Jugoslavenska kultura danas – na primjeru redatelja Rajka Grlića

Dana 7. rujna 2016. “Novi list” objavio je kratku vijest: “Najiščekivaniji hrvatski film godine “Ustav Republike Hrvatske” na uglednom Montreal World Film Festivalu osvojio je Grand Prix Amerike, nagradu za najbolji film, jednoglasnom odlukom žirija, te je osvojio novčanu nagradu od 100.000 američkih dolara.

U natjecateljskom programu montrealskog festivala, kojemu je ovo jubilarno 40. izdanje, izdvojena su 22 filma iz cijelog svijeta, te se među njima najviše istaknuo film doajena hrvatskog filma Rajka Grlića.”

Kao Hrvat, trebao bih biti zadovoljan s ovakvim uspjehom, međutim, kao Hrvat s iskustvom života u Jugoslaviji, ja sam vrlo sumnjičav i to zbog više razloga. Kao prvi mi se nameće problem scenariste filma. Riječ je o nepismenom novinaru, rigidnom, neduhovitom jugoslavenskom komunisti, rezervnom oficiru JNA Anti Tomiću, poznatom u Splitu kao “kanta g…”. Kao drugo, glavni glumac u, navodno, hrvatskom filmu je srpski glumac Nebojša Glogovac. To me vraća u vremena kad su u svim hrvatskim filmovima morali glumiti Srbi, jer bi inače redatelji bili optuživani da su ustaše. Oduvijek se znalo da Srbima u Jugoslaviji pripadaju: vojska, “milicija”, željeznica, UDB-a, banke, mediji i “pozorište”. Hrvati su mogli biti gastarbeiteri i doznakama iz Njemačke spašavatiti Bravarevo “ekonomsko čudo” od jugoslavenskog mrtvorođenčeta.

Kao treće, Rajko Grlić je umjetnički direktor anti-hrvatskog Motovunskog filmskog festivala, na kojem se godinama okuplja sve anti-hrvatske elemente iz “regijona” i uživa, kao i na Brijunima, kod pijanog Radeta, u oživljavanju Bravareve ostavštine.
Ono što “Novi list, naširoko poznat kao glasilo četnika Gornjeg Jadrana”, ne navodi je da je u žiriju u Montrelu, koji je jednoglasno donio odluku o nagradi, sjedio i srpski redatelj Goran Marković. Ono što povezuje jugoslavenskog redatelja Rajka Grlića sa srpskim redateljem Goran Markovićem je to što su oni zajedno studirali na (dobroj) komunističkoj praškoj filmskoj akademiji! Kome će Srbin dati nagradu nego Jugoslavenu?!

No, veza između Rajka Grlića i Gorana Markovića nije samo površinska, već su oni sami temelj jugoslavenske kulture – i onda i danas! Naime, Rajko Grlić je dijete militantnih komunista Danka Grlića i Eve Izrael Grlić, koji su oboje, zbog svojih stavova, bili na Golom otoku, koji je, u prvom redu bio komunistički logor za staljiniste! U kasnijim vremenima Danko Grlić postaje jedan od najvažnijih marksista, što će reći pseudo-filozofa vezanih uz časopis “Praxis”, te korčulansku marksističku školu izjedanja jastoga i ćevapa, pod budnim okom partije i udbe. Neki ga znaju i po izuzetno traljavom prijevodu Nietzscheova „Tako je govorio Zaratustra“ na hrvatski; prijevodu kome čak ni redaktura Ante Jurevića nije pomogla.

Kako se Rajko Grlić nije želio gnjaviti s Domovinskim ratom, jednostavno je napustio Hrvatsku, dok se situacija ne raščisti. Potom se, u stilu Rade Šerbedžije, vratio i nastavio raditi na promicanju tradicionalnih jugoslavenskih komunističkih vrijednosti. Komunist nema domovine! Osim Jugoslavije!

Goran Marković, pak, dijete je glumaca Rade Markovića i Olivere Marković, koji su bili sam vrh srpskog glumišta. Ne iznenađuje da je partija blagonaklono gledala na djecu uspješnih “Jugoslavena” koja su se željela baviti filmom u komunističkom Pragu. Tamo su studirali i Lordan Zafranović, sjajan anti-hrvatski redatelj koji vidi ustaše svuda, Srđan Karanović, Goran Paskaljević, a uz prašku školu veže se i komunist-musliman-četnik Emir Kusturica. Uz naša dva “junaka” to čini impozantno društvo za očuvanje “jugoslavenske kulture” ustašama usuprot!

Jugoslavija je nesumnjivo bila prevarantska država napravljena po mjeri neukog i nepismenog bravara Josipa Broza, najvećeg prevaranta XX. stoljeća, čije je srce uvijek tuklo za “Velikog Staljina”, dok je primao dolare i njemačke marke za pomoć svojoj prevarantskoj državi. Nakon što je umro “prvi prevarant svih naših naroda i narodnosti”, rodila se legenda o “udbašu dobra srca koji je mnogo voleo film (i glumice!)”.

Dakle, zbog svega ovog, ne veselim se naročito nagradi jugoslavenskom redatelju Rajku Grliću, ni snimanjima anti-hrvatskih filmova hrvatskim novcem.

F. Perić/hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content