismo dobili odgovore. Primjerice, znate da smo stalno inzistirali na pitanju Strategije nacionalne sigurnosti i drugim strateškim dokumentima vezanim uz sigurnosno-obrambeni sustav, no nikakav pomak nije napravljen. SDP-ova Vlada nije smatrala važnim prepoznati nove sigurnosne ugroze i rizike, a time ni definirati sposobnosti koje moramo razvijati kao odgovor na opasnosti.
Imate li ministarskih ambicija, pretpostavljam da se smatrate stručnim za takvu funkciju? Ili funkciju u sigurnosno-obavještajnom sustavu?
Sve ono što radim u okviru HDZ-a dijeljenje je znanja i iskustava koje imam u sigurnosno-obrambenom sektoru, u svrhu traženja odgovora na suvremene sigurnosne rizike kojima Hrvatska može biti izložena. U najboljim sam godinama, imam iza sebe dosta i profesionalnog i životnog iskustva i neću iznevjeriti. U tome se ocrtava sva moja politička ambicija, a ministarske pozicije još nisu tema unutar stranke.
U vaših 47 godina života svašta je stalo. Kako ste se, kao momak, odlučili za vojnu profesiju i otišli na školovanje u JNA?
Oduvijek sam pokazivao interes za vojsku, prije svega zbog izazova koje nosi vojnički poziv. Tako sam već u srednjoj školi odabrao taj put i odlučio svoje srednjoškolsko obrazovanje nastaviti u srednjoj vojnoj školi u Sarajevu. Predano sam učio i u potpunosti se posvetio vojnom pozivu, pa sam poslije srednje vojne škole nastavio školovanje na Vojnoj akademiji kopnene vojske u Beogradu.
Pri završetku vašeg školovanja događao se raspad bivše države, formirala se Hrvatska vojska, kako ste završili u HV-u?
Odmah po završetku vojne akademije bivše vojske pristupio sam Zboru narodne garde. Bilo je to u ljeto 1991., pristupio sam 4. gardijskoj brigadi i smatrao sam da moje vojničke i upravljačke vještine mogu pomoći u obrani od agresije. Počeci stvaranje HV-a bili su teški, obilježeni nedostatkom oružja, ljudi i organizacije. Tada je svatko tko je imao nekakva vojna znanja i iskustva bio prijeko potreban, kako bismo ustrojili borbene postrojbe koje će biti sposobne suprotstaviti se neprijateljskim snagama. Sve ono što se događalo poslije toga obilježilo me je kao vojnika. Bio sam prvi hrvatski časnik koji je završio US Army War College, koji predstavlja krunu vojne izobrazbe. Postao sam najmlađi zamjenik načelnika Glavnog stožera OSRH, prošavši tako sve razine zapovijedanja vojnim postrojbama.
Kako ste stekli povjerenje da s 26 godina vodite jednu od najboljih hrvatskih brigada, 4. gardijske?
Ključno je što sam rat započeo kao vojnik. Mogao sam iz prve ruke zaključiti koje su osobine zapovjednika kojima vojnici vjeruju i što se događa s onima koji nisu zaslužili povjerenje. Ljudi su bili spremni slijediti samo one koji su se ponašali kao jedni od njih, koji su bili spremni stati na čelo i riskirati onoliko koliko se mora riskirati. Slijedili su onoga tko je bio spreman učiniti sve što je potrebno da bi se obavila zadaća, ali i da bi se sačuvali životi. Onoga tko će se s njima veseliti uspjesima, ali i tugovati za žrtvama. Onoga tko će im doći u bolnicu kad stradaju, tko će suosjećati čak i s njihovim problemima kod kuće.
Onoga tko će ih pohvaliti pred svima i pokuditi nasamo. Onoga tko će prepoznati njihov potencijal i nagraditi njihove zasluge. Pa i onoga tko će sankcionirati njihove greške, ali dostojanstveno, da to bude poticaj, a ne kazna. Uvijek sam zapovijedao vlastitim primjerom. Nikada nisam poslao vojnika kamo sam nisam bio spreman ići. Iako se često pitam jesu li neke moje odluke mogle biti drukčije i je li možda još neki život mogao biti sačuvan, uvijek nekako dolazim do zaključka da sam poduzeo najviše što je tada bilo u mojoj moći. Nažalost, rat je jedno izvanredno stanje i puno se toga dogodi na što ne možete utjecati.
U čemu je bila tajna uspješnosti ekipe koju je vodio Ante Gotovina?
Pitali su me često američki časnici, tijekom školovanja u SAD-u, u čemu je tajna našeg uspjeha, kako je narod bez oružja, bez vojske, pobijedio tako nadmoćnog protivnika. Što nas je to pokretalo, što nam je davalo snage i onda kada je sve izgledalo izgubljeno? Odgovor je bio jasan: snažan motiv koji je utemeljen na vjekovnoj težnji hrvatskog naroda za slobodu i zajedništvo naroda koji je bio vođen tim motivom. To zajedništvo smo gradili u najtežim životnim trenucima, koje i danas veže hrvatske branitelje, zajedništvo zbog kojeg se okupljamo i obnavljamo uspomene na teška, ali slavna vremena. Zato ne bih posebno isticao ekipu koju je vodio general Gotovina, od jednako zaslužnih. No, činjenica je da je general Gotovina vrhunski strateg, karizmatični vođa i zapovjednik. On je u HV donio sasvim nov način promišljanja u vođenju operacija i nadasve unio pobjednički duh u sve postrojbe kojima je bio nadređen.
Cijeli intervju pročitajte ovdje.
