Bog se protivi oholima, a poniznima daruje milost
Biblija nam više puta i na više mjesta govori o tome tko je velik u Božjim očima. “Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina” (Sir 3,18), poručuje nam mudri Sirah, zapravo sam Bog preko njega. Još uvjerljivije i slikovitije o tome govori Isus u evanđelju: “Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen” (Lk 14,11).
Ovu je istinu i Božju mudrost Isus ilustrirao primjerom dvojice ljudi koji su pozvani na svadbu. Jedan od njih zauzima posljednje mjesto i biva uzvišen pred svima kad ga domaćin postavi u prvi red. Drugi pak, koji sjedne na prvo mjesto, biva ponižen i postavljen u zadnji red. Mnogo je pametnije, kaže Isus, najprije odabrati zadnje mjesto. U tom slučaju ništa ne možeš izgubiti, nego samo dobiti. Ali to je Božja mudrost. Ovaj svijet ne misli tako. No, svijet i njegova mudrost prolaze, a Bog i oni koji njemu pripadaju ostaju zauvijek. “Nema lijeka bolesti oholnika, jer se opačina u njem ukorijenila” (Sir 3,28). To je mudrost već spomenutoga starozavjetnog mudraca Siraha. Biblija nam jasno daje na znanje kako se Bog oholima protivi, a poniznima daruje svoju milost.
Tko je zapravo ponizan čovjek? To je osoba koja živi u istini, koja je svjesna da je stvorenje Božje, koja vjeruje da sve ono dobro što ima dolazi od Boga. Oholica je čovjek koji živi u iluziji, koji se izdiže nad druge ljude, koji misli da smije učiniti sve što mu se prohtije. Oholost udaljuje čovjeka od Boga, a poniznost ga čini prikladnim da primi Božje darove.
Gledajući sa psihološkoga gledišta, oholica je narcis koji je zaljubljen u samog sebe. On izvana daje dojam da je superioran, a u biti, odnosno u svojoj nutrini, on je kukavica, slabić i veoma nesiguran u sebe. Njegova je oholost plašt kojim želi sakriti svoju nemoć i jaki osjećaj manje vrijednosti od kojeg u svojoj podsvijesti trpi. Gledajući malo dublje u stvarnost, otkrivamo paradoks koji se sastoji u činjenici da narcist ne voli sebe, on sebe zapravo mrzi.
Oholost je njegovo oružje kojim iluzorno nastoji pobijediti svoju nemoć i labilnost svoje osobnosti. Ako toga ne postane svjestan i ako ne usvoji vrijednost poniznosti, oholica je osuđen na propast. A prije nego što sam propadne, mogao bi upropastiti živote svih onih koji mu stanu na put i koje doživi kao zapreku za ostvarenje svojih sebičnih ciljeva. Ponizan je čovjek realan čovjek. On živi u istini, svjestan je svoje snage i svojih ograničenja. Siguran je u sebe i zato nema potrebe da se izdiže nad druge.
“Tiha voda brege dere”, kaže narodna poslovica. Ona mirno teče, dok se mali potok pravi važan i glasno žubori. Tko stalno mora pričati o svojim uspjesima i tražiti od ljudi potvrdu vlastite veličine, taj dokazuje da sam ne vjeruje u sebe i svoje sposobnosti. Prema tome, i objavljena istina u Bibliji, kao i psihološka objektivna prosudba kažu da je poniznost krjepost i snaga, a oholost grijeh i slabost.
Oholost je praznina koja vapije i uznemiruje, a mudrost je punina koja miruje i usrećuje. Oholica neurotično traži priznanje i želi čuti pljesak njemu upućen, a ponizan čovjek blaženo uživa u svojemu miru koji mu Bog daje. Bog se protivi oholici, a uzdiže svakoga tko zna i hoće biti malen, tko se iskreno ponizi. Poniznost je snaga, oholost je slabost. Neka nam Gospodin udijeli svoga duha da u ovu istinu povjerujemo i da je u poniznosti prihvatimo, kako bismo bili sretni već u ovom svijetu te imali život vječni u Božjemu kraljevstvu.
P. MIJO NIKIĆ/MISIJA
