MAGISTAR povijesti Ante Delić obranio je doktorski rad na temu djelovanja Ante Pavelića od 1945. do 1953,. u kojemu otkriva koje su najveće komunističke laži o Paveliću, tko je Paveliću pružio utočište, kamo je nestalo ustaško blago, koja je uloga Krunoslava Draganovića i što otkriva osobna arhiva Ante Pavelića koju je pregledao u Madridu

Delić jedini od svih hrvatskih povjesničara ima uvid u osobnu dokumentaciju Ante Pavelića u Madridu

U svečanoj dvorani na Sveučilištu u Zadru, u četvrtak 15. rujna, magistar povijesti Ante Delić branio je i obranio doktorski rad o na temu ‘Djelovanje Ante Pavelića od 1945. do 1953. godine’ pred stručnim povjerenstvom u sastavu kojega su bili izvanredni prof. dr. sc. Ante Bralić, doc. dr. sc. Zlatko Begonja (u ulozi mentora), i dr. sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik s Hrvatskoga instituta za povijest.

Dio medija u Hrvatskoj, BiH i Srbiji već nakon najave obrane doktorskoga rada stvarao je ozračje hajke koja je imala za cilj diskreditirati znanstveni rad iako ga u tom trenutku nitko nije pročitao ni imao uvid u rezultate Delićevih istraživanja.

Obrana doktorata bila je javni događaj, zanimanje javnosti bilo je uistinu veliko, i kad je riječ o drugim znanstvenicima i kad je riječ o ostaloj publici, što se rijetko viđa na obranama doktorskih disertacija. Nakon što je, sada dr. sc. Ante Delić, potanko predstavio brojne rezultate i spoznaje do kojih je došao u svojemu dugogodišnjem istraživanju, nitko iz publike, unatoč prigodi, nije imao ni jedno jedino pitanje za Delića. Tako se još jednom pokazao način rada nekih političkih aktivista u Hrvatskoj koji su jako glasni kada treba anonimno u medijima stvarati hajku, no kada se radi o javnoj i argumentiranoj raspravi, jednostavno se skriju.

O razlozima i motivima za istraživanje Pavelića

Na početku izlaganja Delić je govorio o razlozima i motivima kojima se vodio kod izbora teme za doktorski rad. Naveo je kako je Ante Pavelić jedan od najpoznatijih Hrvata u inozemnoj i domaćoj literaturi te ujedno i jedna od najkontroverznijih osoba naše povijesti o kojoj ‘svi sve znaju’. Također, ‘ta tema do danas služi za polarizaciju našega društva jer joj se desetljećima pristupalo tendenciozno s političkoga i mitologizacijskoga aspekta’. Delić je naveo i prilično jednostavan razlog zbog kojega treba istraživati Antu Pavelića: do danas, 2016. godine, ne postoji ‘znanstveno utemeljeno djelo koje obrađuje cjelokupno Pavelićevo političko djelovanje’, a postoje brojna pitanja na koja još nemamo odgovore.

Delić ističe kako je istraživačka tema političkoga djelovanja Ante Pavelića istodobno izazovna i nezahvalna.

“Postoje naslage višedesetljetnoga propagandnog crno-bijeloga pristupa ovoj temi” koje je potrebno pročistiti, odnosno znanstveno i objektivno na temelju dokumenata preispitati mnoge ‘istine’ nametnute u razdoblju 1945.-1990. Međutim, kako je istaknuto, oni znanstvenici koji se “usude” objektivno pristupati ovoj temi, u javnosti i dijelu medija nerijetko ‘trpe etiketiranje’ i prozivanje za revizionizam, relativiziranje zločinaca itd. ‘Na taj se način metodama diskvalifikacije i napada ad hominem nastoje održati propagandne teze kao neupitna istina’ utvrdio je Delić. Iz našega novinarskog iskustva možemo reći da je to vjerojatno jedan od glavnih razloga zbog kojih se povjesničari inače ne usuđuju baviti ovim temama.

