MARKO LJUBIĆ: Mogu li ikakvo jedinstvo ostvariti Damir Krstičević i Milorad Pupovac, a da se ne odreknu sebe
FOTO: Snimka zaslona
Točno onoliko koliko se razarajući sukob u svim, a pogotovo javnim sferama hrvatskoga društva, godinama zaoštrava i postaje sve vidljiviji, toliko se više govori o nužnosti jedinstva. Kakvoga i na kojim čvrstim temeljima, to malo tko jasno i ozbiljno govori?
Pa da vidimo, nakon konstituiranja Sabora i prvih obrisa nove politike Republike Hrvatske, barem po političkim odnosima u zakonodavnom tijelu, a i prema nekim naznakama i raspravama o budućoj Vladi, na čemu je, i gdje, moguće postići najveći mogući stupanj jedinstva društva, koje bi bilo funkcionalno i zalog uspjeha zemlje?
I, konačno, ne manje važno, koji su to ljudi koji bi personalno mogli svojom prepoznatom javnom osobnošću poslati poruku – jedinstva, koje će ostaviti na jaslama antife i ostaviti nadu nacionalnoj Hrvatskoj?
Ne znam u kakvoj je kondiciji šaman Luka Hodak, ali ne vidim mu zamjene pred ovom enigmom.
U Hrvatskoj se, sigurno je, nitko ne bi protivio tome da se ostvari veći gospodarski rast zemlje, da doslovno svaki čovjek bolje živi, da sve strukture budu maksimalno zadovoljne, te da svaka grupacija ima za svoje potrebe, afirmaciju i razvoj svojih ideja, programa i u konačnici politika, najbolje moguće ekonomske i financijske pretpostavke.
Nema nikoga u zemlji tko bi se usprotivio rješenjima da radnici u trgovinama, u najslabije plaćenim sektorima realnoga gospodarstva imaju daleko veće plaće, nema nikoga tko ne bi volio i želio da nastavnici, tete u vrtićima, liječnici, suci, djelatnici u administraciji, carinici, policajci, vojnici i svi ostali – imaju daleko veća primanja.
Vlasnici proizvodnih i trgovačkih te uslužnih kompanija i poduzeća bi se tome radovali jer bi imali veće i potentnije tržište za svoje proizvode, kupci bi se radovali jer bi mogli ostvariti čitav niz egzistencijalnih interesa i ciljeva, država bi se radovala jer bi imala veću i sigurniju osnovicu za prikupljanje poreza, gradske i općinske strukture bi trljale ruke jer bi se od prihoda dobrostojećega naroda moglo planirati puno komunalnih i drugih programa, turizam bi dobio zamah.
Profesionalni prosjaci bi također bolje prošli, jer bi bogatiji narod više davao milostinje, lopovi bi bili zadovoljniji jer bi imali veći izbor, zaštitari više posla, policija bolje statistike, a oko nas bi sve u svakom pogledu bilo uređenije i ljepše.
Dakle, svatko bi živ volio da Hrvatska ostvari streloviti gospodarski rast.
Ali, pođimo dalje slijediti ovu viziju, da vidimo da nema možda opasnih krivina.
Ako predsjednik Vlade i njegovih nekoliko resornih ministara i ministarstava uz potporu međunarodnih institucija, prije svega financijskih globalnih organizacija te Europske unije i njene administracije, ostvare bolje rezultate i Hrvatska iskorači iz prijetećih financijsko-ekonomskih i razvojnih problema, dolazimo u poziciju da će se fokus javnosti iz te sfere usmjeriti na tzv. sekundarna pitanja, kao što su društvene institucije, obrazovanje, znanost, šport, kultura, uopće društveni sustav nadgradnje bez kojega nema niti jednoga uređenoga društva ni njegove prepoznatljivosti.
Zašto?
Kako podijeliti ostvareno blagostanje, postaje najvažnije pitanje.
Svi mogu i trebaju nešto očekivati od uspjeha i gospodarskog rasta.
Prirodno je očekivati da će ljudi i institucije koje će raspodjeljivati višak društvenog i nacionalnog bogatstva, to raditi uz uvažavanje svih inicijativa, ipak po svojoj procjeni, po svojoj volji i prema svojim kriterijima. Todorić će platiti reklamu onome tko promovira njegove pogleda na Hrvatsku, Roglić također, Pupovac će iz viška prihoda poticati i financirati članove svojih organizacije, a neće dati ni lipe Peđi Mišiću, niti će organizirati tribinu o trojici braće Šegulj iz 142. Drniške brigade, koji su umrli siromašni i ostavljeni, iako su hrvatski Srbi, prezreni od Pupovca i SPC-a, čiji paroh im nije htio predvoditi ukop zbog hrvatske zastave na odru. Pupovac će svoj novac iz blagostanja ostvarenog nacionalnim jedinstvom koristiti za one koji su mu skloni i koji slijede i afirmiraju njegove i Stanimirovićeve društvene i političke vrednote. Isto će raditi i hadezeovci, esdepeovci, mostovci, regionalci, to je prirodno očekivati od svih. Novac koji dobiju Dragan Zelić i GONG koristit će za pisanje pisama državi protiv „opasne“ Katoličke crkve, za podnošenje izvješća Sorošu koja nose u svijetu svugdje oznaku špijunaže, vodit će kampanju za gay brak i obitelj protiv paradigme „U ime obitelji“, a onaj performer iz Čakovca, odakle li je, imat će više novaca za više pića, pa će ispijati više mokraće po trgovima, pred više oduševljenih ili zgroženih – gledatelja.
