Bosna u 18. stoljeću – iseljeni katolici nakon turskih poraza

Petak, 28 listopad 2016 21:31
Written by: milanN
1 Reply

Foto: Die ungarische Monarchie in Wort und Bild, 22. Band, Bosnien und Hercegovina (in German), Wien, 1901

Krajem 17. stoljeća dolazi do promjena koje su utjecale na život stanovništva na prostoru Jugoistočne Europe. Nakon stoljeća i pol, a na nekim područjima i dva stoljeća, dolazi do promjene političke vlasti na pojedinim područjima. Tijekom 16. i 17. stoljeća vodili su Osmansko Carstvo i Habsburška Monarhija neprestane ratove na granici s ponekim osvajanjem većih gradova. Ti su ratovi nazivani „mali rat“ jer u suštini nisu utjecali na geopolitičku sliku niti na jednog od protagonista ratovanja na granici.

Zbog određenih promjena koje se događaju u početku ranoga novoga vijeka Osmansko Carstvo postupno gubi korak za europskim državama na gospodarskom i vojnom polju. Glavni je razlog tome otkrivanje Novoga svijeta u 16. stoljeću i novih putova prema Kini i Indiji pri čemu Osmansko Carstvo prestaje biti dio svjetskih putova. U takvim se okolnostima velika država s prijestolnicom u Istanbulu počinje osjećati stješnjenom, na periferiji. Na ratnom polju sve više dolazi u status quo sa zapadnim susjedima i bilo je pitanje vremena kada će odlučiti probati svršiti s višestoljetnim neprijateljem. Taj je konačni pohod odlučio poduzeti veliki vezir Kara Mustafa 1683. godine. Izgubivši bitku kod Beča počeo je protunapad carske vojske na zapadnoj granici, na južnoj Mletačke Republike, na sjeveru Poljske i sve uz materijalnu i duhovnu pomoć rimskog pape. Postoji više pretpostavki u historiografiji što se dogodilo u glavama protivnika, ali jedno je sigurno nakon toga pohoda ništa više nije bilo isto. Osmansko Carstvo je izgubilo u 16 godina rata velika područja Ugarske, Slavonije, Dalmacije i Srijema.

Promjenom je vlasti na tim područjima došlo do velikih migracija stanovništva. U nekoliko je navrata na tisuće ljudi napustilo svoja obiteljska ognjišta. Muslimani su napuštali izgubljena područja i odlazili u Bosnu, Srbiju i na druga područja pod osmanskom vlašću. Zbog mnogobrojnih pohoda i velikih pobjeda carske vojske katolici počinju napuštati svoje višestoljetne posjede s područja Bosne i odlaze u „oslobođene krajeve“. Takva je razmjena stanovništva u teškim ratnim vremenima rezultirala velikim smanjenjem broja katolika na području Bosne. Početkom je 18. stoljeća ostalo između 50 000 i 70 000 katolika na prostoru okrnjenog Bosanskog pašaluka. U isto je vrijeme bilo oko 300 000 muslimana i od 100 000 do 150 000 pravoslavnih kršćana. Oni su živjeli na prostoru pet sandžaka na što je pao pašaluk sa središtem Sarajevu, odnosno Travniku. Katolici su najviše bili koncentrirani na prostoru sandžaka Bosne, Hercegovine i Klisa. Promatrajući ostala dva sandžaka Bihać i Zvornik ukupno je bilo između trideset i četrdeset kadiluka.

Katolici su se, kao i proteklih stoljeća, okupljali oko franjevačkih samostana. Franjevci su bili njihovi duhovni vođe, čuvari i širitelji kulture. Oni su na temelju ahd-nama bili građani Osmanskog Carstva. Djelovali su tijekom 16. i 17. stoljeća na prostoru hrvatskih zemalja, ali i šire. U suglasnosti s osmanskim vlastima proširili su svoju Franjevačku provinciju pod nazivom Bosna Srebrena od Budima na sjeveru do sjevera i do samostana Makarske i Zaostroga na jugu.

