Zašto i otkad ekonomija Republike Hrvatske stagnira i nema izgleda pokrenuti se? Ili, koji su glavni uzroci krize iz koje već dva desetljeća nema pomaka?

Poticaj na ovaj tekst dao mi je književnik Antun Gustav Matoš svojim mudrim i danas aktualnim mislima zabilježenima u čuvenim Polemikama (1898.-1908.), Sabrana djela (str. 133): ‘Realisti su Hrvati, kojima Hrvatska nije realnost’ i ‘U polemici pobjeđuje tko se manje ljuti’. Vodeći se navedenim mislima, u ovome radu predočila sam realne i najvažnije uzroke koji se već 22 godine (od 1994. godine) uporno primjenjuju u vođenju ekonomske politike Republike Hrvatske s krajnje negativnim rezultatima za društveni razvoj zemlje u kojoj se većina stanovnika koprca, ne svojom krivnjom, u nemoći da se izvuku iz ‘kaljuže’ osmišljene od pojedinaca, a provođene kroz državu i njezine institucije.

I bez namjere da se bilo tko ljuti, upravo postojeće financijske štete (upornim zaduživanjem zemlje) kreirale su političke i samozvane ‘stručne ekonomske elite’ u zemlji koje politikom velikih brojeva i stalnim, samo sebi dostupnim, medijima uporno guraju svoje nestručne i štetne metode ekonomskih besmislica s osnovnim ciljem da iz kreiranoga nereda izvuku što veće vlastite koristi (financijsko bogatstvo i nametnuti društveni ugled) uživajući u vlastitoj važnosti i nametnutim dežurnim mudrovanjima prema javnosti (posebno se ističu Damir Novotny, Mladen Vedriš, Ivan Šuker, Borivoj Škegro, Velimir Šonje, Boris Vujčić, Sandra Švaljek i drugi mlađahni čuvari nereda) propagirajući i nametanjem svojih mudrolija u raznim kolumnama poput ‘Ekonomija ekonomistima’.

Na žalost, niti pristupanje Republike Hrvatske (RH) u Europsku uniju 2013. godine nije rezultiralo barem malim nastojanjima da se u ekonomskoj domeni počnemo približavati njezinim prihvaćenim standardima. Zaista je krajnje vrijeme da se učine prvi koraci u primjeni učinkovitih, korisnih, nužnih i dokazano primjenjivih monetarno kreditnih mjera jer su one glavni i jedini pokretač k brzome i jednostavnome izlasku iz ove sumorno depresivne i dugoročne gospodarske krize. Stoga ponovno ističemo glavne uzroke koji su uvjetovali i uporno podržavaju stagnaciju hrvatske privrede i cjelokupnoga društva.

Uzroci krize

1) Prvi uzrok ekonomske krize u Hrvatskoj izvire iz tzv. Stabilizacijskoga programa predloženoga od Ekonomskoga instituta u Zagrebu, Međunarodnoga monetarnog fonda i Ministarstva financija RH davne 1993. godine. Prvobitno dobro zamišljen, s osnovnim ciljem uklanjanja razarajuće inflacije, Stabilizacijski je program već u 1994. godini poremećen, odnosno urušen u svojoj prvobitnoj koncepciji uvođenjem i nepošteno nametnutoga (uz podršku Hrvatske narodne banke i Ministarstva financija) apreciranoga (precijenjenog) hrvatskoga dinara u odnosu na tadašnju njemačku marku (DM). Tijekom 1994. godine vrijednost DM znatno je smanjena u odnosu na vrijednost službeno utvrđene domaće novčane jedinice iz listopada 1993. godine s 1DM = 4,44 HRD na vrijednost 1DM = 3,64922 HRD u 1995. godini kao godišnji prosječni srednji devizni tečaj HNB.