Koji je bio cilj ovog istraživanja

U svome izlaganju Delić je istaknuo kako je u njegovu doktorskom istraživanju glavni cilj bio ‘istražiti političko djelovanje Ante Pavelića nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme njegove druge političke emigracije u novonastalim okolnostima Hladnoga rata.’ Njegovo je istraživanje ‘jedan od koraka’ prema znanstvenome istraživanju cjelokupnoga Pavelićeva djelovanja.

Na koncu, Delić smatra kako bez objektivnoga istraživanja političkog djelovanja Ante Pavelića “nije moguće u potpunosti shvatiti hrvatsku povijest 20. stoljeća”. Posao povjesničara nije mijenjati prošle događaja ni prilagođavati ih bilo čijim interesima. Naglašava kako cilj njegova istraživanja nije negirati sve ono što se događalo prije 1945. ‘Naprotiv, i to je predmet mojega interesa i budućega rada, ali moramo istraživati sva sporna i nedovoljno istražena pitanja, kako bismo dobili zaokruženu sliku.’

Arhivsko gradivo: istraženo više desetaka tisuća stranica domaćih i stranih dokumenata

Nabrajajući domaća i strana djela koja je analizirao u svome istraživanju, Delić je istaknuo kako Paveliću pristrano pristupaju djela jugoslavenske historiografije, ali da su jednako tako pristrani Dinko Šakić ili Srećko Rover u svojim memoarima.

Delić je nizao je brojne inozemne i domaće arhivske fondove kojima se koristio u svome višegodišnjem istraživanju: Britanski nacionalni arhiv u Londonu, Arhiv Jugoslavije u Beogradu, Nacionalni arhiv SAD-a u Washingtonu, ostavština A. Pavelića u Madridu, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, ostavština Dominika Mandića na Širokom Brijegu, ostavština Vinka Nikolića u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Arhivsko gradivo u Londonu i Washingtonu ‘pokazuje nam kojim su spoznajama o Pavelićevu poslijeratnome skrivanju i aktivnostima raspolagale zapadne obavještajne službe’. No, ističe Delić, pri analizi ovoga gradiva potreban je poseban oprez jer su obavještajna izvješća često temeljena na glasinama.

Kad je riječ o gradivu nastalome od strane Ozne i Udbe, odnosno istražnim zapisnicima s dosjeima osoba koje su poslije 1945. bile predmetom istrage jugoslavenskih komunističkih vlasti, također je potreban poseban oprez ‘s obzirom na uvjete i okolnosti u kojima su te izjave davane.’

Naglasio je da se dio arhiva o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Paveliću i danas nalazi izvan Hrvatske, u Republici Srbiji u Beogradu kamo je odvožen poslije 1945. i do danas nije u potpunosti dostupan za istraživanje. ‘Bez otvaranja toga gradiva istraživačima, o nekim se temama vezanima uz Pavelićevo djelovanje ne može izreći potpuna i sveobuhvatna ocjena te se time i danas, više od pola stoljeća od Pavelićeve smrti, ostavlja prostor za razne manipulacije i mitologizaciju novije hrvatske povijesti’. Međutim, prvo moramo i sami u potpunosti otvoriti arhivske fondove nastale do 1990. kako bismo onda to isto mogli tražiti i od naših susjeda. Delić se zapitao ‘zašto se to gradivo još uvijek ne učini dostupnim istraživačima?’

Citirao je Komisiju za vjerska pitanja iz 1964. vezano za nastanak knjige ‘Tajni dokumenti o odnosima ustaške NDH i Vatikana’ kao i pripremu knjige Carla Falconija „Šutnja Pia XII.“:

‘Za spomenutu knjigu bili su dokumenti dani od Udbe točno u onoj formi u kojoj su u knjizi objavljeni, to jest već isječeni u uredu koji ih je dao. I. M. nije nikada originala vidio, nego je dobio spomenute fotokopije i ništa više. (…) Naša dosadašnja praksa je bila da smo iz ovih dokumenata davali samo fotokopirane dijelove, i to one, koji su išli nama u prilog.’

