Don Marinko Mlakić: Zahvalnost Bogu nas uzvisuje
(27. nkg/C)
Čitanja ove nedjelje ističu silnu važnost zahvalnosti prema Bogu. U prvom čitanju (iz Druge knjige o Kraljevima) čitamo o Naamanu Sircu. On, nakon što je ozdravio od gube okupavši se u Jordanu sedam puta, kako mu je naredio prorok Elizej, uzima sa sobom od izraelske zemlje koliko mogu ponijeti dvoje mazge kako bi se na njoj mogao klanjati Jahvi, Bogu Izraela, i tako mu trajno iskazivati zahvalnost što ga je očistio od gube. U duhu tadašnjeg vjerovanja da je štovanje božanstava vezano za određenu zemlju, ovaj čin znak dubokog uvjerenja da „nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu“. Evanđelje donosi opis čudesnog izlječenja desetorice gubavaca, od kojih tek jedan, Samarijanac, dolazi zahvaliti Isusu.
Bolest možemo gledati s više strana. Za medicinu ona je poremećaj u organizmu. U najtežim slučajevima ona je prijetnja smrću. Za bolesnika ona je teška nesreća koja stubokom mijenja ritam njegova života i dovodi ga u sasvim novi odnos prema samome sebi. Za okolinu ona je mučni teret. U ono doba takav da je njegovo rješavanje, kao u pitanju gube, imalo zbilja neljudske posljedice. Bolest sa sobom nosi iskustvo patnje, tjeskobe, beznađa…, ne samo kod bolesnika, nego i kod onih koji su dotaknuti životom takve osobe. U nekim teškim slučajevima ona je silazak u predvorje pakla.
Vjerovalo se da svaka bolest dolazi od zla, od čovjekovog i Božjeg neprijatelja. Epilepsija, sljepoća, gluhoća, hromosti, paraliza, guba…, sve je to značilo da se u tijelu dotičnog nastanio uzročnik sviju zala i tamo djeluje. Na sličan način se gledalo i na druge nesreće. Nije to bilo sasvim pogrešno. Isti stav na svoj način zastupa i evanđelje. Bog ne želi patnje i smrti nikome. On je sve stvorio da bude dobro, zdravo, lijepo… Neprijatelj čovjeka se umiješao u Božji red stvaranja i učinio nered. Zlo je posljedica grijeha, odbijanja poslušnosti Bogu i njegovu zakonu. Pri tome se međutim treba čuvati predrasude da se grješnost pojedinca mjeri njegovom nesrećom na takav način da, što je nesreća u našim očima veća, dotični bi bio veći grješnik. Nedvojbeno je da bolest dolazi od zla, ali to nikako ne znači da je ona Božja kazna za grijehe bolesnika, kao što zdravlje i blagostanje nije nužno nagrada za osobnu svetost onomu koji ih posjeduje. Bolest gube posebno je bila stigmatizirana u stara vremena. Radi velike opasnosti od zaraze, bolesnik je bio iz društva potpuno isključen kao nečist. Gubavci su sami morali izbjegavati približavanje zdravima i njih upozoravati da su nečisti. Ozdraviti od gube zbilja je značilo ponovno moći voditi normalan i dostojanstven ljudski život.
Desetorica, o kojima govori evanđelje, stali su podaleko i vikali: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!“ Isus ih šalje k svećenicima. Po zakonu oni su trebali potvrditi njihovo ozdravljenje i dopustiti im povratak u zajednicu. Kada su se na putu očistili od gube, jedan od njih, Samarijanac, vraća se slaveći Boga i bacajući se ničice k Isusovim nogama zahvaljuje mu. Iskazuje mu time božansku čast i klanjanje.
Kada je Isus liječio bolesnike, on to nije činio kao liječnik. Njemu nije bio cilj tek da tjelesno izliječi bolesnika kako bi on mogao nastaviti dalje živjeti, ili ako ga ne može izliječiti, da mu barem ublaži rane i patnje. Njegova ozdravljenja zahvaćaju cijeloga čovjeka, cijeli njegov život. Ona su radikalni prodor Božje spasiteljske snage u svijet zla. Ona su prodor Božje stvaralačke riječi koja na čudesan način objavljuje postojanje i život tamo gdje su započeli vladati ništavilo i smrt. Tamo gdje se događaju Isusova čudesa očituje se Božja slava. Ona onom koji je njome dotaknut donosi novost života, novi obzor koji daje sasvim novo svjetlo ljudskom životu. On više nije ono što je dotad bio. On je ”novi stvor”. Takav je uvijek pozvan da živi novim životom, da živi u nadi: ako s njime umiremo, s njime ćemo i živjeti, ako s njime ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati (drugo čitanje). Bog uvijek vjeran ostaje.
Prizor ozdravljenja desetorice gubavaca o tome govori. Desetorica su ozdravila, a samo jedan je došao natrag Isusu zahvaliti. Isus je s pravom začuđen: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“ A ovome kaže: „Idi, vjera te tvoja spasila!“
I zbilja, jesu li svi ozdravili? Tjelesno da. Ozdravila im je koža. Nestalo je gube. Ali ona devetorica su iznutra ostali isti. Vratili su se svojim obiteljima i prijašnjim životima kao da se ništa nije dogodilo. Jedini je Samarijanac istinski spoznao Božje smilovanje i doživio novost života. On očito nije nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo već u zahvalnosti Bogu za milost koja ga je dotakla. Slično kao Naaman Sirac iz prvog čitanja. Svoju zahvalnost obojica izriču klanjanjem. Klanjanje je čast koja se samo Bogu iskazuje.
