MARKO LJUBIĆ: Što se krije iza Plenkovićeve najave mainstreama u politici?

Foto: Snimka zaslona

HDZ je ostvario ozbiljnu pobjedu na izborima po broju mandata. I, što je najvažnije, imenima na izbornim listama poslao jasnu poruku naciji da je HDZ danas uspio integrirati široki spektar ideja, od navodne hrvatske ljevice koja, kao počiva na izvornom hrvatskom antifašizmu, zatim liberalizmu, preko demokršćanstva do izvornoga pravaštva.

Liste tako govore.

Vidjet ćemo što govori sastav nove vlade, te pogotovo i na temelju toga, nove državne politike.

Imamo li razloga sumnjati u nesklad između lista i poruka s njih i novih hrvatskih politika?

Imamo.

Upravo zbog postizbornih pobjedničkih najava predsjednika HDZ-a i posve realnoga mandatara, pa izglednoga predsjednika nove vlade Andreja Plenkovića.

Što je današnji mainstream u ovom HDZ-u, što u hrvatskom društvu, što u europskom okruženju i što točno Plenković misli kada kaže da će on uspostaviti vlast na mainstreamu?

Da se ne bi zaigravali po stoti put engleskim izrazima, recimo da je mainstream – pretežitost. Prevladavajaći stav, vrijednost, običaj, polazište, javni diskurs.

Recimo, u Hrvatskoj su mainsteram mediji tri nacionalne televizije i nekolicina nacionalnih tiskanih dnevnika. To su HRT, Nova TV, RTL, zatim se tu ugurao regionalni N1 sa svojim prepoznatljivim znakom – geografskom kartom bivše Jugoslavije bez Slovenije i Makedonije, te Večernji, Jutarnji i Slobodna Dalmacija uz Novi list.

I to je to.

Mainstream u kulturi su Visković, Rade Šerbdedžija, Urša Raukar, Vili Matula, Vinko Brešan, Hrvoje Hribar, Dalibor Matanić. U gospodarstvu su to Tedeschi, Todorić, Hanžeković, Štrok, Roglić. Mainstream u politici s vrijednosnog stajališta je – antifašizam. U njega spada personalni spektar od Nenada Stazića, preko Vesne Pusić, do Vojislava Stanimirovića i Milorada Pupovca, preko Vladimira Šeksa i Mate Granića do Prgometa, Darinka Kosora i Andreja Plenkovića.

Prevedeno na još razumljiviji jezik današnji mainstream u Hrvatskoj su Nenad Stazić. Milorad Pupovac, Vesna Pusić, zatim Šeks, Jandroković, Božinović, Picula i Stier, a to nije Zlatko Hasanbegović, nije ni Bruna Esih, Goran Dodig, nije ni general Glasnović, Stevo Culej, nije ni Miro Kovač, a pogotovo Buljević i Šustar.

Dakle, pitanje je, misli li Plenković, kada nagovještava uspostavu stabilnosti i ostvarivanje okvira za svekoliki razvoj Hrvatske – na mainstream koji imamo danas?

Drugog zasad nema, pa je jasno kao dan da misli i može misliti jedino na takav.

Ljudi koji ga okružuju i čine okosnicu njegovog novog političkog mainstreama su Jandroković, Stier, Božinović, a u pozadini, po priznanju samoga Plenkovića, vječiti savjetnik – Vladimir Šeks.

U čemu je mogući problem s Plenkovićevim novim mainstreamom?

U naravi postojećega.

Očito je da postojeći mainstream nitko tko želi Hrvatskoj dobro, ne smije učvršćivati i afirmirati, nego radikalno mijenjati. To je bit stvari. Jer, da su Plenkovićevi najbliži suradnici u ovome trenutku i po njegovom autentičnom i dragovoljnom izboru to htjeli ili znali, mogli su to odavno učiniti. A nisu, nego su bili zapravo sunositelji upravo ovakvoga mainstreama kakvoga danas imamo.

