EKSKLUZIVNO – PAPA BENEDIKT XVI.: ‘Bergoglio nije bio moj izbor za papu, ali osvojio me’
„Posljednji razgovori“ su knjiga-intervju s Peterom Seewaldom, u kojoj prvi put u povijesti jedan papa pravi bilancu svojega pontifikata i svojega života.
Duhovna oporuka! Upravo tako nazvali su posljednju knjigu pape emeritusa Benedikta XVI. „Posljednji razgovori“, koja će sutra premijerno biti predstavljena u svijetu, a u Hrvatskoj zahvaljujući nakladničkoj kući Verbum iz Splita, koja je Večernjem listu ekskluzivno ustupila neke njezine dijelove.
„Posljednji razgovori“ su knjiga-intervju s Peterom Seewaldom, u kojoj prvi put u povijesti jedan papa pravi bilancu svojega pontifikata i svojega života. U prisnu i dirljivu razgovoru papa emeritus prvi put govori i o poteškoćama, osjećajima i teškim trenucima koji su prethodili njegovu odreknuću od službe te ujedno s iznimnom iskrenošću odgovara na pitanja o svojemu javnom i privatnom životu: o uspješnoj teološkoj karijeri, prijateljstvu s Ivanom Pavlom II., sudjelovanju na Vatikanskomu saboru i o izboru za papu, o nastojanjima da počisti “prljavštinu u Crkvi” (skandalu pedofilije među svećenicima, gej lobiju u Vatikanu, aferi Vatileaks), o svojemu nasljedniku papi Franji i odnosu s njime – kažu u Verbumu koji je odabran za objavljivanje hrvatskoga izdanja pa će toga istoga dana započeti i svjetska prodaja knjige u svim zemljama u kojima je prevedena, uključujući i Hrvatsku.
Na pitanje Petera Seewalda o tome kakve su mu misli bile kada se njegov nasljednik pojavio na balkonu bazilike svetog Petra, osobito jer je tada bio odjeven u bijelo, papa emeritus je rekao da je to bila „njegova stvar, i mi smo bili bijeli“.
– On nije htio imati na sebi mozettu. To me uopće nije dirnulo. Ono što me je veoma dirnulo bilo je to da me htio nazvati još prije nego što je otišao na balkon, ali me nije dobio jer smo upravo gledali televiziju; kako se molio za mene, trenutak sabranosti, zatim srdačnost kojom je pozdravio ljude tako da se iskra odmah zapalila. Njega nitko nije očekivao. Ja sam ga, dakako, poznavao, ali nisam pomišljao na njega tako da je to za mene bilo veliko iznenađenje. Ali odmah me osvojio način kako se s jedne strane molio, a s druge strane govorio ljudima od srca.
Odakle ste ga poznavali?
S posjeta ad limina i iz korespondencije. Upoznao sam ga kao vrlo odlučna čovjeka, nekoga tko je u Argentini vrlo odlučno govorio: to će se dogoditi, a to se neće dogoditi. Ovaj vid srdačnosti, posve osobna obraćanja ljudima, nisam doživio na taj način, to je za mene bilo iznenađenje.
Vi ste računali s nekim drugim?
Svakako, da, ne s nekim određenim, ali s drugima, da.
U svakom slučaju, Bergoglio nije bio među njima?
Ne. Nisam mislio da je on među užim kandidatima.
Iako se kaže da je on, kako je već rečeno, u prethodnoj konklavi, pokraj vas, bio jedan od favorita?
To je točno. Ali ja sam mislio da je to prošlo. Ništa se više nije čulo o njemu.
Radost zbog ishoda izbora?
Kada sam čuo ime, u početku sam još bio nesiguran. Ali kada sam vidio kako je s jedne strane govorio s Bogom, a s druge strane s ljudima, uistinu sam bio radostan. I sretan.