Protokom vremena pokazalo se kako je osnovni cilj uvođenja precijenjenoga domaćeg novca bio da banke i drugi novčarski mešetari kao i uvoznici jeftinih i nekvalitetnih proizvoda ostvaruju što veće profite na podcijenjenoj vrijednosti DM-a, odnosno tečajnim razlikama, osobito nakon uvođenja hrvatske kune kao nove novčane jedinice u platni promet zemlje 1994. godine. Naime, 1994. i 1995. godine razni su mešetari uz savjetnike iz Ministarstva financija i HNB-a krijumčarili goleme količine hrvatskih dinara povučenih iz optjecaja u Bosnu i Hercegovinu i tamo kupovali i mijenjali hrvatske dinare po niskome tečaju za njemačke marke koje su potom vraćali u Hrvatsku ili preko of shore kompanija deponirali preko Luksemburga (poželjna zemlja iz bivše Jugoslavije) i raznih pacifičkih otoka, potom preko novootvorenoga tajnog računa u Londonu i drugim zemljama s odobrenjem Ministarstva financija i HNB-a, na inozemne račune deponirali novac kao privatni kapital pojedinaca. Ti su se pojedinci prisvajanjem velikih količina nečasno stečenoga novca nametnuli hrvatskoj državi i danas slove kao ‘ugledni’ vlasnici koncerna i ‘veliki privrednici’, razvikani premjeri hrvatskih vlada, ekonomski stručnjaci odnosno savjetnici, tj. nezamjenjivi tumači i zagovornici navodnoga provođenja Stabilizacijskog programa od kojega ništa nije ostalo stabilizirano osim ‘precijenjene stabilne kune’. Od 2000. godine, HNB uz svesrdnu potporu Ministarstva financija pretvorio je politiku hvaljene ‘stabilne kune’ u zlatnu koku potičući uvoz svih vrsta roba sumnjive kvalitete, uništavajući svaki oblik proizvodnje i potičući beskrupuloznu privatizaciju godinama mukotrpno građenih i održavanih industrijskih poduzeća, brodogradilišta, u svijetu priznatih pratećih znanstvenih instituta i sveučilišta, velikih poljoprivrednih kombinata i zadruga, trgovačkih kuća (Unikonzum, PIK Vrbovec, Podravka, Belje, Agro laguna iz Poreča, Pazinka u Pazinu, Ina, HEP, HT, Pliva, Brodarski institut, Imunološki zavod, Ekonomski institut, Zavod za planiranje i drugi). Najodgovornija za manipuliranje tečajem hrvatske novčane jedinice Uprava je HNB-a sa Savjetom HNB-a (s guvernerom Željkom Rohatinskim i zamjenikom mu Borisom Vujčićem, danas guvernerom) na što ponovno upozoravamo kao na primjer protuzakonitoga iznošenja 850 milijuna eura krajem 2011. godine, za navodno potrebe poticanja maloga i srednjega poduzetništva u Hrvatskoj, uz odobrenje i potpise Ministarstva financija i HNB-a upućeno na račun Deutsche banke sa sjedištem u Londonu. Dakle mali i srednji poduzetnici bili su prevareni jer je taj novac iskorišten u privatnome interesu, uz napomenu da smo istu priču doživjeli i u 2016. godini od navodno velikoga financijskog stručnjaka, predsjednika hrvatske Vlade Tihomira Oreškovića koji je započeo svoj mandat šalom licitirajući s iznosom od 500 milijuna eura za malo i srednje poduzetništvo, sva sreća da je pala Vlada jer je pitanje na čijemu bi računu u inozemstvu (Luksemburgu ili Londonu) završio toliki novac hrvatskih građana (možda ponovno u nekoj novoj i uspješnoj kupovini stranih poduzeća u Srbiji, Sloveniji ili Bosni i Hercegovini).

2) Drugi uzrok dugoročne krize koji je najuže povezan s navedenim u prvoj točki (precijenjena vrijednost domaće valute) jest pogubna dugoročno previsoka stopa PDV-a od 22 posto (uvedena 1998. godine) koja je izravno utjecala na pad konkurentnosti hrvatskih proizvoda na tržištima zemalja EU-a s porastom PDV-a na 25 posto.

