VJEKOSLAV KRSNIK: Ovi izbori ne mogu riješiti duboku strukturnu krizu države

Već sama činjenica da su hrvatski birači prvi put nakon četvrt stoljeća parlamentarne demokracije izašli na prijevremene saborske izbore je znakovita, jer ukazuje da politički sustav u državi više ne može funkcionirati na dosadašnji način u okviru postojećeg Ustava i zakonodavstva. Hrvatsko društvo je jednostavno dospjelo pred zid koji se mora razbiti da bi se iskoraknulo u potpuno novom smjeru.

Ni jedna od dviju vodećih stranaka nije u stanju u sadašnjim okolnostima ponuditi takvu viziju i politički program, jer bi se time dovela u pitanje opstojnost sadašnjeg ekskluzivnog duopolnog vladanja državom. Taj model vladanja državom postoji od 2000 godine kad je dotadašnji Tuđmanov Ustav promijenjen u nekakav hibridni polukancelarski model s kancelarima Račanom, Sanaderom, Kosoricom i Milanovićem. Model je pukao na posljednjim izborima kad pobjednička stranka s nedovoljnom relativnom većinom nije mogla sastaviti Vladu, a upitno je kako će se i nakon ovih izbora sastaviti Vlada.

Taj duopol najbolje se iskazao uoči pada prošle Vlade kad su se i SDP i HDZ brzo složili oko izbora 10 novih sudaca Ustavnoga suda, pri čemu smo dobili jednog raskrinkanog primatelja mita s jedne strane i jednu zastupnicu upitnog svjetonazora predstavljenog usklikom „Smrt fašitzmu – sloboda narodu“. Kao odjek tog konsenzusa, ili je on sam dio toga, lansirana je ideja o velikoj koaliciji koja naravno više koristi SDP-u, jer je ta kriptokomunistička stranka koja još živi u jugoslavenskoj prošlosti suočena s gubitkom ljevičarskog monopola, a vrlo je upitno je li u socijalnom pogledu uopće ikad bila ljevičarska.

Treba podsjetiti da na neki način prešutna koalicija HDZ-a i SDP-a postoji još od Tuđmanovog doba, a temelj te koalicije leži u goloj činjenici da je prilikom stvaranja HDZ, kojega su praktički osnovali bivši komunisti, u stranku ušlo 70.000 dotadašnjih članova SKH. Tog ideološkog tereta HDZ se nikad nije ni pokušao osloboditi, pa se tako moglo dogoditi da stranku do današnjih dana vode osobe s komunističkom prošlosti, a jedna od njih kao premijerka potekla je iz poznate kumrovečke škole, dok je jedan bivši jugoslavenski milicajac, dakle također bivši član SKH, sada potpredsjednik stranke. Za idejnu i političku poziciju SDP-a nije potrebno trošiti riječi, jer se ta tzv. hrvatska ljevičarska stranka nikad nije odrekla svoje komunističke prošlosti i čak je s „lex Perković“, kojega je bolje po inicijatoru zvati „lex Milanović“, pokušala prevariti Europsku uniju, čuvajući svoje jugoslavenske agente krvavih ruku. Uostalom SDP i danas skriva svoju pravu komunističku povijest, jer unatoč rezoluciji Europskog parlamenta ignorira zahtjev za otvaranje svojih arhiva. Imajući to u vidu bez obzira što je prošlo više od dva desetljeća od pada komunizma hrvatskom društvu je neophodna lustracija kako bi se učinio ključni iskorak iz prevladavajućeg mentaliteta naslijeđenog iz komunističke diktature. Znakovito je da se o tom pitanju osim marginalno u ovoj izbornoj kampnji uopće nije raspravljalo, jer bi lustracija mogla zahvatiti dobar dio članstva dviju vodećih stranaka.