Da još jednom utvrdimo: ne može se, dakle, reći da vam je znanje ili slutnja o tomu tko će biti vaš nasljednik olakšala povlačenje?
Ne. Kardinalski je zbor slobodan i ima svoju vlastitu dinamiku. Ne može se unaprijed reći tko će na koncu biti izabran.
Kada se kaže da dragi Bog svakoga papu pomalo ispravlja u njegovu nasljedniku – u čemu vas ispravlja papa Franjo?
(Smijeh.) Da, rekao bih: izravnim obraćanjem ljudima. To je, mislim, vrlo važno. To je i papa promišljanja. Kada čitam apostolsko pismo Evangelii gaudium ili intervjue, vidim da je misaon čovjek, netko tko se duhovno suočava s pitanjima vremena. Ali istodobno i netko tko se vrlo izravno obraća ljudima budući da je navikao uvijek biti među ljudima. To da ne stanuje u Apostolskoj palači, nego u Santa Marti dolazi odatle što uvijek hoće biti okružen ljudima. Rekao bih da se to može postići i gore (u Apostolskoj palači), ali pokazuje nov naglasak. Možda ja doista nisam bio dovoljno među ljudima. I onda, rekao bih, tu je i hrabrost kojom dotiče probleme i traži rješenja.
Nije li vam vaš nasljednik možda malo previše impulzivan, previše ekscentričan?
(Smijeh.) Svaki čovjek mora imati svoj temperament. Netko je možda pomalo suzdržan, drugi je možda malo dinamičniji nego što smo zamišljali. Ali držim dobrim da on tako izravno prilazi ljudima. Dakako, pitam se koliko dugo on to može izdržati. Jer svake srijede pružiti ruke dvije stotine puta ili više, i tako dalje, to traži puno snage. Prepustimo to dragomu Bogu.
Dakle, vi nemate problema s načinom njegova nastupanja?
Ne. Naprotiv, držim to dobrim, da.
Stari papa i novi papa sada stanuju čak na istomu zemljištu, nekoliko stotina metara udaljeni jedan od drugoga. Svojemu nasljedniku uvijek stojite na raspolaganju, kaže se. No traži li se doista vaše iskustvo, vaš savjet?
Općenito za to ne postoji povod. On mi je glede stanovitih stvari uputio neka pitanja, i za onaj intervju koji je dao za Civiltà Cattolica. Dobro, to činim, dakako, izjašnjavam se. Ali, sve u svemu, veoma sam radostan što me se u pravilu ostavlja na miru.
Papa Benedikte, vi ste pedesetih godina pretkazali golem gubitak vjere u velikim dijelovima Europe. Zbog toga su vas nazivali pesimistom. Danas se vidi kako se obistinilo vaše viđenje “male Crkve” koja gubi mnoge svoje povlastice, koju se napada i oko koje će se u užemu smislu okupljati sve manje vjernika.
Doista, da. Rekao bih da dekristijanizacija ide dalje.
Kako danas vidite budućnost kršćanstva?
Da više nismo istovjetni s modernom kulturom, da kršćanska oblikovna osnova više nije presudna, to je očito. Danas živimo u pozitivističkoj i agnostičkoj kulturi koja se prema kršćanstvu sve više pokazuje netolerantnom. Utoliko zapadno društvo, Europa svakako, više jednostavno neće biti kršćansko društvo. Tim više će se vjernici morati truditi da i dalje oblikuju i nose svijest o vrednotama i o životu. Važna će biti odlučna vjera pojedinačnih zajednica i mjesnih Crkava. Odgovornost postaje veća.
Što biste nakon pontifikata rekli: koji je njegov nazivnik, njegovo temeljno obilježje?
Rekao bih da Godina vjere to dobro izriče: novo ohrabrenje za vjeru, život iz središta, iz onoga dinamičnoga, ponovno otkrivanje Boga, ponovno otkrivanje Boga u Kristu, dakle ponovno nalaženje središnjega značenja vjere.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