Primjer precijenjene kune koji izravno utječe na smanjenu konkurentnost hrvatskih proizvoda pokazuju podatci iz 2013. godine kada je prosječni godišnji srednji tečaj eura (podatci HNB-a) vrijedio 14,7 posto manje od nominalne vrijednosti, u 2014. godini za 13,9 posto, dok je u 2015. godini nominalna vrijednost eura bila 12,4 posto niža u odnosu na vrijednost eura u EU (uspoređujući sa zemljama u koje Hrvatska izvozi svoje proizvode, primjerice Njemačka, Italija, Slovenija, Austrija, Francuska i dr.). Kada na tu umanjenu nominalnu vrijednost eura od 12,4 posto dodamo i visoku stopu PDV-a od 25 posto, tada je u 2015. godini hrvatska privreda bila cjenovno nekonkurentna u odnosu na Njemačku (gdje je PDV 19 posto) za 31,6 posto, u odnosu na Italiju (PDV 22 posto) Hrvatska je nekonkurentna za 26,0 posto, za isti postotak zaostaje u konkurentnosti prema Sloveniji uz istu stopu PDV-a, u odnosu na Austriju (PDV 20 posto) konkurentnost Hrvatske u startu zaostaje za 37,4 posto, za koji postotak zaostaje u konkurentnosti prema Francuskoj (PDV 20 posto), Srbiji (PDV 20 posto), dok je izvoz u BIH (PDV 17 posto) nekonkurentan za nevjerojatnih 59,5 posto, a u Crnu Goru (PDV 19 posto) za 44,0 posto.

Samo ovi podatci govore kako se Hrvatska mora, ne bi li pokrenula izlazak iz depresije, okrenuti prema glavnome kreatoru ovakve tečajne politike i protuzakonito vođene politike cijena, a to je Hrvatska narodna banka jer porast stope PDV-a znači i porast cijena. Zato je HNB najodgovornija institucija za rješavanje izlaska iz teške depresije jer je upravo i jedino središnja banka glavni krivac za neodgovorno vođenu kreditno monetarnu politiku od 2001. godine. Kao članica EU-a, obveza je Hrvatske uskladiti vrijednost eura s vrijednošću službene valute u Europskoj zajednici. Na to je obvezuje Statut MMF-a koji opravdano traži deprecijaciju kune od najmanje 10 posto, ma što o tomu mislio, govorio i uporno se opirao Savjet HNB-a, uvozni lobiji preko svojih glasnogovornika iz raznih tajanstvenih tzv. Questus i dr. fondova i njihovih bankarskih mecena (Privredne banke, Zagrebačke banke).

U nizu članaka objavljenih u Hrvatskome tjedniku od 2011. godine upozoravamo da je obveza Europske središnje banke (ECB), koja snosi monetarno-političku odgovornost da zahtjeva od Hrvatske narodne banke da uskladi vrijednost eura u Hrvatskoj s vrijednošću eura u Europskoj uniji što znači da Hrvatska mora slijediti npr. njemački model neovisan o političkim direktivama.

Stoga je prvi zadatak izlaska zemlje iz krize utvrđivanje vrijednosti eura u Hrvatskoj prema modelu u EU gdje vrijedi obveza ispunjenja kriterija konvergencije za sve članice koji se temelji na Ugovornoj osnovi:čl. 98-124 UoEZ. Dakle obvezujući kriterij konvergencije znači da je monetarna jedinica: 1 euro = 100 centi = 1,95583 DM.
HNB je, ponovno ističemo, bio dužan u veljači 2002. godine izjednačiti vrijednost eura u Hrvatskoj s vrijednošću eura u EU. Upozoravamo kako je u 2015. godini u Hrvatskoj prosječni godišnji srednji tečaj HNB-a za euro vrijedio:

1 euro = 87,630 centi = 1,7139 DM i da je za 12,4 posto niža nominalna vrijednost eura od utvrđene vrijednosti prema kriterijima konvergencije EU (1,95583 DM), što znači da je od veljače 2002. godine, kada je euro pušten u optjecaj u EU, morao vrijediti 1 euro = 8,684 kuna. Budući da se stalno pozivamo na poštivanje propisa EU-a, to je obveza Vlade RH kao i Hrvatskoga sabora da odmah konvergira tečaj eura prema pravilima konverzije u EU istim postupkom kako je utvrđena vrijednost domaće valute u odnosu na DM 1993. godine (u listopadu).

Troškove konverzije usklađivanja vrijednosti eura u Hrvatskoj i EU-a mora isključivo snositi HNB budući da nije proveo svoju obvezu iz 2002. godine. To se odnosi i na nerealnu vrijednost tečaja švicarskog franka, za što je prema Zakonu o HNB-u isključivo odgovorna središnja banka koja je u trci za profitom dopustila poslovnim bankama da se poigravaju spornim tečajem i tako dovele stotine tisuća hrvatskih građana korisnika kredita koji su indeksirani s valutom švicarski franak.