To neupitno znači da će on prije svega nastojati učvrstiti stečene i ostvarene pozicije u Hrvatskoj i na tim pozicijama njihovim nositeljima pokušati osigurati sklad i ravnotežu u nekom narednom vremenu. Zbog toga je bilo vidljivo da je već neko vrijeme Milanović, upravo razmjerno brzini rušenja Karamarka i njegovom padu, postajao sve više persona non grata u nekolicini najvažnijih medija, pogotovo u izdanjima EPH, ali i na nacionalnim televizijama.

Milanović je bio nepredvidljiva i incidentna osoba, ne naročito poslušan, a izazivao je praktično svakodnevno incidente i gnjev tihe, ali većinske Hrvatske, provokacijama i sukobljavanjem s Katoličkom crkvom, braniteljima, cijelim narodom, sipajući uvrede na sve i svakoga kad bi mu god to zatrebalo. Milanović je postao nepredvidljiv i za postojeći europski politički mainstream, pogotovo jer je u svakome trenutku mogao odgovoriti Srbiji na njene neprekidne provokacije prema Hrvatskoj, koje joj Europa dopušta zbog zaluđivanja srbijanske javnosti pred teškim odlukama o Kosovu.

S druge strane, postoji u Hrvatskoj, kao i u svakoj zemlji na svijetu i onaj svijet, društveni poredak i komunikacijski sustav koji se ne vidi, pa tako i ne čini mainstream, ali u svakom trenutku svojim potencijalima, ako se naravno ispune neke pretpostavke, upravo to može postati.

To bi značilo nametanje sasvim drugih vrednota i standarda.

Da se ne varamo, hajka na Hasanbegovića proizlazi upravo iz te činjenice.

Milanović nije imao alternative, onog trenutka kada ga je moćna mainstream struktura željela odstrijeliti, morao je pasti, jer iza njega nikada nije stajao hrvatski narod. To mu je bilo jasno od prvoga trenutka kada je preuzeo SDP.

Zbog toga je zapravo jedino Plenković, odnosno netko na čelu HDZ-a, još uvijek usprkos teškim mrljama na tom političkom pokretu i programu, mogao pokrenuti priču i ideju o novom mainstreamu, ali svakako i isključivo bez ljudi koji će zadirati u sama izvorišta postojećega poretka i nikada neće prihvatiti laž u temeljima toga poretka, kao – hrvatsku nacionalnu paradigmu. Oni su daleko opasniji od incidentnoga Milanovića, jer Milanović skreće neželjenu pozornost, a Hasanbegović trajno otvara oči.

Dakle, što u ovome trenutku nudi Plenković?

Misli li možda Plenković na taj novi, potencijalni, za sada skriveni i negdje čučeći, tinjajući mainstream, vrednote koje usprkos postojanju samostalne hrvatske države nikada nisu postale pretežite i društveno ozakonjene u hrvatskoj politici, javnosti, pogotovo medijima, a naročito u financijskim i gospodarskim strukturama?

Daj Bože.

Stvari stoje tako da, bude li u ime današnjeg mainstreama u Hrvatskoj, Plenković nastojao odsjeći, marginalizirati pa eutanazirati Zlatka Hasanbegovića koji mu svakako ne pripada, onda je samo pitanje dana kad će umjesto Plenkovića, ili Hasanbegovića, novi hrvatski mainstream – pokušati ostvariti recimo Keleminec. Njega sam uzeo kao metaforu, jer je sve očitije da mainstream koji simbolički predstavljaju Peđa Grbin ili Milorad Pupovac, koga filozofski simboliziraju Vjeran Zuppa ili Gvozden Flego, koga medijski simboliziraju Slavica Lukić i Saša Leković, u književnosti Ante Tomić i Boris Dežulović, u znanosti povjesničar Budak i reformator Jokić, koga simboliziraju Velimir Visković ili Oliver Frljić, može jedino izazvati ili masovnu pojavu Keleminaca, samo ne tako benignih, ili potpuno utrnuće – Hrvatske.