Između su te dvije krajnje točke bili mnogobrojni franjevački samostani. Nakon spomenutoga Bečkoga rata od 1683. godine do 1699. godine dio je Provincije potpao pod Habsburšku Monarhiju, a dio je ostao pod Osmanskim Carstvom. Na prostoru je sjeverno od Save broj samostana ostao približno jednak broju prije rata s izvjesnim povećanjem. Kroz 18. stoljeće su u suradnji s Bečkim dvorom, to jest dinastijom Habsburgovaca i habsburškom vojskom jačali svoj utjecaj i postupno ulazili u konfrontaciju s ostacima ostataka samostana u Bosni. Za razliku od mnogobrojnih samostana diljem Slavonije poput samostana u Šarengradu, Osijeku, Našicama, Brodu i drugima početkom 18. stoljeća samostana je na prostoru južno od Save do granice s Mletačkom Republikom ostala samo tri. Oni su Bosnu podijelili na tri dijela. Tako je zapadni dio Bosne potpao pod jurisdikciju Fojnice, istočni dio pod jurisdikciju Sutjeske dok je Kreševo pod sobom imalo područje južne Bosne i zapadne Hercegovine.

Možemo primijetiti da je u 18. stoljeću Bosna Srebrena ušla cjelovita, ali se postupno vidjelo da će zbog tri države (Osmanskog Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike) na koje se prostirala i drugačijih uvjeta doći do podjele. U takvim je okolnostima najteže bilo franjevcima spomenuta tri bosanska samostana. Oni su ostali pod vlašću osmanskog sultana koji je, ovisno o okolnostima, bio direktan ili indirektan političko-vojni protivnik rimskog pape. Bosanski franjevci su bili okrenuti i školovali su se u Italiji i Rimu, ali su se gotovo u većini slučajeva vraćali u svoje matične samostane. Ondje su širili znanje svojim spisateljskim radom, bili potpora katolicima, ali i imali uspone i padove s osmanskim vlastima i muslimanima.

Unatoč nadasve zanimljivom odnosu kod kuće u Bosni i odnosu sa slavonskim i dalmatinskim franjevcima dok nisu dijelili Provinciju 1730-ih godina i 1750-ih godina surađivali su koliko su im mogućnosti dopuštale. Ovisno u kakvom su odnosu bili s trenutačnom vlašću u Bosanskom pašaluku na svim razinama mogli su surađivati i putovati na sastanke u Slavoniju ili Dalmaciju.

U principu se svake tri godine sastajao provincijski kapitul koji je činio vrhovnu vlast u Provinciji. Upravno je tijelo bio definitorij na čelu s provincijalom. Zbog spominjane posebnosti franjevaca u Bosni na spomenutim instancama, a pod blagoslovom Rima išli su im često u susret. Prema uredbama Franjevačkoga reda nisu mogli biti pravni posjednici materijalnih dobara. Međutim, članovi su Bosne Srebrene, a u 18. stoljeću članovi Fojnice, Kreševa i Sutjeske uživali povlasticu stjecanja i posjedovanja nepokretne i pokretne imovine. Između ostaloga mogli su koristiti novac uz određene uvjete i ograničenja.

Uzimajući u obzir spominjani specifičan položaj bosanskih franjevaca, a zahvaljujući mnogobrojnim pisanim povijesnim izvorima u sljedećim će člancima biti riječi i interpretacije podataka, opisa suvremenika odnosa franjevaca s osmanskih vlastima.

Više o iznesenoj tematici možete pronaći u:

Đurđev, Branislav i Bogo Grafenauer, ur. Historija naroda Jugoslavije, sv. 1. Zagreb: Školska knjiga, 1959.

Holjevac, Željko i Nenad Moačanin. Hrvatsko-slavonska vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. Zagreb: Leykam international, 2007.

Karamatić, Marko. Franjevačka provincija Bosna Srebrena. Sarajevo: Franjevački provincijalat, 1991.

Kovačić, Slavko. „Bibliografija franjevaca Bosne Srebrene.“ Croatica Christiana Periodica 28 ( 1991 ): 39-42.

Moačanin, Nenad. Turska Hrvatska. Zagreb: Matica hrvatska, 1999.

Zirdum, Andrija. „Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini.“ Croatica Christiana Periodica 15 ( 1985 ): 43-64.