ZNANSTVENICI LAŽIRALI TESTOVE: Amerikanci priznali korupciju!
Općepoznato je, pogotovo danas, u vrijeme interneta, kad doista svi sve ‘znamo’ ili možemo za tren ‘sve saznati’, da su povišene masnoće u krvi krive za globalnu raširenost srčanožilnih oboljenja.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, kardiovaskularne bolesti uzrok su smrti 17,3 milijuna ljudi na svjetskoj razini, što čini čak 30 posto ukupne smrtnosti. Na europskoj razini kardiovaskularne bolesti odgovorne su za 47 posto svih smrti, dok su u ukupnom mortalitetu u Hrvatskoj zastupljene s gotovo 50 posto.
Svi su ovi podaci nesumnjivo točni, jedini problem s njima je što su, kako se čini, puno manje vezani uz razine masnoće u krvi, koliko uz – šećer.
Šezdesetih godina, naime, iz boce je pušten duh koji i danas živi u svijetu: uvjeravanja pristigla s visokih znanstvenih adresa kako je uloga šećera u pojavnosti srčanožilnih oboljenja sporedna, za razliku od uloge koja je pripisana masnoćama.
Bilo je, proteklih desetljeća, znanstvenika i nutricionista koji su pokušavali duha vratiti u bocu i reći svijetu kako je zapravo riječ o manipulaciji i prijevari globalnih razmjera, no takvi pokušaji najčešće su završavali pod egidom ‘teorije zavjere’ – ipak se jedna teorija o masnoćama kao glavnom negativcu godinama ukorjenjivala u javnom mišljenju, znanstvenim radovima, knjigama, udžbenicima i nutricionističkoj praksi, da bi je se tek tako ‘poreklo’.
Ljudi širom svijeta, sve senzibiliziraniji na kvalitetu, podrijetlo i utjecaj prehrane na zdravlje, ideje o tome da ‘masnoće ipak nisu tako loše kao što se govori’ dočekali su zbunjeni: kako se, naime, desetljećima može tvrditi da su masnoće štetne, pa onda odjednom više nisu tako štetne?
Odgovor na to pitanje nedavno je razotkriven: šezdesetih godina prošlog stoljeća šećerna industrija u SAD-u potplatila je trojicu uglednih harvardskih znanstvenika da minoriziraju i iskrive ulogu šećera u njegovu djelovanju na zdravlje, prije svega upravo srčanožilne bolesti.
Interne dokumente industrije šećera koji o tome svjedoče otkrili su nedavno istraživači sa Sveučilišta Kalifornija u San Franciscu (UCSF), a prošloga tjedna o njima je u časopisu JAMA Internal Medicine objavljen rad koji ukazuje da je pet desetljeća istraživanja o ulozi prehrane u bolestima srca, uključujući i mnoge današnje prehrambene preporuke, možda u velikoj mjeri oblikovala upravo industrija šećera, i to desetljećima uspijevajući marginalizirati raspravu o šećeru, kako je rekao Stanton Glantz, autor članka u časopisu JAMA, profesor medicine na Kalifornijskom sveučilištu.
Znanstvenici danas potvrđuju da nađena dokumentacija predstavlja “neoborive dokaze” da je šećerna industrija pokrenula istraživanje izričito zato da se šećer oslobodi hipoteke glavnog faktora rizika za koronarne bolesti srca.
Da je manipulacija ulogom šećera kao rizičnog faktora za razvoj kardiovaskularnih bolesti doista postojala i da ima nesagledive globalne posljedice, tema je o kojoj se i dosad, naročito posljednjih godina, ‘šuškalo’ u javnosti, i kojom su se mediji bavili rubno ili su se njome bavili rubni mediji.
Sad je, međutim, nakon otkrića spomenutih dokumenata, raskrinkavajući priču o tome što se zapravo zbilo ranih šezdesetih godina, objavio i New York Times.
Bez okolišanja NYT piše kako su znanstvenici koje je potplatila šećerna industrija svjesno i namjerno minorizirali vezu između šećera i srčanih oboljenja, a ulogu ‘štetočine’ prilijepili zasićenim masnoćama.
Kako se to uopće dogodilo?
U to vrijeme, pedesetih i šezdesetih godina, različite znanstvene studije počele su ukazivati na istu stvar: postojanje veze između visokog udjela šećera u prehrani i visoke stope srčanih bolesti. Istovremeno, znanstvenici su u drugim studijama istraživali i dokazivali teoriju da i zasićene masti i kolesterol imaju utjecaja na rizik za razvoj bolesti srca i krvnih žila.
Dokumenti pokazuju da je trgovinska grupa pod nazivom Sugar Research Foundation, danas poznata kao Sugar Association, angažirala trojicu harvardskih znanstvenika, plativši im po 6500 dolara, čemu je današnji ekvivalent oko 50.000 dolara, da objave pregled istraživanja o šećeru, masnoćama i srčanim bolestima.