Tu sredine neće biti.

Plenković zaziva uspostavu političkoga mainstreama, nečega valjda novoga i stimulativnog za razvoj društvenih i nacionalnih potencijala Hrvatske, pokušavajući to, taj mainstream, snažno integrirati s navodnim ili stvarnim europskim mainstreamom. I, pri tome se poziva na Tuđmana i njegovo – jedinstvo, odnosno pomirbu naroda. Te Plenkovićeve teze su na jako klimavim nogama i prepune razornih kontradikcija.

Uzmimo današnji europski mainstream.

Europska mainstream paradigma nije a priori primjenjiva s nacionalnih stajališta svim narodima Europske unije. Ono što je europski mainstream prema području jugoistočne Europe, a zapravo odnosima između članice EU Hrvatske i Srbije koja to navodno želi postati, jednostavno nije nastalo na autentičnim i načelnim pozicijama svih članica EU. Veliki broj tih država i naroda gotovo uopće ne interesira stanje odnosa između Hrvatske i Srbije. To može interesirati jedino države kao što su Francuska i Njemačka u ovom trenutku, te Veliku Britaniju, a ostali svi – manje više bez ikakvoga vlastitoga sadržaja čine taj – europski mainstream.

On je trenutno takav da Hrvatska treba odustati od elementarnih načela, pristati na novu političku agresiju i kolonizaciju, goleme ustupke u Bosni i Hercegovini i zapravo – odreći se vojne pobjede i trajne obrane od stoljetnih imperijalnih ciljeva Srbije. Taj europski mainstream u ovome trenutku zastupa stav da je u interesu Europe nužno bezuvjetno oprostiti Srbiji epohalne zločine protiv susjednih naroda, oprostiti joj svu moralnu i materijalnu odgovornost i zapravo – nagraditi ju za to, kako bi ju se izdvojilo iz ruske sfere utjecaja. A tu cijenu mora više od bilo koga drugoga platiti hrvatski narod. Ne hrvatski društveni mainstream, nego narod.

Upravo europski mainstream, bio to onaj koji simboliziraju europski pučani, bio onaj europskih socijalista, predstavlja – te političke ciljeve.

U to nema sumnje.

Je li to pravac kojim će Plenković uspostaviti novu društvenu stabilnost i prevladavajući odnosno pretežiti društveni i politički diskurs u Hrvatskoj?

Tuđmanova pomirba možda je spriječila slom Hrvatske pred srpskom agresijom i onemogućila otvaranje možda i građanskoga rata, odnosno otvoreno stajanje moćne postojeće društvene strukture na srbijansku stranu. Ali, iznjedrila je današnji mainstream, koji nema nikakvo utočište u većini hrvatskoga naroda niti u načelima i na povijesnoj istini. Današnji mainstream ima prevlast nad hrvatskim narodom koristeći državne i društvene instrumente. I ta mehanička pomirba je razbuktala naslijeđene goleme idejne, vrijednosne i socijalno političke razlike, koje su u nekim elementima na radikalno suprotstavljenim pozicijama prema samoj – hrvatskoj državnosti.

Najbanalniji pokušaj prevare jest preuzimanje liberalne umjesto marksističke filozofske paradigme.

Bivši marksistički teoretičari, filozofi i kulturnjaci, svi od reda su se nakon kraha komunističkoga poretka, prešaltali na globalnu liberalnu paradigmu. Zbog čega?

Jer njena današnja globalna inačica počiva na distorziji klasičnog filozofskog liberalizma, negira nacionalni identitet, ali i temeljna obilježja individualnoga identiteta. Današnji liberali su zapravo filozofski daleko bliži izvornim marskističkim pozicijama, nego izvorištima liberalizma, s kojima najčešće nemaju nikakve veze. Soroš i pokreti koje on simbolizira, a koji zapravo leže u temeljima današnje europske liberalne pardigme, koja je izuzetno snažna i u Hrvatskoj u formi tzv. antife, negacija su istinskoga liberalizma. Liberalizam je danas postao globalna isključiva religija, koja uz sve ostalo, negira same temelje individualizma.