Nema pomaka bez usklađivanja tečaja

Nerealni i ekonomski štetan tečaj lažno stabilne kune HNB brani tzv. deviznom klauzulom koja je protuustavna jer ne štiti jednakopravno interese dužnika (fizičke i pravne osobe) i vjerovnika (banke). Devizna klauzula, umjesto zaštitne funkcije, pretvorena je u zlouporabu stjecanja profita bankama (uz podršku HNB-a) odnosno iskorištena je protuzakonito u izvor nezakonitoga bogaćenja banaka, a na štetu hrvatskih građana korisnika kredita. Upravo zato ne postoji dug države prema bankama pa je zahtjev poslovnih banaka u RH da im država namiri oko 8 milijarda kuna na ime izgubljene dobiti po kreditima u švicarskim francima samo dodatno stjecanje profita (iz proračuna) na krajnje bezobrazan način.

Neovisnost Hrvatske narodne banke ne može biti prepreka, a niti izgovor da se uskladi vrijednost tečaja eura u Hrvatskoj i EU, već, štoviše, obveza poštivanja potpisanoga Ugovora o pristupanju EU. Sama činjenica da Uprava HNB-a neodoljivo želi što prije zamijeniti novčanu jedinicu kunu u euro suočit će se s činjenicom da će morati primijeniti već spomenuti koeficijent: 1 euro = 100 centi = 1,955830 DM, to će dovesti do velikoga skoka cijena, što se ne će moći pokriti vlastitim novčanim rezervama u kunama i deviznim rezervama RH budući da će tu mogućnost braniti Europska središnja banka zabranom emisije eura za potrebe Hrvatske.

Sve dok ne uskladi provođenje tečajne politike s politikom cijena, Hrvatskoj se ne mogu nametati mjere Europske unije jer je u tu zajednicu ušla u dubokoj depresiji iz koje se može jedino sama izvući svojim novčanim rezervama koje su deponirane u Hrvatskoj narodnoj banci. Ponavljamo kako je u ekonomskoj praksi i teoriji poznato da se ekonomska depresija mora rješavati temeljitom reformom i usklađenim djelovanjem monetarne i fiskalne politike tako da se raspoloživi domaći novac koristi racionalno, da bude usmjeren na čuvanje resursa i imovine zemlje, da se njime stimulira potražnja, proizvodnja, izvoz, inovacije, poduzetnost, da služi podizanju kvalitete usluga i drugo. Ta bi monetarna politika HNB-a bila suprotna od dosadašnje razorne i pogubne politike stimuliranja uvoza, stimuliranja zaduživanja, kažnjavanja proizvodnje i izvoza, što je sve posljedica dugoročno aprecirane i lažno stabilne tečajne politike uz izgovor HNB-a da čuva stabilnost cijena i kreditni rejting zemlje kod stranih vjerovnika.

Dugoročna primjena precijenjene vrijednosti kune predstavlja totalitarni i štetni odnos prema domaćoj valuti kuni te predstavlja oblik nametnutoga nasilja koji provodi Uprava HNB-a od 2001. godine uvođenjem navodne „neovisnosti“ koja nije u skladu sa Statutom MMF-a (kojega se i MMF ne pridržava). Zašto HNB nije neovisan od MMF-a, od Europske središnje banke ili od Svjetske banke? Svi se petljaju u monetarnu politiku osim onih (poglavito HNB) koji bi morali pokrenuti privredni život zemlje jer briga za stabilnost cijena (novca ili potrošnih roba) obvezno mora uključivati i brigu za pozitivnu zaposlenost u zemlji. Uporno vođena politika tzv. stabilne kune omogućuje pranje novca preko off shore firmi, omogućuje protuzakonite isplate raznih provizija u milijunskim iznosima pojedincima i grupama, zahtijeva nužnost dugoročnoga zaduživanja zemlje, što također predstavlja mogući oblik zarada pojedinaca preko provizija te potvrđeno ekonomsko propadanje hrvatske privrede i poljoprivrede zbog jeftinoga uvoza.

