Splićanin Ivica Bota hodočastio 900 kilometara do Santiaga de Compostele
Sad skoro redovito idem na svetu misu, prije nisam bio takav. Duhovno sam ispunjen. Dobio sam jednu posebnu snagu. I lakše mi je nositi životne probleme jer sam spoznao da je sve u Božjim rukama.
Tako govori Splićanin Ivica Bota (66), graditelj cesta u Hrvatskoj i svojevremeno pomoćnik ministra za javne radove, obnovu i graditeljstvo, jedan od prvotimaca HSLS-a, koji je ovog proljeća, od 18. svibnja do 6. srpnja, hodočastio svetom Jakovu u Santiago de Compostelu, propješačivši skoro 900 kilometara od granice s Francuskom do gradića u Španjolskoj u kojem se čuvaju moći Svetog Jakova te produžio do Finistere, gdje tradicionalno završava hodočašće!
Santiago je jedno od najpoznatijih hodočasničkih svetišta na svijetu, koje je izuzetno bilo popularno već u srednjem vijeku, kad su kršćani hodočastili na tri sveta mjesta – u Jeruzalem, Rim i Santiago de Compostelu. Tako je nastala i izreka: Ako želiš sresti Isusa, idi u Jeruzalem. Ako želiš sresti sv. Petra, idi u Rim.
A ako želiš sresti sebe, idi u Santiago de Compostelu.
– Znao sam da moram ići Putem svetog Jakova čim sam na internetu vidio članak o Santiagu de Composteli. Osjetio sam poziv i samo sam ga slijedio. U životu često osjetite nekakav poziv, poticaj da nešto napravite, nekud idete. Nemojte odbacivati takav osjećaj, nemojte ga zanemariti, to je možda poziv koji vam može promijeniti život. Nećete biti ni svjesni da doživljavate jedan preporod, jednu duhovnu nadogradnju onoga što imate u sebi – pojašnjava Bota kako se odlučio na hodočašće svetom Jakovu.
Nisam ranije niti pješačio
– Tri dana nakon što sam osjetio poziv, kupio sam karte za avion za Lourdes jer sam vidio da je aerodrom u Lourdesu blizu francuskog puta za Španjolsku, pa sam odlučio prije otići u Lourdes. Imao sam šest mjeseci pripreme prije odlaska. Napravio sam si plan Puta, obično se hoda oko 30 dana, no kako ja nisam imao nikakvog iskustva, odabrao sam kraće dionice i do Santiaga planirao doći za 40 dana. I onda još pet dana do Finisterre. Broj 40 je biblijski broj, puno toga Biblija opisuje što se desilo za 40 dana ili 40 godina. U to vrijeme sam preko interneta kontaktirao s jako puno ljudi koji su prošli taj Put, stekli iskustva i davali mi savjete kako što lakše prebroditi teškoće Puta. Tu sam dobio i duhovna iskustva tih ljudi. Većina je rekla da nisu oni izabrali Put, već je Put izabrao njih. To sam i ja osjetio u momentu kad sam odlučio ići na Put – kazuje Bota.
Jer neke stvari u životu trebamo i prepoznati, trebamo im se otvoriti, a ne ih samo evidentirati. A kada ih prepoznamo, Bog nam je dao volju da ih prihvatimo ili ne, to je na nama.
Nije ga brinula duljina Puta ni mogući fizički napori. Jedva je čekao krenuti.
– Do tada nikad nisam pješačio, planinario, nisam volio hodati uopće. Najdalje mi je bilo pješke otići s Bača do Pazara i natrag. Čak i kad bih u Lidl išao, koristio bih auto. A preda mnom je bio Put dug skoro 900 kilometara! Jedino što sam u tih šest mjeseci prije puta “trenirao” bile su jedne cipele koje sam nosio gdje god sam išao da ih što bolje razgazim za hodočašće – ispovijeda nam se Bota. A onda je, kaže nam, shvatio da ne zna zbog čega ide!
