Zbog čega osuđivani Beljak i Čačić “ne” trebaju posebno uvjerenje?
Javnost je neko vrijeme bila zabavljana činjenicom da kandidati za Hrvatski sabor zatraže i kandidaturi prilože potvrdu o nekažnjavanju. No, nitko se od svih tih silnih novinara, koji svakodnevno mudruju i prave se pametni, nije sjetio istražiti i pronaći svrhu te potvrde, osim što tako zakon propisuje.
Ukratko, zakon propisuje da se za Sabor ne može kandidirati osoba kojoj predstoji izvršavanje bezuvjetne zatvorske kazne dulje od 6 mjeseci, odnosno ne može se kandidirati osoba pravomoćno osuđena za genocid, ratni zločin, terorizam, ropstvo, teško ubojstvo i tomu slična teška kaznena djela (čl. 9. st. 4. i 5. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor). Iz toga proizlazi da se praktički svatko može kandidirati, jer je te negativne uvjete skoro nemoguće ispuniti, pa sve to predstavlja besmislen trošak i nepotreban posao za službenike suda, ministarstva i DIP-a, a i javnosti se nude zaglupljujući novinarski prilozi, umjesto da se više vremena posveti važnijim i smislenijim pitanjima koja muče i more narod i državu.
Također, oni koji jesu pravomoćno osuđeni za pojedino kazneno djelo, mora im se od Ministarstva pravosuđa izdati posebno uvjerenje (čl. 14. st. 4. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji).
Zanimljivo je da nitko od tih silnih novinara nije uperio mikrofon prema Kreši Beljaku i Radimiru Čačiću, jer je jedan pravomoćno osuđen zbog teške krađe, a drugi zbog prouzročenja teške prometne nesreće, stoga je Ministarstvo pravosuđa, prema važećem navedenom Zakonu, moralo zatražiti spomenuto posebno uvjerenje. No, nijedan novinar nije istražio je li to zaista tako provedeno, odnosno je li se poštivao postupak, a ne radi se o političkim anonimcima, već o ljudima koji su medijski itekako popraćeni.
I kad smo već kod medijske eksponiranosti i kaznenih djela, nezamijećeno je prošla i dalje prolazi (porazna) činjenica da je Mislav Togonal, voditelj HRT-ove emisije „Otvoreno“, rodbinski povezan sa predsjednikom HSS-a Krešom Beljakom, odnosno otac Togonalove supruge (djevojačko prezime Šojić) je brat od Beljakove majke koja je također rođena Šojić. Takva obiteljska povezanost, prema nekima, opravdava i Beljakova česta gostovanja u spomenutoj emisiji.
Nema sumnje, to je prvorazredni skandal na ionako odveć prepunom skandala HRT-u koji se još nije oslobodio Radmanovog boljševizma i samoupravljanja. Kad Beljak, kao jedan od čelnih ljudi samoprozvane narodne koalicije, ima “posebne” uvjete za gostovanja na HRT-u, isti ili sličan tretman, vjerojatno, uživaju i druge osobe okupljene oko Zorana Milanovića i SDP-a.
Posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će na ovaj težak sukob interesa novinara i voditelja javne televizije, odnosno grubo preferiranje pojedine političke opcije u najgledanijoj političkoj emisiji HRT-a, odgovoriti srpska vrhuška, Leković i Lukić, Hrvatskog (!) novinarskog društva, razni nekulturnjaci, protugrađanske udruge i (ne)radničke fronte koji sustavno “skaču” na određene “nepravilnosti”.
No, vjerojatno će sve to biti zataškano, ključni sudionici će se praviti blesavi i govoriti u javnosti kako je rodbinska povezanost njihova privatna, da su oni profesionalci, odnosno da se nikad nisu upoznali i nisu prisustvovali obiteljskim večerama, a „antifašističke“ će udruge sve proglasiti fašizmom HDZ-a, Crkve i tko zna koga sve ne.
Tomu svemu dodati naručene ankete, „objektivna“ ispitivanja javnog mnijenja i bila naroda – evo klasičnoga agitpropa na djelu. DORH i USKOK ne će poduzeti ništa, APIS će korigirati izborne rezultate i Narodnooslobodilačka koalicija će opet preuzeti vlast u zemlji, a Hrvatice i Hrvati će biti na čudu.
I tko kaže da sve to ne zaslužujemo, kad od izbora do izbora pokazujemo da svoju neovisnu Državu nikad nismo htjeli…!
Mila Marušić/hrsvijet.net