Prenaglašena nepovoljna razlika u odnosu vrijednosti tečaja eura u Hrvatskoj i EU kao i velike razlike u stopama PDV-a u navedenim zemljama već u startu uvjetuju da se pojavljuje nedovoljna inozemna potražnja za hrvatskim proizvodima zbog visokih cijena. Samo te dvije činjenice morale bi pokrenuti HNB da preispita svoju jedinu zakonsku obvezu vezanu uz politiku navodne stabilnosti cijena koja je ujedno i jedan od glavnih uzroka pada BDP-a i zaostajanja privrednoga razvoja Hrvatske. Osim usklađivanja vrijednosti tečaja eura u EU i Hrvatskoj potrebno je u što kraćemu vremenu smanjiti stopu PDV-a, odnosno uskladiti njezinu visinu sa stopama u većini zemalja EU s mogućnošću smanjenja na 20 posto. Kao prvu i odmah provedivu mjeru potrebno je uvesti međustope PDV-a za najugroženije privredne grane, zatim za opskrbu djece i školaraca, stimuliranje maloga i srednjega poduzetništva, zaštita invalida i kao najvažnije sprječavanje depopulacije i iseljavanja stanovništva. Ističemo da upravo previsoka stopa PDV-a i precijenjena kuna predstavljaju glavne uzroke propadanja hrvatske privrede.

Da je postojanje međustopa PDV-a normalna pojavnost u poreznome sustavu zemalja članica EU, pokazuju nam i ovi podatci: Rumunjska s visinom PDV-a od 24 posto ima 9 međustopa PDV-a s najnižom stopom od 5 posto, Bugarska sa stopom PDV-a od 20 posto ima najnižu stopu PDV-a od 9 posto, Slovačka sa stopom PDV-a od 20 posto ima najnižu stopu od 10 posto, Češka sa stopom PDV-a od 21 posto ima najnižu stopu od 15 posto, Poljska sa stopom PDV-a od 23 posto ima 8 među stopa i najnižu stopu od 5 posto, Mađarska sa stopom PDV-a od 27 posto ima 18 među stopa PDV-a, Irska sa stopom PDV-a od 23 posto ima 9 međustopa i najnižu stopu od 4,8 posto i Slovenija sa stopom PDV-a od 22 posto ima najnižu stopu od 9,5 posto.

3) Treći uzrok nemogućnosti izlaska iz krize jest rasprodaja nacionalnoga bogatstva i uz to povezani gospodarski kriminal (tvornica, poljoprivrednih kombinata, Hrvatske vode, uskoro šuma, Ine, telekomunikacija) na čemu se i danas inzistira. Ponovno se nameće mantra da sva poduzeća koja su u navodnome vlasništvu države moramo žurno prodati kako bi se popunio proračun te se ponovno koristi teorija Borislava Škegre koju je zorno predočio u svojemu pisanom uratku pod naslovom ‘Kako je privatizacija spasila Hrvatsku’, izloženo na Konferenciji ‘Izazovi dugoročnog razvitka Hrvatske u konkurentnome okruženju’, Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta, 18. lipnja 2007. godine, za što se i u 2016. godini uporno zalaže. Rezultati njegovih prijedloga, kao i njihovo provođenje od službenih Vlada (HDZ-a i SDP-a s koalicijskim partnerima) vide se danas: niti je Hrvatska konkurentna u odnosu na svoje okruženje niti ostvaruje bilo kakav privredni rast (koji se temelji samo na potrošnji a ne kao i u drugim državama na proizvodnji i izvozu roba i usluga); konkurentni smo u odnosu na okruženje samo u izvozu stručne radne snage koja je u Hrvatskoj ponižena, podcijenjena, obezvrijeđena i služi samo za stjecanje osobnoga bogatstva domaćih vlastodržaca. Jedini siguran prihod državnoga proračuna jest ogroman PDV od 25 posto za koji isti samozvani stručnjak Borislav Škegro slavodobitno ‘klikće’ kako je taj porez izdašan! ali samo za koga?