Liberalizam svoje filozofsko izvorište ima u 18. stoljeću, ponajprije u filozofiji Johna Lockea. Za Lockea je sloboda bila Božji dar i Božja vrednota, pa je utoliko bila nepovrediva i nesporna, kao i božanska moć.

A današnji globalni liberalizam pod krinkom navodne slobode, zapravo promovira i afirmira – podčinjenost cijelih naroda, odmetnutost političkoga mainstreama i njegovu nedodirljivost, te desubjektivizaciju povijesnih identiteta, pri čemu je nemoguće zadržati individualnu slobodu, usprkos tome što se u ime nje zapravo klonira milijarde ljudi.

Točno to se događa i u Hrvatskoj.

Liberalna teorija počiva na tri ključna temelja: privatno vlasništvo, zatim sloboda mišljenja i govora, i sloboda vjeroispovijesti. Liberalizma nema bez ovih temelja, niti liberalnoga društva bez ovih prava.

Možete li današnji navodni liberalizam u Hrvatskoj – dovesti u nekakvu vezu s ovim načelima?

Nemoguća misija, zar ne?

Zašto sam napravio ovakvu digresiju prema filozofskim izvorištima liberalizma?

Iz jednostavnoga razloga da pokažem koliko je radikalno suprotna pozicija dojučerašnjih marksisitičkih teoretičara, zastupnika, kulturnjaka, ukratko društvenoga mainstreama u Hrvatskoj, u odnosu na njihova deklarativna polazišta danas. Danas su ti ljudi prigrlili etiketu neoliberalizma, nazvali se liberalima, počevši od Pusićkinih „narodnih demokrata“ do SDP-ovih ljevičara ili Pupovčevih pronacističkih antifašista. Svi su oni isključivo na degeneriranoj liberalnoj filozofskoj paradigmi i s nje nastoje osporiti razvoj nacionalnih, konzervativnih i desnih političkih ideja i inicijativa u Hrvatskoj.

Mogu li to?

Mogu u posve lažnoj, varljivoj, krivotvorenoj i ukratko – izokrenutoj zbilji, koju su naslijedili na mainstream ravni od komunističkoga poretka i svim ju silama nastoje usavršiti, modernizirati i razvijati i danas.

Dakle, sve, baš sve što ti ljudi pokušavaju prodati ili istaći kao slobodu, je laž. Sve što nastoje prodati kao liberalizam u najširem smislu je prevara, sve što pokušavaju afirmirati potaknuti Soroševim novcima i zadaćama, jest smrtonosna prevara u društvu i narodu u kojem djeluju.

Baš sve.

Na ostavštini komunističkoga jugoslavenstva odnosno srpskoga imperijalizma te na toj globalnoj prevarantskoj i lažnoj filozofskoj paradigmi nastao je današnji mainstream u Hrvatskoj.

Dakle, valja li taj mainstream afirmirati, učvršćivati ili može li se s njime uspostaviti savezništvo na njegovim negacijama, ili je i to politička prevara?

Ovo drugo sigurno.

Točno na toj poziciji se vodi javna rasprava o Hasanbegoviću, ne samo danas, kada se sprema formiranje nove hrvatske vlade, nego od prvoga trenutka kada se taj čovjek pojavio u državnom vrhu kao ministar. Zbog toga je Plenkovićev stav o Hasanbegoviću uveliko važniji od njegovoga odnosa prema čovjeku – Zlatku Hasanbegoviću, jer je mainstream u Hrvatskoj od toga čovjeka već načinio novu paradigmu autentične pretežitosti hrvatskoga naroda.

Izvor: narod.hr

Odgovori

Skip to content