No pregledane studije probrala je zapravo Sugar Research Foundation, a članak koji je potom objavljen u prestižnom časopisu New England Journal of Medicine umanjio je vezu između šećera i zdravlja srca, te bacio glavni teret krivnje na zasićene masti.
Radeći na pregledavanju tadašnjih znanstvenih radova, trojica istraživača s Harvarda odbacivali su podatke koji su se odnosili na šećer kao „slabe“, ocjenjujući puno vjerodostojnijima podatke koji su govorili o ulozi zasićenih masnoća na zdravlje srca i krvnih žila. Interesne ‘šećerne’ grupe pratile su njihov rad i na koncu bile zadovoljne napisanim.
Bio je to temelj daljnjem nastojanju industrije šećera da utječe na znanost vezanu uz prehranu, lišavajući, jasno, šećer njegove prave uloge. Ni da su htjeli, od šećera nisu mogli učiniti sveca, pa je istican, recimo, njegov utjecaj na stvaranje karijesa. No uloga šećera kao uzročnika karijesa bila je sitan problem u odnosu na ulogu koju je možda imao kao uzročnik kardiovaskularnih oboljenja i njima uvjetovane smrtnosti.
Nakon što je revizija objavljena, rasprava o šećeru i bolestima srca zamrla je, a prehrana bazirana na niskom udjelu masti dobila je podršku mnogih zdravstvenih vlasti, rekao je dr. Glantz.
Kompromitirajući dokumenti pokazuju da se 1964. godine među izvršnim direktorima u šećernoj i srodnim industrijama raspravljalo o planu da se “kroz istraživanja, informacije i zakonodavne programe” učini „pomak javnog mnijenja“ o šećeru i njegovoj ulozi na zdravlje.
Taj pomak je, na koncu, uspješno proveden, što je dovelo do današnje situacije da ‘svi živi’ dobro ‘znaju’ da su upravo masnoće, odnosno povišene razine kolesterola u krvi, najveći krivci za krvožilne bolesti.
Ni trojica znanstvenika s Harvarda, ni moćnici šećerne industrije koji su ih potplatili i zajedno s njima frizirali istraživanja o šećeru, danas više nisu među živima.
Jedan od harvardske trojke, nutricionist David Mark Hegsted, kasnije je prešao u ministarstvo poljoprivrede gdje je šefovao odjelu za prehranu, sudjelujući i u stvaranju vladinih prehrambenih smjernica.
Drugim riječima, u ruke je dobio instrumente kojima je, nakon objave onog nevjerodostojnoga znanstvenog članka, mogao nastaviti graditi i učvršćivati daljnju ‘obranu’ utjecaja šećera na zdravlje, podilaziti šećernoj industriji i isticati zasićene masti kao pokretača bolesti srca.
Uostalom, upozorenja o utjecaju zasićenih masnih kiselina ostale su do danas temelj vladinih prehrambenih smjernica, bez obzira što su posljednjih godina Američko udruženje za srce, Svjetska zdravstvena organizacija i drugi počeli upozoravati da previše dodanog šećera može povećati rizik od kardiovaskularnih bolesti.
Svakako, desetljećima su zdravstveni radnici poticali Amerikance na smanjenje unosa masnoća, a unos hrane s niskim udjelom masti i visokim udjelom šećera neki stručnjaci sad krive za ‘krizu pretilosti’ koja snažno pogađa Amerikance, ali i druge dijelove ‘zapadnjačkog’ svijeta, kao i zemalja koje preuzimaju zapadnjačke prehrambene običaje i navike koje uključuju konzumaciju namirnica prepunih šećera.
Nakon nedavne objave članka u časopisu Jama, reagirala je Sugar Association, upozoravajući da je spomenuti pregled znanstvenih radova objavljen u doba kad medicinski časopisi od znanstvenika nisu tražili da objelodane svoje izvore financiranja. Takva je praksa, usput rečeno, potrajala do 1984. godine. No industrija i dalje financira znanstvena istraživanja – čiji im rezultati, kako se često pokaže, idu u korist.
NYT podsjeća na njihov prošlogodišnji članak u kojemu se otkriva kako je tvrtka Coca-Cola, najveći svjetski proizvođač slatkih gaziranih napitaka, milijunima dolara financirala istraživanja koja su imala minimalizirati vezu između zaslađenih pića i pretilosti.
Podsjećaju i da je ovoga lipnja Associated Press izvijestio kako su proizvođači slatkiša financirali studije u kojima se tvrdilo da djeca koja jedu slatkiše imaju prosječno manju tjelesnu težinu od onih koji slatkiše ne jedu.