Rasprodaja vrijednih poduzeća, banaka, telekomunikacija, poljoprivrednih kombinata i drugoga jest jagma i grabežno stjecanje isplaćenih provizija, što je postao pravi biznis u državi za uski krug povlaštenih prodavača ovlaštenih najviših državnih dužnosnika i institucija (ministara, predsjednika i potpredsjednika vlada, privatizacijskog Fonda i dr.). Sve se odigravalo po unaprijed donesenim zakonima koji su poticali rasprodaju navodno državne imovine uz prethodno dovođenje raznih konzultanata od povjerenja koji su navodno stručno procjenjivali vrijednosti navodne državne imovine, putem fiktivnih međunarodnih natječaje.

Provizije u prodaji banaka

Da se radilo i radi o ozbiljnoj pojavnosti, podsjećamo da je, primjerice, u 1999. godini bila isplaćena provizija kod prodaje Privredne banke Zagreb u iznosu od 18,4 milijuna eura ili 136,16 milijuna kuna, isplaćena provizija konzultantima kod prodaje Riječke banke d.d. Rijeka iznosila 4,5 milijuna USD ili 25,8 milijuna kuna; isplaćena provizija kod prodaje Splitske banke Split d.d. iznosila je 3,5 milijuna USD-a ili 20,5 milijuna kuna, a da Dorh ništa nije poduzeo. Republika Hrvatska potpuno je bespotrebno isplatila provizije iz državnoga proračuna (pa je normalno da Dorh nije ni mogao utvrditi stvarnu pljačku) kod privatizacije (prethodno saniranih banaka, saniranog T-HT i dr.) jer su svi parametri kod prodaja bili poznati. Radilo se o izmišljenome poslu za fiktivne strane konzultante, a proviziju su uzeli domaći ponuditelji. Godine 2000. sve su novine (npr. Glas Slavonije iz listopada 2000.) naveliko pisale o korupciji u Hrvatskoj spominjući Božu Prka, Borislava Škegru, Mladena Šunjića i druge. Ili pak prodaja Zagrebačke banke 2001. godine kada u proračun RH nije pristigla niti jedna lipa nakon izvršene fiktivne transakcije. (Čudno je kako nitko nije zapazio da u bilanci državnoga proračuna postoji manjak za iznos izvršene prodaje ZABE.) Uz to moramo spomenuti i niz stečaja banaka u Hrvatskoj, što je također bio unosan posao za nalogodavce (razne hrvatske Vlade i Hrvatsku narodnu banku) kada su iz proračuna nepotrebno trošena sredstva poreznih obveznika. Zanimljiv je slučaj prodaje Riječke banke d.d. Rijeka 2001. do 2003. godine kada je nestalo preko 100 milijuna USD-a zbog propusta i neodgovornosti HNB-a i Ministarstva financija odnosno odgovornih osoba Ž. Rohatinskoga i S. Linića. Zbog neodgovornosti i nestručnoga vođenja kontrole Hypo-Alpe-Adria Bank, Klagenfurt, Austrija, Hrvatska narodna banka i Ministarstvo financija su u 2002. godini prilikom prodaje Slavonske banke Osijek nanijeli nepopravljivu štetu Republici Hrvatskoj u iznosu od 45 milijuna eura (ili oko 330 milijuna kuna) na ime odštete u arbitražnome postupku pred sudom u Londonu. I ti iznosi ulaze u bilancu duga RH.

Dorh je na sve te protuzakonitosti ostao nijem pa osnovano sumnjamo da svojim nečinjenjem štiti nositelje najvećega gospodarskog kriminala u zemlji od njezina osamostaljenja 1991. godine.

Upravo brzopleta, površna i neodgovorna prodaja navodno državnih firmi ima za posljedicu veliku nezaposlenost, uništavanje proizvodnih i istraživačkih kapaciteta (ukidanjem instituta, uništavanjem poduzeća) hrvatske privrede kao i uništavanje stručne i vrijedne radne snage u zemlji pa se danas suočavamo s nedostatkom stručne i kvalificirane radne snage. Činjenica je da se još od 1998. godine hrvatska država koprca u vlastitoj neodgovornosti, površnosti i nestručnome vođenju ekonomije zemlje na što je upozoravao još 2000. godine uvaženi sveučilišni profesor Branko Horvat. Analize stanja privrede koje je predočio u svojemu radu te godine vrijede, ali u još goremu stanju, i danas u 2016. godini. Od upornih zahtjeva za nekakvim ‘reformama’ ostali su samo dugovi, male plaće, nezaposlenost, depopulacija stanovništva.