O ustaškome blagu

Ovdje ćemo (u sažetom obliku i novinarskoj formi) prenijeti neka zanimljivija pitanja na koja je Delić pred povjerenstvom odgovarao:

Na pitanje Povjerenstva o tzv. ustaškome blagu, Delić je odgovorio da je tema hrvatske državne imovine iznesene iz NDH desetljećima bila jedna od omiljenih tema jugoslavenske komunističke propagande. Brojni inozemni publicisti u svojim su pamfletima pisali o ovoj temi s neskrivenom namjerom kompromitacije Katoličke crkve.

Kao primjer naveo je “strogo povjerljivo izvješće” američkih službi o britanskome časniku Johnsonu koji je tobože dvama kamionima punima ustaškog blaga i brojnim svećenicima u pratnji otišao u Italiju, dok se u drugome američkom izvješću tvrdi kako su Britanci na austrijsko-švicarskoj granici zaplijenili 150 milijuna švicarskih franaka, koji su bili u ustaškome vlasništvu, ali su dopustili da se 200 milijuna švicarskih franaka proslijedi u Vatikan.

Sličnih konfabulacija ima bezbroj, a inozemni ih autori preuzimaju kao utvrđene činjenice, bez kritičke analize. Međutim, brojne su činjenice poznate i dostupne. Nakon pada komunističkoga režima toj je temi znanstveno pristupio jedino dr. Jere Jareb te su rezultati njegovih istraživanja o toj temi još uvijek jedini temelj za sve buduće radove o iznesenoj hrvatskoj državnoj imovini.

U najkraćim crtama, činjenice su sljedeće: dva sanduka zlata i veća količina strane valute pali su u ruke partizanima 1945. prilikom povlačenja te im je daljnja sudbina nepoznata. Međutim, u drugom kamionu koji je stigao u Austriju bilo je 12 sanduka zlata, strane valute i manja količina dragulja. Jedan sanduk zlata podijelili su ustaše međusobno, a ostatak je pohranjen u franjevački samostan u Wolfsbergu.

U srpnju je dva sanduka zlata uzeo svećenik dr. Krunoslav Draganović i odnio u Rim za potrebe izbjeglica (od čega mu je kasnije dio oduzeo ustaški pukovnik Vilko Pečnikar koji je zlatom raspolagao na svoju ruku i nije priznavao ničiji autoritet), a ostatak je prebačen i zakopan u okolici Radstadta.

O zlatu su skrbili Frane Šarić koji ga je zajedno s Moškovom i bojnikom Markom Čavićem skrio na drugo mjesto u okolici Radstadta, te su odbili daljnju poslušnost Paveliću i raspolagali zlatom svojevoljno s ciljem da se stave na raspolaganje Mačeku. Naime, za Mačeka je i Pavelić odmah po dolasku u Austriju najbližim suradnicima izjavio da je sada sve u njegovim rukama, te neka pomognu Mačeka koliko mogu, ako je spreman djelovati u smjeru hrvatske državne nezavisnosti. Poznato je da je Moškov Kavranu predao 1.037 zlatnika za potrebe tzv. Kavranove akcije, međutim sudbina ostaloga zlata nije do danas utvrđena, osim nekih nagađanja.

Uloga Vatikana u Pavelićevu skrivanju

Na pitanje o ulozi Vatikana, Delić je istaknuo da je nakon tragičnih događaja iz svibnja 1945. za desetke tisuća izbjeglica Zavod sv. Jeronima u Rimu bio jedina institucija kojoj su se izbjeglice (ne samo Hrvati) s povjerenjem i bez straha mogle obratiti za pomoć i tražiti zaštitu.