– Odazvao sam se pozivu koji sam osjetio, ali nisam znao što je smisao moga Puta. Nisam se zavjetovao pa odlučio ići! Uz to sam mislio: Bože, imam tri invalida kući, kako ću njih ostaviti, kako će oni to preživjeti! Tražio sam taj smisao i našao sam ga u molitvi! Svaki dan na Putu molio sam za jednu osobu, obitelj, grupu ljudi, živih ili mrtvih, prijatelje i neprijatelje, one koji su mi naškodili ili ja njima, za one za koje nema tko moliti, za Lijepu našu. I napravio sam popis, tih 45 dana, molio sam svaki dan za nekoga s popisa. Izmolio sam dva-tri milijuna Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu. Molio bih od polaska oko 7 pa do otprilike 14 sati i tako svaki dan 45 dana! I s tom molitvom ja sam duhovno rastao! Što sam više molio, to sam bio ispunjeniji, sretniji, mirniji, spokojniji, bezbrižniji. Taj duhovni osjećaj Puta donosi vam nešto posebno, nedostaje mi riječi za to opisati – kazuje splitski umirovljenik.
Bilo je iskušenja, ne i odustajanja
A da ga sveti Jakov zove, osjetio je i prije samog početka hodočasničke rute.
– Potvrdu poziva dobio sam u Lourdesu kad sam ušao u novu crkvu s 14 velikih fresaka na zidu s namjerom da se pomolim. Prva freska do koje sam došao bila je s motivom Isusove muke na Maslinskoj gori. A s Isusom su bila tri apostola Petar, Ivan i Jakov! Tri njegova najbliža suradnika! Za mene je to bio znak. I u Lourdesu me je sveti Jakov dočekao i uputio na svoj put!
Nakon toga dolazim u Saint Jean Pierd de Port, mjesto početka hodočašća sv. Jakovu, na granici Francuske sa Španjolskom. Ujutro odem na misu, vidim da gore svijeće u crkvi, zapalim i ja dvije za sve svoje žive i mrtve. Nakon prve, osjetim pritisak u duši, nešto tako lijepo, divno, krasno. Trajalo je par sekundi, da bi mi nakon toga samo potekle suze na oči. I osjetim se blagoslovljenim na prvi dan Puta. A takvih je situacija bilo još desetak tijekom puta – opisuje nam Bota, sretan što se odazvao pozivu i uspješno prešao cijeli Put svetog Jakova. Sve u jednom komadu. Ni jednog trena nije pomislio ni na trenutak odustati, iako je bilo iskušenja.
– Nakon 4-5 dana dobio sam žulj, uz vene koje imam nove su mi nabrekle, nova zubna proteza me je žuljala, ječmenac ispod oka mi se pojavio, a još su se i hemoroidi aktivirali. Sve odjedanput. Ali nisam htio odustati! To je trajalo nekoliko dana dok se nije počelo smirivati, kasnije nije bilo problema – veli.
Na Putu je sretao razne ljude – vjernike, ateiste, avanturiste, radoznalce. Rijetki prolaze Put svetog Jakova u komadu, pogotovo zaposleni, oni to rade u više navrata, poput dviju gospođa iz Zagreba koje su uzele 15 dana godišnjeg, krenule iz Leona i propješačile oko 350 km. Na Putu se živi, umire i voli. Ima desetak križeva kao spomen na hodočasnike koji su umrli na Putu.
Sreo je i par koji se na Putu upoznao, zaljubio i oženio i sada drži jedno od prenoćišta za hodočasnike!
Na Put je ponio i dva mala kamena, jedan iz Tijarice, svoga rodnog kraja, i drugi u obliku srca s Bača iz Splita gdje živi. To je, objašnjava mi, jedna od tradicija. Poneseš kamenčiće koje onda odložiš na jednoj od postaja svoga hodočasničkog puta u Cruz de Ferro, odnosno Željezni križ. Kamen nosimo kao simbol tereta koji nosimo cijeli život, koji nas pritišće u zemaljskom životu i otežava nam put. Kada se prijeđu dvije trećine puta, čeka nas Željezni križ gdje uz molitvu ostavljamo to kamenje i tako olakšani nastavljamo svoj put i život.
Potresne sudbine
– Put je život. Dugo ću pamtiti zajedničke večere u prenoćištima, pogotovo crkvenim, gdje se nakon mise i večere družimo uz pričanje svojih doživljaja s puta. Govori se na svim jezicima i svi jezici se razumiju. Pa onda pranje robe, jer ono što si nosio toga dana moraš oprat i stavit sušit da bi sutra imao što obući. Posebno pamtim jednu Talijanku koja je pričala zašto je došla: majka joj se razboljela od raka, muž ju je napustio, a ona je studirala. Vratila se majci i odlučila otići na Put svetog Jakova zavjetujući se za majčino zdravlje uz nadu da će joj se otac, odnosno muž javiti. Trećeg dana Puta, otac joj se javio nakon 6 mjeseci šutnje! – prepričava Bota zanimljivosti s puta. Toj je Talijanki darovao jednu vrećicu s lavandom, koje je ponio za darove ljudima koje sretne na Putu.