Paralelno s ostvarenim jedinstvom nacije po pitanjima ukupnoga ekonomskog razvoja i blagostanja, nastojat će se po svim naznakama Andreja Plenkovića i kruga njegovih najbližih suradnika, ne izazivati nikakvo nejedinstvo na negospodarskim i neekonomskim sektorima zemlje i društva. Pa će se na taj način i pokušati osmisliti i realizirati državne politike u kulturi, obrazovanju, znanosti, prema ekologiji, prema svim društvenim strukturama od invalida i sirotinje, beskućnika i osiromašenih do – branitelja.
Pokušat će se i zakonskim i izvanzakonskim, a pogotovo javnim porukama i dijaloškim okvirom ne raspravljati previše o pitanjima hrvatske povijesti, odnosa sa Srbijom, o pitanjima statusa Hrvata u BiH, te svim točkama oko kojih nikada nije bilo niti je moguće u ovakvoj Hrvatskoj ostvariti minimalno društveno suglasje. Ukratko, pokušat će se ne naljutiti nikoga.
Sad se postavlja pitanje, hoće li se ta pitanja potpuno ignorirati, hoće li se i politikama države, odnosno nove Vlade i na čelu ministarstava, jednostavno na način da se baš ništa ne otvara, a zbog toga ni ne zatvara po tim pitanjima, izabrati kontrolore i računovođe ili – ministre?
Čak i kada bi se htjelo, neće se to jednostavno moći, jer su razlike, kako interesne, tako i vrijednosne, kadrovske i ukupno političke na svim tim pitanjima relevantne, postojeće, vidljive i u nekim elementima – jako radikalne.
Dakle, ostvarivanjem optimalnih interesa jednih, nužno će se automatski raditi šteta drugima. Ako napadaču daš top, protivnik s pištoljem je – hodajući mrtvac. Bez obzira što si ovome umjesto noža dao pištolj proporcionalnom podjelom postojećeg blagostanja.
To je, ako je tko zaboravio, bila ideja međunarodne zajednice i Budimira Lončara pri uvođenju embarga na oružje početkom rata u Hrvatskoj. Slično, je li tako?
Temeljna nužnost je, dakle, obavezno preispitati realne odnose, napraviti nužno ravnotežu pozicija jer se bez toga ne može provoditi nova politika. A stara ne smije, jer nije valjala – rekli su izbori. Ako se to ne radi, ne ostavlja se cementiranim postojeće stanje, iako tako izgleda, nego se silno potiče snaga moćnijega, u ovome slučaju antife, prema institucionalno slabijemu – u ovome slučaju hrvatskom narodu. Ako tako ostane, Plenković će duhovno razoružati većinu hrvatskog naroda i svoje izborno tijelo, kao što je Buda Lončar, a prije njega Ivica Račan, razoružao Hrvatsku – od stvarnog oružja.
Jednostavno, ne bude li se diralo u postojeće stanje, nacionalno bogatstvo koje će se ostvarivati suglasjem i razvojem u gospodarskom sektoru, morat će se institucionalno dijeliti prema postojećim pozicijama, a postojeće pozicije generiraju golemi nesklad i sukobe unutar hrvatskog društva na svim važnim pitanjima i interesima.
Ako se izdvajanje za kulturu snažno uveća pa podigne na razinu europskih razvijenih država sa snažnom i prepoznatljivom kulturom, a ostane današnji HAVC ovakav kakav je personalno, Hrvoje Hribar će imati daleko više novaca. Ako se nastoji dirnuti u njegovu poziciju, bit će sukoba. Ako se ne dirne, on će sa svojom ozakonjenom strukturom koju u stopostotnom broju čine antife i tzv. kulturnjaci, financirati ono što je financirao do sada, samo više, snažnije i agresivnije. A to ne valja.
Stoga, više je nego jasno da će društveno bogatsvo koje bi Hrvatska ostvarila suglasnošću i nacionalnim jedinstvom, a ako se ne bude diralo u neuralgične točke koje izazivaju nesuglasje i sukobe, zapravo samo cementirati postojeće goleme nesrazmjere i izazvati još – dramatičnije sukobe u bliskoj budućnosti.