Svjetski priznat i uvažavani sveučilišni prof. Branko Horvat objavio je kratak i jasan izvorni znanstveni rad pod naslovom ‘Minimalni program izlaska iz krize’ koji je poslao i tadašnjoj Vladi SDP-a na ogled. No očigledno da vladajuća elita SDP-a nije razumjela, znala, a niti htjela učiniti bilo kakve radikalne promjene u ekonomskoj politici koju je uspješno započela u 1999. godini Vlada HDZ-a (blagom deprecijacijom kune u odnosu na DM, ali snažnijom deprecijacijom u odnosu na USD), uz napomenu kako bi primjenom nekih od savjeta prof. Horvata došlo do značajnoga oporavka hrvatske privrede. No umjesto savjeta profesora Branka Horvata, nametnute su mjere guvernera HNB-a Željka Rohatinskog ugrađene u ‘njegov’ zakon o Hrvatskoj narodnoj banci koji se gotovo u cijelosti primjenjuje i danas u 2016. godini.

U radu ‘Minimalni program izlaska iz krize’, koji djelomično može i danas poslužiti bilo kojoj hrvatskoj vladi kao okvirne smjernice u ekonomskoj politici, polazi od sljedeće analize stanja, uz citiranje stavova iz navedenoga rada: niska razina industrijske proizvodnje uz veliku nezaposlenost, problem su i neiskorišteni turistički kapaciteti, neobrađeno poljoprivredno zemljište, razorena trgovačka mornarica, niska razina zdravstvenoga stanja građana, potplaćeni liječnici, prosvjetni radnici, znanost. Svi se ti ekonomski problemi i privredni lomovi ne mogu rješavati samo rutinskim udžbeničkim mjerama kao što su one fiskalne i monetarne politike, već zahtijevaju i institucionalne promjene, a glavna od njih odnosi se na pretvorbu i privatizaciju tzv. državne imovine uz zabranu brzoplete rasprodaje te imovine. O tome se pisalo još davne 2000. godine. Toliko kao podsjetnik.

Uvažena su dva prijedloga Hrvatskoga tjednika, ali morat će se uvažiti svi, prije ili kasnije

Unatoč osporavanju pojedinih samozvanih stručnjaka (npr. Borislav Škegro), službeni i stručni nalazi državne revizije, vezani uz postupak privatizacije velikoga broja poduzeća (čak preko 90 posto), potvrđuju mnoge malverzacije i kriminalne radnje od strane sitnih činovnika pa sve do direktora poduzeća i ministara. Posljedica kriminalne privatizacije jest odljev velikih iznosa novca iz zemlje, uglavnom zbog izostanka bilo kakve kontrole kretanja kapitala u zemlji, što je omogućio Zakon o privatizaciji koji je unatoč nizu izmjena još i danas pogrešan i neustavan. Intervencije državne administracije (imenovanjem ‘podobnih’ upravljača, uvođenjem organizacijskih promjena, ‘šok terapije’, financijski zahvati i sl.), koja je provodila nazovipretvorbu državne imovine u privatnu, prekinule su privredne tokove i stvorile nered na tržištu. Drastično je smanjena proizvodnja, radnici ostali bez radnih mjesta, poduzeća i brojne banke bankrotirale su, privreda se potpuno urušila i postala je nelikvidna (i nesolventna), novac se zamjenjuje trampom, što je apsurd u novčanoj privredi. Niti država ne plaća svoje dugove pa golemi broj poduzeća i danas ima blokirane račune (kao i 2000. na što je osobito upozoravao prof. Branko Horvat). Još veći problem čini porast broja blokiranih računa fizičkih osoba-stanovnika kojih je broj u 2016. porastao na 350 tisuća. Sve to rezultira općom demoralizacijom društva i bijegom stanovništva napuštanjem vlastite domovine.

Ističemo da su konačno primijenjena dva prijedloga koja smo još 2011. godine u Hrvatskom tjedniku isticali kao prioritet: to su uvođenje financijske kontrole punjenja državnoga proračuna (što je tek djelomično ostvareno uvođenjem fiskalizacije od strane Vlade RH) i smanjena eskontna stopa HNB-a na 3 posto što je centralna banka učinila tek 2015. godine. Smanjenje eskontne stope uvjetovalo je odmah značajno sniženje kamatnih stopa poslovnih banaka. To potvrđuje kako će u konačnici svi prijedlozi izloženi putem Hrvatskog tjednika morati biti usvojeni kao hitne tzv. strukturne reforme izlaska zemlje iz krize. To je jedini ispravan model i spas za hrvatsku privredu.