U sklopu Zavoda djelovala je Bratovština Sv. Jeronima kojoj je Krunoslav Draganović bio tajnikom. On se nalazio u Rimu od 1943. godine u diplomatskoj i humanitarnoj misiji. Činjenica je da su se pod krinkom izbjeglica razni nacionalsocijalistički dužnosnici spasili i pobjegli u Latinsku Ameriku. Zbog toga velika većina radova, osobito na engleskome jeziku, tom pitanju pristupa tendenciozno i u tom kontekstu gleda na Draganovića, Zavod i Vatikan kao na one koji su krijumčarili i spašavali ratne zločince.

Draganovićeva uloga, kad je riječ o Pavelićevu skrivanju, je zanemariva. Kad je riječ o Vatikanu, treba reći da je on od početka, za razliku od zapadnih saveznika, bio svjesniji koji je stav izbjeglica prema novouspostavljenoj jugoslavenskoj vlasti koja je tražila njihovo izručenje bilo da se radilo o stvarnim bilo potencijalnim neprijateljima, i što je još važnije, Vatikan je znao je da jugoslavenska vlast ne može osigurati pravedno suđenje i na kojemu će odrediti tko je zločinac, a tko nije. To je bio generalni stav.

O pojedinačnim slučajevima od strane Vatikana nikada nije rečeno što se čini. U tome kontekstu treba gledati i činjenicu koja se inače u literaturi prešućuje, a to je da je u Rimu poslije rata bio zaštićen i veći broj Srba, četnika i nedićevaca. Osim toga, Katolička je Crkva u Italiji i za vrijeme Drugoga svjetskog rata nudila smještaj onima koje je progonio tadašnji vladajući poredak.

Kad je riječ o Paveliću, njemu su isusovci pružili utočište u njegovu posljednjem skrovištu prije odlaska u Argentinu i jedino se u tom dijelu može govoriti o ulozi Crkve. Inače, papa Pio XII. jednom je prigodom izjavio kako je Pavelić za njega katolik, ali do o njemu postoji jako loše mišljenje. Također, da jedna osoba može imati pozitivne i negativne osobine. Treba spomenuti izvješća i stav apostolskoga vizitatora u Zagrebu za vrijeme NDH – Ramira Marconea – koji je, prema Draganovićevu svjedočenju, do kraja svoga života imao uglavnom pozitivno mišljenje o Paveliću. Gotovo sigurno je o Marconeovu mišljenju bio upoznat i sam Papa koji je na koncu rekao da će napraviti dobro koliko bude mogao.

O zapadnim obavještajnim službama i skrivanju Pavelića

„U mnogim se radovima kad je riječ o Pavelićevom skrivanju u Austriji tvrdi kako su presudnu ulogu u tome imali Katolička crkva ili zapadne obavještajne službe. Međutim, činjenica je da je velika većina tih tekstova motivirana političkim razlozima, a analizom trenutno dostupnoga izvornog arhivskog gradiva dokazao sam da se nijedna od tih teza ne može dokazati. Naprotiv, najvjerojatnije je da se Pavelić, sa svojim bogatim konspirativnim iskustvom još iz vremena međuratnog emigrantskog djelovanja u Italiji, vješto iskoristio novonastalu kaotičnu situaciju nakon svršetka rata te se skrivao u Austriji bez ikakve ozbiljnije pomoći kako Katoličke crkve, tako i zapadnih službi.“

Kako nalaže procedura, Delić je nakon izlaganja opširno i detaljno odgovarao na pitanja stručnoga povjerenstva koje je na koncu iznijelo svoju ocjenu da je doktorska disertacija Ante Delića uspješno obranjena. Na koncu je mnogobrojna publika poslije dugotrajnoga pljeska htjela i osobno čestitati novome doktoru povijesnih znanosti.

Kako se pisala povijest 1945.-1990.

Danas bi i manje upućenima trebalo biti jasno s kojim je motivima nastajala literatura o Paveliću za vrijeme jugoslavenskoga režima. Delić je u svome izlaganju naveo primjer nekadašnjega prof. Pravnoga fakulteta u Zagrebu Ferde Čulinovića koji je pisao o povijesti partizanskoga pokreta za visokoškolsku nastavu. Kada je 1946. godine završio svoj tekst, poslao ga je u Agitprop CKKPH s ovim riječima: ‘Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne, ili ispravi, ili izbaci sve ono što smatrate da nije ispravno’.

