Može li Nina Obuljen ocjenjivati sama sebe?
Novi predsjednik vlade je Andrej Plenković. Ima izvrsnu biografiju: govori tečno tri strana jezika, magistar znanosti prava s položenim pravosudnim ispitom, veliko iskustvo u diplomaciji i Europskoj uniji i dalje redom.
Kao mandatar, po vlastitom (?) je nahođenju odabrao ministre i sastavio vladu kao što je propisano zakonom. Ovdje se ne će ulaziti u odabir ministara, stranačko kadroviranje i donošenje političkih odluka, već ćemo se osvrnuti na jednu pravno i moralno “zanimljivu” pojedinost koju je nakon predstavljanja ministara javnosti izrekao. Naime, Plenković je, postavivši Ninu Obuljen za ministricu kulture, dakle osobu koju se već dva tjedan u javnosti, bilo opravdano ili neopravdano, proziva zbog skandaloznih odluka Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) u kojem je Obuljen član upravnog odbora, tijela protiv kojeg je podneseno više kaznenih prijava zbog “zlouporabe ovlasti i položaja, narušavanja ugleda Republike Hrvatske, korupcije i nepotizma – što je u hrvatskoj kulturnoj sceni pravilo, a ne iznimka”.
Dakle, osobu koja je bila dionikom i sudionikom svih tih navodnih, još nedokazanih kaznenih djela, Plenković je postavio za ministricu i kao prvi zadatak na ministarskoj funkciji joj je odredio da treba istražiti poslovanje HAVC-a odnosno provesti nadzor nad njima buduću da HAVC potpada pod nadležnost ministarstva kulture. Drugim riječima, ministrica kulture Obuljen ima zadatak istražiti tijelo u kojem je sama djelovala i kojim je neizravno rukovodila. U nekim bi zemljama to nazvali sukobom interesa. Zapravo, ako postoji koji rječnik u kojem se objašnjava što je sukob interesa, onda je ovaj primjer osobe koja s rukovodeće pozicije nekog tijela odlazi na poziciju s koje će ocjenjivati vlastiti prethodni rad primjer za možebitni rječnik. No, mi Hrvati smo se takvih situacija nagledali, jer to je naša svakodnevnica od 1918., odnosno od 1945., jer su Kraljevina Jugoslavija i komunistička Jugoslavija bile jedne od najkorumpiranijih zemalja u ljudskoj povijesti.
Dakle, radi se ili o Plenkovićevoj odluci koja je zaista vjerodostojna, no odnosi se na samoupravljačku vjerodostojnost, odnosno vjerodostojnost bezakonja i pravne nesigurnosti s kojima smo imali prilike živjeti skoro pola stoljeća. Takav je potez istovjetan tomu da se, primjerice, šefa Splitske porezne uprave postavi za ministra financija, a potom se od njega traži da ocjeni zakonitost postupanja Splitske porezne uprave za vrijeme njegova rukovođenja spomenutom. Ili drugi primjer, kad bi voditelja kaznenog odjela Županijskog državnog odvjetnika, na primjer u Rijeci, Sabor imenovao Glavnim državnim odvjetnikom i od njega zatražio da provede nadzor nad radom riječkog ŽDO-a. To je, u najmanju ruku, alanfordovska situacija i sulud pravni, ali i moralni potez, jer, ne može osoba, ma tko to bio, objektivno i nepristrano sam ocjenjivati i procjenjivati svoj rad, dapače, ako se radi o državnim, odnosno javnim ustanovama i institucijama koje se sve financiraju iz državnog proračuna, odnosno novcem svih građana Republike Hrvatske.
Ili pak Plenković smatra da je Nina Obuljen nepogrješiva, moralno i ćudoredno savršena i besprijekorna osoba koja je u stanju ocjenjivati sama sebe? Ako je tako, onda nju kao ministricu moramo svih pozdraviti. Ipak, to je nekako slabo vjerojatno, stoga se moramo zapitati je li Plenković izostao s nekih predavanja kad je pohađao Pravni fakultet? Ili mu neki temeljni koncepti vladavine prava i pravne države, unatoč magisteriju, nisu do dana današnjega jasni? Ili jesu, ali iste ignorira, što je svakako najgora opcija?
Hrvatska je zemlja dvostrukih mjerila, odnosno zemlja licemjerja i hirovitosti državnih institucija, medija; zapravo svega što utječe u javnom životu. Vidjet ćemo, hoće li se Povjerenstvo za sukob interesa oglasiti o ovom slučaju novoimenovane ministrice Obuljen koja treba ocjenjivati vlastito djelovanje, hoće li mediji dizati galamu kao što to znaju činiti kad se radi o nekim drugim političarima?
Dakle, vjerodostojnost ćemo tek iskusiti i upoznati, možda u nešto različitijem značenju od uvriježenog, ali eto, to je već zadatak za lingviste i filologe.
F. Perić/hrsvijet.net
