Sveti Lovro Giustiniani
Sveti Lovro (Lorenzo) Giustiniani, prvi mletački patrijarh, proveo je sav svoj život prožet vjerom u Božju mudrost. Rođen je 1. srpnja 1381. u Veneciji, u jednoj od najuglednijih mletačkih obitelji.
Rano je ostao siroče bez oca, a odgojila ga je majka udovica, koja je s 24 godine ostala sama s petero djece. Primio je i primjerenu književnu izobrazbu, a njegov brat Leonardo bio je jedan od najglasovitijih humanista onog vremena. U svome spisu Fasciculus amoris (Sveščić ljubavi) Lorenzo je sam opisao svoje viđenje Božje mudrosti, doživljaj, koji je za sav njegov kasniji život bio od najveće važnosti. Iz toga opisa možemo zaključiti kako je izgledao unutarnji razvoj njegove duhovnosti i njegovog apostolata. Nakon toga doživljaja Lovro je, a bilo mu je tada 19 godina, započeo živjeti asketskim duhovnim životom. Lovro je otkrio svoju dušu i svoje namjere svojem ujaku, svećeniku Marinu Queriniju, a on ga je godine 1404. odveo u samostan augustinaca na otoku San Giorgio in Alga, u venecijanskoj laguni. Primljen je u Družbu regularnih kanonika svetog Augustina i zaređen za svećenika 1407. Njihov duhovni vođa bio je Gabriele Condulmer, koji je kasnije postao papa Eugen IV. Kad je on otišao u Rim, Lovri je u više navrata povjerena briga za tu redovničku granu, u kojoj je djelovao kao prior (1409) i kao general (1424). On je taj posao obavljao izvrsno pa je postao preteča obnove redovničkoga života koju će kasnije nadahnuti i pokrenuti Tridentski sabor. Štovali su ga posvuda, a on je s vrećom na ramenu obilazio otokom i prosio milostinju.
U svojem redovničkom razdoblju glasoviti propovjednik Lovro napisao je i devet knjiga. To razdoblje okončano je 1433, kada ga je papa Eugen IV. imenovao biskupom Castella, najveće mletačke četvrti. Obnovio je biskupiju, reformirao kanonike, otvarao crkve, župe i sjemenište za siromašne klerike, objavio propise za promicanje liturgijskog života po svim crkvama. Sazvao je sinodu, koja je izdala Synodicon, važnu pastoralnu knjigu koju je potvrdio i papa Eugen IV. Posvetio se i promicanju ženskih redova. Na početku svoje biskupske službe zatekao je u biskupiji dvadesetak ženskih samostana, a iza sebe ostavio 35 samostana, u kojima je cvjetao redovnički život. Bio je na glasu po svojim čudesima i proroštvima, a naročito se zalagao za siromahe. I papa Nikola V. pokazao je veliko poštovanje prema Lovri. Ujedinio je 1451. patrijaršiju u Gradu i biskupiju u Castellu, sjedište prenio u Veneciju i imenovao Lorenza Giustinianija nadbiskupom i prvim mletačkim patrijarhom. Nekoliko dana prije svoje smrti Lovro je završio svoje posljednje pisano djelo De perfectionis gradibus (O stupnjevima savršenosti), u kojem se osvrće na svoj duhovni put. Za sobom je ostavio petnaest knjiga i četrdesetak govora. Umro je 8. siječnja 1456. u Veneciji, a posljednja dva dana života kraj njegove bolesničke postelje izredao se gotovo cijeli grad. Građani su željeli vidjeti kako umire svetac. Svetim ga je 1690. poglasio papa Aleksandar VIII. Crkva ga slavi 8. siječnja, na dan njegove smrti i 5. rujna, na dan kad je imenovan nadbiskupom. Njegovi posmrtni ostaci nalaze se u konkatedrali u Castellu. Autor njegovog životopisa je njegov nećak Bernardo Giustiniani. Zajedno sa svetim Markom i Blaženom Djevicom Marijom Uznesenom zaštitnik je Venecije.
Izvor: zupajastrebarsko.hr