Nekim drugim profesorima, koji su se inače bavili starim i srednjim vijekom, prigovarano je da im predavanja nisu dovoljno znanstvena jer nemaju dovoljno idejnosti i marksizma. Ovom je metodologijom, kad je riječ o ovim temama, napisano na stotine knjiga. Na žalost, posljedice osjećamo i danas pa iako živimo u demokraciji više od 20 godina i danas kod razgovora o ovim temama, pa i s onima koji bi trebali biti upućeniji, nerijetko možemo čuti neke ‘istine’ i dogme postavljene od strane jugoslavenske historiografije – istaknuo je Delić.

Krivotvorena Pavelićeva putovnica!

Delić je na obrani, kod govora o Pavelićevu skrivanju u Austriji, istaknuo da se služio krivotvorenim dokumentima te iznio da se u njegovoj ostavštini nalazi krivotvorena putovnica kojom se tada koristio, a u kojoj je Pavelić potpisan drugim imenom. Utvrdio je da je putovnica antidatirana. Naime, navedeno je da je izdana u Bratislavi 20. travnja 1945. Potpisao ju je Branko Krmpotić, koji je za vrijeme NDH bio na diplomatskoj službi u Pragu i Bratislavi. Međutim, nije ju slučajno potpisao Krmpotić.

Ta činjenica nam govori da je Pavelić kao iskusni konspirativac znao da se krivotvorene putovnice ne potpisuju imenom nepostojećega konzularnog službenika, jer bi se to u slučaju legitimacije ustanovilo. Naime, obavještajne službe raspolažu popisom zaposlenika diplomatsko-konzularnih predstavništava pa bi bilo besmisleno upustiti se u takav rizik. Zbog toga je putovnicu potpisao Krmpotić, tako da izgleda autentično. Uzevši u obzir sve navedeno, možemo s priličnom sigurnošću zaključiti da je Krmpotić vjerojatno potpisao praznu putovnicu, tj. nije znao tko će se njome koristiti – zaključio je Delić.

Malaparte priznao da je izmislio posudu s ljudskim očima na Pavelićevome stolu, ali pojedini autori i dalje ju koriste kao činjenicu!

Kad je riječ o primjerima kako su se stvarale crne legende o Paveliću, Delić je naveo kako je dovoljno istaknuti primjer talijanskog književnika Curta Ericha Suckerta, poznatijeg pod pseudonimom Curzio Malaparte, koji je u svom romanu Kaputt zapisao da je Pavelić za vrijeme NDH na svom radnom stolu držao posudu koju je pokazao Malaparteu s “dvadeset kilograma ljudskih očiju” kao poklon „vjernih ustaša“.

To je samo jedna od izmišljenih priča s ciljem difamiranja ne samo Pavelića jer se i danas mnogi u inozemstvu na spomen Hrvatske i Hrvata sjećaju te izmišljotine koja teško da može biti monstruoznija.

Inače, Malaparte je bio „zastava svih boja“ pa je mijenjao tabore od fašističkoga do komunističkoga. Dakle, tipični renegat. Njegovo naknadno priznanje da je jednostavno izmislio posudu s ljudskim očima jer će tako šokantnije djelovati na čitateljstvo nije bilo od velike koristi jer sto puta ponovljena laž lako postaje istina.

Da je tomu tako pokazuje i knjiga o Paveliću objavljena 2011. godine autora Pino Adriano – Giorgio Cingolani La via dei conventi ( Put samostana) u kojoj se citira navedena Malaparteova izmišljotina kao nesporno utvrđena činjenica. Što bi tek bilo da Malaparte nije priznao vlastitu izmišljotinu.

Ivica Marijačić/maxportal

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save