Dr. Walter Willett, predsjednik Odjela prehrane na harvardskoj Javnoj školi zdravlja T.H. Chan, rekao je kako su se akademska pravila vezana uz sukob interesa značajno promijenila od šezdesetih godina, no da su ‘industrijski radovi’ podsjetnik zašto bi istraživanja trebali biti podržana javnim sredstvima.
Masti
Masti su organski spojevi koji se sastoje od ugljika, vodika i kisika; sve su masti kombinacije zasićenih i nezasićenih masnih kiselina. Radi se o hranjivim tvarima – uz proteine i ugljikohidrate – koje tijelo opskrbljuju energijom. Masti daju devet kalorija po gramu, dvaput više nego što se dobije od proteina ili ugljikohidrata.
Mast je neophodna za pravilno funkcioniranje tijela. Esencijalne masne kiseline – linolnu i i linolensku kiselinu, važne za suzbijanje upala, zgrušavanje krvi i razvoj mozga, tijelo ne proizvodi samo, nego ih mora dobiti iz hrane.
Zasićene masne kiseline smatraju se najvećim prehrambenim uzrokom visoke razine LDL-a ili “lošeg kolesterola”. Nezasićene masti pomažu sniziti kolesterol u krvi ako se koriste umjesto onih zasićenih, no problem je što one imaju puno kalorija. Zbog toga je zapravo najvažniji balans jednih i drugih masnoća.Šećeri
Naziva ga se „tihim ubojicom“, glavnim uzrokom pandemije pretilosti koja je tolikih razmjera da danas u svijetu ima više pretilih nego pothranjenih ljudi. Prema najnovijim preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, unos šećera trebao bi biti ograničen na manje od deset posto ukupnog energetskog unosa (oko 50 grama ili oko 12 ravnih žličica za osobu zdrave tjelesne težine koja konzumira oko 2000 kalorija dnevno; idealan bi bio unos manje od pet posto šećera).
Znanstvenici SZO-ova Odjela prehrane za zdravlje i razvoj imaju čvrste dokaze da se tako smanjuje rizik od prekomjerne tjelesne težine, pretilosti i propadanja zuba. Možda bi ti dokazi, da nije bilo snažnog upliva industrije na oblikovanje uloge šećera na zdravlje, kao i izostanka odgovarajućih istraživanja, više govorili i o njegovu utjecaju na srčanožilne bolesti.
Šupe je bila u pravu
Anita Šupe spada među nutricioniste koji zastupaju i argumentiraju stav kako je mast bezrazložno i nepravedno prognana iz jelovnika, i k tome ozloglašena do mjere da se ljudi ne lišavaju samo pancete i masla, nego i masnoća iz jogurta i mlijeka, pa biraju namirnice s „nula masnoća“. Upozoravajući koliko je to pogrešno, Anita Šupe u svojim knjigama, na svojoj web-stranici, predavanjima i intervjuima stalno ponavlja koliko su masnoće važne, a nutritivno isprazna i kemikalijama pretrpana hrana štetna. Zagovara prehranu s niskom razinom ugljikohidrata (odnosno šećera) i visokim udjelom masti, odnosno vraćanje na jelovnike tradicionalne namirnice – punomasne domaće mliječne proizvode, domaća jaja, svinjsku mast, maslac, maslinovo ulje.
Uz tako skrojen jelovnik stabilizira se šećer u krvi i reguliraju hormoni inzulin, leptin i grelin, što dovodi do prirodne regulacije apetita, odnosno smanjenog osjećaja gladi, a time i smanjivanja obroka. Krajnja posljedica takvog načina prehrane je da tijelo samo pronalazi optimalnu težinu. S obzirom na to da sve veći postotak ljudi ima prekomjernu težinu, takvo ‘samokalibriranje’ tijela pokazuje se kao mršavljenje koje se, dakle, postiže bez namjenskih dijeta i ‘gladovanja’.
Ne lažemo, časna pionirska
Istraživanja koja sponzorira prehrambena industrija, baš kao i ona koja financira duhanska, kemijska ili farmaceutska industrija, gotovo uvijek daju rezultate koji potvrđuju prednosti ili izostanak štetnih karakteristika proizvoda koji proizvodi sponzor. Takav ishod dobije se čak i ako nezavisna istraživanja pokažu sasvim suprotne rezultate, rečeno je u uvodu rada objavljenog u JAMA-i.
Takve studije obično navode da financijer nije imao utjecaja u provođenju istraživanja, interpretaciji, pisanju ni objavljivanju, a bez čvrstih dokaza teško je tvrditi suprotno. No dokumenti od prije nekoliko desetljeća predstavljaju čvrst dokaz i razotkrivaju metode kojima se iskrivljuju, prilagođavaju i namjerno pogrešno interpretiraju rezultati studija u svrhu stjecanja profita i njegova stavljanja iznad dobrobiti čovjeka.
Izvor: ovdje