S ovakvom slikom vodećih političkih stranaka Hrvatska je suočena s temeljnim ideološkim pitanjem koje se nalazi u samoj srži strukturne krize kroz koju država prolazi od utemeljenja. Hrvatska je ustavom ustrojena kao demokratska parlamentarna država, ali prevladavajući mentalitet ostao je duboko u okvirima komunističke svijesti. Takva svijest prevladava u svim segmentima upravljanja državom i njezinom političkom elitom koja je uzurpirala temeljno pravo narodu precizirano u čl. 1. Ustava Republike Hrvatske. U njemu se kaže: „…vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu… Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. Kad se to usporedi s postojećim izbornim zakonodavstvom, onda je sasvim očito da je politička elita protuustavno uzurpirala narodu to pravo i umjesto „neposrednog odlučivanja“ na djelu je preko političkih stranaka „posredno odlučivanje“. Čak i u slučajevima kad se narod pobuni, pa uspije ostvariti namjerno visok postotak birača za održavanje referenduma sa zahtjevima za promjenu Ustava ili nekog zakona, onda „posrednički političari“ poput Vladimira Šeksa ili Arsena Bauka u pravoj maniri komunističkog zakonodavstva u kojemu se „sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota“ odbijaju takve zahtjeve naroda. Stoga ne čudi da u ladicama Ustavnoga suda već godinama stoji ustavna tužba jednog građanina u kojoj se zahtijeva da se vlast vrati narodu, kako je to precizirano u čl. 1. Ustava. S novoizabranim sastavom Ustavnoga suda gdje sjede mnogi bivši članovi SKH iluzornmo je očekivati da se po tom pitanju bilo što pokrene.

Hrvatska dakle, iako se krvlju izborila za vlastitu državu i demokraciju, nije još uvijek pravno uređena država, i to je možda temeljni strukturni problem države. Prije nekoliko mjeseci SOA je objavila u svojem izvješću da čak 30 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost. U ovoj izbornoj kampanji nitko se nije ni osvrnuo na taj podatak o ugrozi nacionalne sigurnosti i to iz pravnog segmenta koji bi svojim djelovanjem trebao garantirati nacionalnu sigurnost. Ako je temeljni strukturni problem države pravna nesigurnost koju generira korumpirano pravosuđe, onda je sasvim objašnjivo da je po stupnju korupcije Hrvatska među najkorumpiranijim članicama Europske unije. I o tome, osim uzgred, nije bilo bilo riječi u ovoj izbornoj kampanji. Posebna je farsa ustavna odredba o nezastarijevanju kriminalne pretvorbe, ali još nitko zbog toga nije bio kazneno gonjen. Pljačka narodne imovine koja je pokrenuta za vrijeme Domovinskog rata, pa je stvorila klasičan primjer šampiona u toj pljački Miroslava Kutle koji je posjedovao čak 170 poduzeća nastavlja se do današnjih dana. Prema podatcima američke institucije „Global Financial Integrity“ koja prati pranje novca u cijelome svijetu iz Hrvatske je od 2004. do 2013. godine po raznim osnovama opljačkano 34 milijarde dolara, ali se zbog toga nitko, a pogotovo političke stranke, nije uzbudio. Onih pola milijarde eura koje su nedavno otkrivene u RBA banci u Austriji koje posjeduju hrvatski državljani na čelu s kapitalkom Dunjom Mesić, kćerkom bivšeg predsjednika, sa štednim ulogom od 12 milijuna eura također nikoga nije uzbudilo.