Zahvalno klanjanje Bogu ima polazište u svijesti da je život Božji dar, najveći i najljepši, uvijek i svugdje. Čovjekovo dostojanstvo leži u Bogu, u uvjerenju da nas je on u svojoj beskrajnoj ljubavi „divno stvorio i još divnije obnovio“. Kada je zahvalan na daru života, čovjek tek tada svoj život istinski prepoznaje i stavlja se u pravi odnos prema njemu. Zahvalnost je temeljni stav čovjeka pred Bogom koji život uvijek uzdiže, dok nas nezahvalnost zatvara Božjoj ljubavi i vodi u idolopoklonstvo. I mi smo u našim međuljudskim odnosima tako osjetljivi na nezahvalnost.
Upada u oči da su i u jednom i u drugom slučaju zahvalni bili stranci!? Članovi Izabranog naroda, koji su radi izabranja imali i više razloga zahvaljivati, očito su izgubili tu svijest. Zahvalnost im nije dolazila u pamet. Teško je doživjeti Božju blizinu u životu, a onda time i novost života, ukoliko nam je srce skučeno, tvrdo i nezahvalno; ukoliko mislimo da sve što imamo nama pripada i da smo sami za to zaslužni. Vjerovati znači u prvom redu biti Bogu zahvalan na svemu: na daru života, na obitelji, na zdravlju, na osobnim talentima, na svemu onome što nam život čini smislenim i lijepim. I ne samo to: vjernik, zagledan u ona obećanja koja se tek imaju ispuniti po svršetku zemaljskog života, ima razloga biti zahvalan i na trpljenju, na križu. On je kadar poput sv. Pavla (drugo čitanje) zlopatiti se radi spasenja, jer upravo u trpljenju najsnažnije se može iskusiti Božju životvornu snagu koja pobjeđuje svako zlo, svaku nemoć i nevolju.
———–
Ovaj prizor vrlo zorno opisuje stanje u našem kršćanskom svijetu. Povežimo ga s praksom nedjeljnog pohađanja sv. misa od strane vjernika. Statistike kažu da je prosjek vjernika koji nedjeljom redovito odlaze u crkvu otprilike tu: deset do dvadeset posto. Sv. misa je euharistija (grčka riječ koja znači zahvala). Euharistija je spomen-čin Božje ljubavi prema čovjeku, objava Božje slave. Ona predoznačuje spasenje, život u punini, te čovjekov zahvalni odnos prema tome. Ne slaviti euharistiju znači ne dati slavu Bogu, biti nezahvalan na tom najvišem daru božanskog života.Žalosno je gledati kako mnogi vjernici danas tako malo cijene sv. misu. Ima ih koji gotovo nikad ili jako rijetko odlaze Bogu zahvaliti. Zašto smo tako nezahvalni? Zašto smo tako zatvoreni u svoju sebičnost? Ponašamo se već dugo kao devetorica koji Bogu okreću leđa. „Dati salvu Bogu“ – to su riječi koje već dugo u našem ambijentu zvuče strano. Ne razumijemo ih. O Bogu ne razmišljamo. On je daleko od nas i kad nam je dobro i kad nam je zlo. Zaborav i nezahvalnost prema Bogu – nije li upravo to razlog da smo danas tako duhovno prazni, pa zbog toga nezadovoljni, nesretni, međusobno bešćutni…? Nezahvalnost je prava duhovna sakatost koja nas vodi u idolopoklonstvo. Bog, jer poštuje našu slobodu, samo zahvalno srce može dotaknuti svojom slavom te ga ispuniti pravom radošću i mirom.
Samarijanac se vraća na mjesto gdje je započelo njegovo ozdravljenje, gdje je njegov život poprimio sasvim drugačije usmjerenje, takvo kakvo se nije bio do tada kadar niti zamisliti. Vraća se i daje slavu Bogu. Naaman Sirac nosi sa sobom Izraelsku zemlju. Hoće trajno i opipljivo biti vezan za Boga koji ga je obnovio.
Svaki od nas trebao bi poći natrag, na izvor, tamo gdje sve počinje i gdje sve ima svoj smisao i opravdanje. Ponovno doći tamo gdje će nas dotaknuti Božja slava. Ne smijemo ostati samo kod onoga sada, kod zdravlja drugih dobara kojeg časovito uživamo, ili kod bolesti i nevolje koje trpimo. Život nije u tome. On ima i drugu dimenziju. Moramo poći tamo gdje je možemo otkriti, natrag prema Bogu koji sve stvara i sve uzdržava… Samo pred njim u ozračju njegove slave možemo doživjeti vlastiti život ispunjen kao dar Božji vrijedan zahvalnog klanjanja.
Pavao u današnjem odlomku iz Druge poslanice Timoteju kaže da riječ Božja nije okovana. Možemo to parafrazirati i zaključiti: Božja darežljivost nije okovana. Bog se objavljuje u svemu: u bogatstvu, zdravlju i radosti jednako kao u trpljenju, u gubitku, u nepravdi, u bolesti i siromaštvu. Sve nam može biti Božji dar u kojem nam se Bog očituje i po kojem nas privodi k sebi, onda kada smo mu na tomu zahvalni.
Don Marinko Mlakić
