IVICA ŠOLA: Requiem za Zorana Milanovića

Suša pohara Slavoniju, on govori o slučajnoj državi. Pukne brana kod Gunje, on govori o puknutoj cijevi u svom stanu. Jedan put tvrdi da je liberal, drugi dan da mu je glava konzervativna, a srce lijevo, treći put mu se fućka Za dom spremni. Mlatara poput pokvarenog trimera od vojne lekarke do šake jada.

Stalno u potrazi za neprijateljima, pa se malo svađao s Europom zbog “lex Perković”, da bi danas tvrdio da on nije štitio udbaške egzekutore, pa malo sa susjedima… Profil osobnosti Zorana Milanovića više je nalik literarnom liku nego racionalnom političaru. U zadnjoj fazi činilo se da je predsjednik Hrvatske čiste stranke prava, a ne SDP-a, čas je desniji od Đapića, čas anarhističniji od Sinčića, čas ljeviji od Marjana Jurjevića Baje. Ćirilicu u Vukovaru brzo je zamijenio konfliktom s Pupovcem. Neku koherentnu političku strukturu i priču izvući iz deset godina Milanovićeve prisutnosti na isturenoj političkoj sceni teško je orisati. No nama, koji smo pratili politiku, Zoki će falit’, bio je neiscrpno vrelo tema, olakšavao nam posao pred prijetećom bjelinom papira, kad god bi progovorio, poput revolveraša iz špageti-vesterna, ljudi i fenomeni padali bi poput snoplja. Ako se pitamo tko je zapravo u svim tim kontradikcijama bio Zoran Milanović, onda možemo reći da je Zoran Milanović bio Zoran Milanović. Premda zvuči glupo ova tautologija, ona je istovremeno i uvreda i kompliment.

Patuljci i Snjeguljice

Naime, koliko je sada informacija dostupno, iz visoke politike ne izlazi materijalno bogatiji. Što je kod nas svojstvo budala. On osobno, prema svemu sudeći, no i tu oprez, nije se okoristio politikom, ali mnogi ljudi iz njegove stranke i koalicijski partneri itekako jesu. Njemu je bilo najvažnije da vodi show, da se igra poput djeteta, da se svađa ili docira, svejedno, da zgrće pozornost, a ne pare, da se o njemu priča, da stvara kult ličnosti, posebice u stranci. Zbog toga, paradoksalno, on se nije okoristio politikom, nego se politika okoristila njime utoliko što je brojnim anonimusima i mizernim strankama, poput HNS-a, dao kruh u ruke, i to obilato, godinama. Tegleći ih poput gladnih volova na svojim ramenima sada će ga ti isti najvjerojatnije iscipelariti, ali ne zato što je u mnogim stvarima griješio, nego zato što ih je ostavio siročadima u tom hranidbenom lancu koji zovemo časnim imenom politika, pa su već krenuli tražiti sočne pašnjake negdje dalje.

Milanović, takav zbrkan kakav jest, za njih je moralna vertikala. Ne bi bilo čudno da Ivan Vrdoljak sa svojim HNS–om pritrči “kriminalnoj organizaciji”, kako su komplimentirali HDZ–u. Na primjeru Osijeka takvih časnih radnji već smo se nagledali. Ne bih se čudio ni da mu Krešo Beljak ovaj tjedan provali u automobil ili stan. Ne bih se čudio da ga Milanka Opačić ili Biljana Borzan prijave zbog spolnog uznemiravanja, a Branko Grčić zbog istospolnog. Ne bih se čudio da ga Ingrid Antičević Marinović počne ismijavati zbog lošeg engleskog, a Vesna Pusić okrivi zajedno s Vrdoljakom da je uništio HNS, stranku koja bi bez tereta Milanovićevog karaktera dobila bar devedeset četiri saborska mandata, plus dvanaest u dijaspori. Ne bih se čudio ni da mu Silvano Hrelja zamjeri što nije uveo spolni odgoj umirovljenicima zbog pritiska Ladislava Ilčića.

Da, sva ova zafrkancija zvuči bizarno, ali kada hranidbeni lanac pukne, nerijetko se prvo “proždere” dojučerašnjeg idola i velikog vođu kao žrtvenog jarca koji mora pokriti svu bijedu onih koji su mu do jučer virili iz nečega. Toga smo se u svim strankama već podosta nagledali. I u HDZ-u su se sjetili tko je zapravo Karamarko tek kada je išao rušiti vladu i poremetio hijerarhiju hranidbenog lanca. Doduše, tu si je i Milanović sam kriv jer je, poput mnogih stranačkih lidera, najprije počistio bolje od sebe, a onda instalirao patuljke i nekoliko Snjeguljica pokraj kojih je on izgledao kao princ iz bajke.

“Politička uvjerenja”

No ta bajka je završila, patuljci i Snjeguljice već su u potrazi za novim bajkopiscem, kao u onoj Pirandelovoj farsi pod nazivom “Šest lica traži autora”, autora koji će obnoviti stabilnost hranidbenog lanca, a oni svoja “politička uvjerenja” pretočiti u sinekuru, službenu karticu, mobitel i automobil i pokoju ljubavnicu koja nije, po mogućnosti iz MOST–a, pa da prije svakog susreta traži ispunjavanje sedam uvjeta.

Odlazi, dakle, Zoki iz našeg malog grada, širokim drumom što izlazi na MOST, odlazi Zoki, a ja se pitam sada, kako će ga pokopati oni kojima počinje politički post. Slava mu.

Ivica Šola/Glas Slavonije

Odgovori

Skip to content