Mijenjati Zakon o HNB-u, a prije toga Upravu

Kako bi se provele i druge mjere, potrebno je u što kraćemu vremenu nakon formiranja Hrvatskoga sabora i Vlade RH izmijeniti Zakon o HNB-u iz 2008. godine i uskladiti isti s direktivama Europske unije te ga uskladiti s domaćim važećim zakonima: Zakonom o računovodstvu, Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o platnome prometu i brojnim drugim manjkavostima koje sadašnji Zakon o HNB-u sadrži, a kakve ne postoje ni u jednome zakonu o središnjim bankama bilo koje članice EU-a (doživotni mandat guvernera i viceguvernera, nikada raspisan javni natječaj za rukovodeće funkcije u HNB, nepodnošenje izvještaja o radu HNB-a i izglasavanje u hrvatskom saboru, netransparentno trošenje državnoga novca iz tzv. emisijske dobiti HNB-a što predstavlja potpunu ‘sivu zonu’ u poslovanju HNB-a). Velik otpor potrebi usklađivanja Zakona o HNB-u s važećom regulativom EU-a nužno zahtijeva žurnu promjenu Uprave HNB-a koja nema znanja, a niti volje da radi na pomoći privredi, a nužne promjene poduzima s velikim zakašnjenjem u vremenu što rezultira velikim financijskim štetama za privredu RH. Imenovanje Uprave HNB-a zahtijeva također vjerodostojno usklađivanje s praksom u zemljama EU-a imenovanjem stručne osobe, pa čak i žene za guvernericu (npr. prof., dr. Marijana Ivanov) kao i imenovanjem ministra financija koji nije po izboru isključivo vladajućih koncerna i banaka (kao do sada već desetljećima) već prvenstveno po stručnosti i znanju (npr. doc. dr. Goran Marić). Stoga je opravdano inzistiranje prof. dr. Ivana Lovrinovića da Hrvatski sabor što hitnije usvoji novi Zakon o HNB-u, a što predstavlja sljedeći korak u provođenju strukturne reforme za izlazak Hrvatske iz sumorne krize.

Neodgovornost HNB-a Hrvatska je platila stotinama milijuna kuna odštete

Provizija isplaćena za prodaju Privredne banke Zagreb iznosila je 18,4 milijuna eura ili 136,16 milijuna kuna, provizija za prodaju Riječke banke iznosila je 4,5 milijuna USD-a ili 25,8 milijuna kuna, za prodaju Splitske banke Split d.d. iznosila je 3,5 milijuna USD-a ili 20,5 milijuna kuna. Radilo se o izmišljenome poslu za fiktivne strane konzultante, a proviziju su uzeli domaći ponuditelji. Dorh ništa nije poduzeo, Hrvatska je potpuno bespotrebno isplatila provizije iz državnog proračuna.

U slučaju prodaje Riječke banke od 2001. do 2003. godine nestalo je više od 100 milijuna USD zbog propusta i neodgovornosti HNB-a i Ministarstva financija, odnosno odgovornih osoba Željka Rohatinskoga i Slavka Linića. Zbog neodgovornosti i nestručnoga vođenja kontrole Hypo-Alpe-Adria Bank, Klagenfurt, Austrija, Hrvatska narodna banka i Ministarstvo financija su u 2002. godini prilikom prodaje Slavonske banke – Osijek nanijeli nepopravljivu štetu Republici Hrvatskoj u iznosu od 45 milijuna eura (ili oko 330 milijuna kuna) na ime odštete u arbitražnome postupku pred sudom u Londonu. I ti iznosi ulaze u bilancu duga RH.

Od prodaje Zagrebačke banke 2001. godine u proračun RH nije pristigla niti jedna lipa nakon izvršene fiktivne transakcije. Čudno kako nitko nije zapazio da u bilanci Državnoga proračuna postoji manjak za iznos izvršene prodaje ZABE

mr. sc. Mirjana Čerin
Hrvatski tjednik

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save