A s darovima se i vratio od svetog Jakova. Donio je, ništa manje nego 120 darova u obliku školjki i križeva sveca koji je umro mučeničkom smrću, a kovčeg s njegovim zemnim ostacima su školjke izronile na obalu. Sreću je, prema predaji, donio i kršćanima u ratovima protiv Maura, pa su suveniri u obliku školjke i križa vrlo popularni. Dvije manžete iz svetišta sad se zlate i na meni, ali što je još važnije od toga, preko njih i ja uživam moćnu zaštitu svetog Jakova, koji je i zaštitnik moje župe u Cisti Velikoj!
– Bio sam tako sretan kad sam došao do kraja Puta. A dva su kraja. U Santiagu sam osjetio zadovoljstvo što sam uspio, a u Finisterri sam osjetio duhovnu ispunjenost. Na grobu sv. Jakova sam zahvalio svecu na pozivu i pomolio se, ne samo za sebe nego i za sve one za koje sam se molio tijekom Puta. Pa i za svoje neprijatelje, kojima sam tada prvi put uputio riječi molitve. Nisam svetom Jakovu rekao da ću opet doći, ali nije isključeno. Pogotovo što je dogodine sto godina od ukazanja Gospe u Fatimi, a portugalska ruta od Lisabona preko Fatime do Santiaga je duga oko 650 km, pa Bog zna, možda se i zaputim… – glasno razmišlja Bota.
Ponesite štipalice
Malo sam zakasnio na misu u katedrali u Leonu i – poljubio vrata, jer je crkva bila zaključana! To me je iznenadilo, ali tamo je tako, crkve su većinom zatvorene, ali ima puno predivnih kapelica na putu, pogotovo u Galiciji. Za ulaz u katedrale u Leonu, Burgosu, Pamploni plaća se ulaznica, za hodočasnike pola cijene, ali mi nismo turisti, mi se samo želimo pomoliti. Zato i nismo ulazili u katedrale, ali srećom, u blizini uvijek ima otvorenih crkvi. Tako je u Leonu bila crkva sv. Nikole s predivnim oltarom od alabastera, pa sam se tamo pričestio i pomolio.
Povratnu avionsku kartu Santiago – Ženeva – Split platio sam 140 eura. Svaki dan na Putu vam je dovoljno 20-25 eura za hranu i spavanje. I osnovna oprema: ruksak, cipele i vreća za spavanje. Ostala oprema vam može biti svakidašnja odjeća. I to je sve.
Ne treba vam puno novca ni fizičke snage za Put. Ni puno priprema. Ne bojte se fizičkih napora, jer nakon pola sata u prenoćištu opet ste puni energije. Zato krenite što prije! Ponesite štipalice za sušit robu. Sapun za pranje robe. Propolis za žuljeve i rane. Gazu za obrisati znoj. Ne morate znati jezik, ne bojte se da ćete zalutati, ljudi će vas vratiti na pravi Put, savjetuje Bota buduće hodočasnike, a o svom iskustvu govorio je i u svojoj župi Gospe od Pojišana u Splitu.
Želja mu je i druge potaknuti da se odvaže na hodočašće.
– Hodajte i častite sveca, nema ništa ljepše. Ne bojte se kilometara, oni ništa ne znače, kad te Bog vodi, ništa nije nemoguće. Ja sam se osobno uvjerio, možete i vi, potrebna je samo volja. Krenite što prije! Na Putu sam sretao i invalide, ljude sa štakama, hodočasnike koji su i s pet-šest žuljeva na nogama nastavljali Put. Preporučam Put svakome bez obzira na zdravlje i fizičku kondiciju, jer to nije planinarenje, nije hodanje koje umara, već Put koji vam daje duhovnu snagu i energiju i ispunja vas. Tu ćete sresti sebe i biti sa sobom. To je Put s kojeg ćete se vratiti preporođeni. Naravno, ako ste vjernik. Jer na Putu ima puno turista i avanturista, koji hodaju da bi nešto vidjeli i sebi dokazali, a ne iz duhovnog aspekta – zaključuje svoju ispovijest hodočasnik Ivica Bota.
PIŠE SNJEŽANA ŠETKA/MISIJA