Ne samo zbog uzurpiranja prava naroda da neposredno upravlja državnim poslovima i zbog posvemašnje korupcije koju se s ovakvim modelom upravljanja državom ne može staviti pod kontrolu potrošeni politički sustav počeo je pucati po šavovima. Na neki način sama činjenica da je na ove izbore izašlo skoro 10 posto birača manje nego na prethodnima ukazuje da biračko tijelo u nemogućnosti da bitnije utječe na društvene promjene pribjegava apstinenciji kao krajnjem izboru. Da bi se skrenula pozornost sa stvarnih problema nacije medijski je bačena kost javnosti oko uloge partizana i ustaša u stvaranju države, iako Domovinski rat kao temelj hrvatske države nema veze ni s jednima ni drugima. Hrvatska je međutim već četvrt stoljeća neovisna država, članica međunarodne zajednice i dvaju najznačajnijih interesnih organizacija, NATO-a i Europske unije. U tih 25 godina stvorena je potpuno nova generacija hrvatskih birača koji se na razne načine žele distancirati od umjetno nametnutih podjela iz Drugog svjetskog rata i fokusirati se na rješavanje temeljnih životnih pitanja. U posljednjih desetak godina pokrenuto je više inicijativa te nove generacije hrvatskog biračkog tijela što je na kraju kao kontrapunkt postojećem političkom sustavu iznjedrilo inicijative poput najvažnijih „U ime obitelji“, MOST-a i Živog zida. Nije slučajno MOST u ovoj izbornoj kampanji kao jedan od prvih zahtjeva stavio demokratizaciju izbornog sustava s tri kandidata koji bi preferencijalnim glasovima ušli u Sabor.

Izmijenjeni izborni zakon, ali i zakon o referendumu koji bi trebao vratiti političku snagu narodu iz kojega proizlazi vlast samo su jedan segment novog Ustava kojim bi se u skladu s promijenjenim političkim okolnostima, težnjama i stremljenjima cjelokupne hrvatske nacije, što naravno uključuje i brojno iseljeništvo, udarili novi temelji državnog ustrojstva. Jedan od prvih referenduma trebao biti biti onaj o tome kakvo državno ustrojstvo želi narod – je li za predsjedničku ili parlamentarnu demokraciju. Tzv. Božićni Ustav usvojen je 1990. godine pod predsjednikom Tuđmanom u doba kad je Hrvatska bila suočena s velikosrpskom agresijom. Takav Ustav je u to doba bio potreban, pa čak i s preambulom koja se pozivala na ZAVNOH, da bi se pariralo optužbama iz svijeta o Hrvatskoj kao slijednici NDH. Moderna hrvatska država je, međutim, stvorena u krvi Domovinskim obrambenim ratom, kad su se Hrvati prvi put nakon 1.102 godine borili za vlastite nacionalne i državne interese. Božićni Ustav izmijenio je bivši komunistički čelnik Ivica Račan, skrojivši ga po svojoj mjeri kao kancelarski Ustav. Uloga Sabora svedena je na servis vladi. Novi Ustav trebao bi konačno vratiti državnopravnu snagu narodu, odnosno Saboru kao najvišem narodnom predstavništvu, ako bi se na referendumu narod izjasnio za parlamentarnu demokraciju. Hrvatski sabor je danas potpuno marginaliziran, jer djeluje kao interesna udruga postojećih stranaka. Postoji i niz drugih instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, kao što su, vodeći računa o povijesnom naslijeđu (trojedna kraljevina), unutarnje ustrojstvo države, uvođenje drugog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost, kraći mandat za predsjednika Republike i smanjene njegove ovlasti i odgovornosti (protokolarne ili predsjedničke), veći značaj referenduma, izbor narodnih zastupnika većinskim a ne razmjernim sustavom, izravno biranje najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, preispitivanje broja zastupnika u Saboru i njihovih privilegija, itd.

Ni jedna politička stranka, osim u pojedinim pitanjima koja zadiru u ustavnu problematiku, nije dosad postavila na tapet raspravu o potrebi donošenja novog Ustava. Tako ni ovi izbori s očekivanim ishodom izbora nove Vlade pod vodstvom HDZ-a ne mogu riješiti ključna politička pitanja s kojima se suočava Hrvatska u prijelomnom razdoblju svoje političke povijesti. Hrvatska jednostavno ne smije dozvoliti da pod pritiskom s jedne strane korumpirane politike, a s druge strane ugrožena demografskim deficitom, odgađa radikalna rješenja u upravljanju državom kao što je usvajanje potpuno novog Ustava kojim će se ispraviti pogreške u upravljanju državom u posljednjih četvrt stoljeća.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Odgovori

Skip to content