U takvom razvoju stvari, ako se žele izbjeći novi, jači i razorniji sukobi – bilo bi nužno pojačati državnu kontrolu nad slobodama izvan poslovnoga sustava i gospodarstva, a to je opasna tendencija. E, sad se postavlja pitanje, je li moguće, kao recimo po legendama, a bez dubljega sagledavanja stvarnih odnosa u Kini, s jedne strane imati visoki razvoj gospodarstva, a s druge strane – sve veću kontrolu ukupnih i pripadajućih društvenih sloboda. Jer, rekli smo, po definiciji, što su antife slobodnije i moćnije, što imaju veći prostor, prostor za djelovanje neantifa je uži, sloboda ograničenija, a neravnopravnosti i jednostranosti veće i opasnije. Ne može se nalijevati sve više vode u vatru, a očekivati da se vatra ne ugasi. A antife i Hrvatska su vatra i voda.
Plenković će se morati znati postaviti prema ovim činjenicama, jer nisu moja izmišljotina, niti otkriće tople vode. Ova se pitanja ne mogu zamagliti nikakvom političkom retorikom ili stvaranjem privida. To ljudi, bez obzira na obrazovanje i stupanj inteligencije – znaju i prepoznaju. Ovo su tisuću puta provjerene i dokazane društvene zakonitosti. Dakle, nema postizanja suglasnosti s jedne strane na pokušaju aktiviranja svih nacionalnih potencijala u gospodarstvu, a s druge strane, isključivanja jednoga golemoga dijela nacije iz ravnopravne utakmice u ostvarivanju tzv. sekunadrnih prava i društvenih interesa, među kojima su kulturne i obrazovne – najvažnije svakoj državi i naciji. Bez ravnoteže u najmanju ruku, a prirodno i snažne prednosti razvoju nacionalne kulture i obrazovanja u funkciji osmišljenoga nacionalnoga razvoja, te znanosti koja će pretežito biti također u toj funkciji, nema maksimalnoga gospodarskoga i nikakvoga drugoga razvoja. Nemoguće je u ograničenim uvjetima slobode postići od društva i ljudi najbolje.
Da prevedemo. Ako hrvatski nacionalni interes bude financiranje i afirmacija Shakespeara, a ne Držića, ako na Dubrovačkim ljetnim igrama britanski turisti susretnu Shakespeara svake godine, nisu trebali ni dolaziti u Dubrovnik, jer zidine je dovoljno vidjeti jednom, a takvu kulturnu ponudu imaju i doma. Ako Nijemac za doručak u Opatiji petnaest dana ima modifikacije njemačkih ukusnih kobasica i sira, a nije ni vidio hrvatske seljačke kobasice ili sir, neće imati susret s hrvatskom gastronomskom i proizvođačkom kulturom.
A ukupno, Nijemac i Britanac neće imati razloga samo radi mora ponovo dolaziti u Hrvatsku, jer mora i to ljepšega ima svugdje. Jedino ako razlog nije niska cijena hrvatskoga rada. A, isplati li se, i, može li se konkurirati niskom cijenom rada i u kulturi, znanosti, medicini, na selu ili u bilo kojoj industriji, i, imamo li svijest što hoćemo kada je to u pitanju? Tu dolazimo na pitanje – ima li ikoga na svijetu tko bi htio platiti ovakvu antifa kulturu, politiku, novinarstvo, nevladin sektor, pod uvjetom naravno, da djeluju u njegovoj zemlji?
Nema. Zbog toga je koristan rad u Hrvatskoj podcijenjen, a glupost precijenjena.
To je temeljno pitanje svake političke vjerodostojnosti. Svake.
Da ne bi bilo ‘mimo svita’ ovih dana, uzmimo javne sporove oko Hasanbegovića.
Može li netko zamisliti njega da danas mirno sjedi u ministarskoj stolici i provodi politike koje će poticati financiranje promocije desetina antifa ideja, projekata i programa, sve redom anacionalnih i globalističkih na soroševskoj razarajućoj paradigmi, pa svojim odlukama recimo stimulira medijski i opći pogrom ideja udruge UiO, i sličnih prokršćanskih, promuslimanskih ili konzervativnih ideja i polazišta, a kojima identitetski u većini počiva realna hrvatska kultura i društvo, pa i on osobno.
Teško.
Dakle, nije najvažnije pitanje tko će biti ministar, niti je li potrebno jedinstvo nacije ili nije. Pitanje o potrebi jedinstva nacije je kao pitanje o tome treba li kiša osušenim livadama ili kukuruzištima? Samo, ne može se očekivati da jedni siju kukuruz i zalažu svoj rad i imovinu u prinos i mole Boga za kišu nad tim kukuruzištem, a drugi očekuju prinos i prava u raspodjeli prinosa, a mole Boga da kiša pada – drugdje. Kao SPC u Zagrebu, moleći Boga za Srbiju, srpsku vojsku i policiju, dok je Hrvatska financira, hrvatska policija i vojska čuva. Pitanje je dakle – na čemu će se ostvariti i može li se uopće ostvariti jedinstvo na jednom spektru društva, a istovremeno podupirati radikalne razlike i neravnotežu u svim ostalima društvenim strukturama?
Autor: Marko Ljubić/narod.hr
