NIKOLA MILANOVIĆ: Zašto je školski vjeronauk antifama trn u oku
Ne znam kako je drugdje, ali u Lijepoj našoj nikad nije dosadno. Nekad smo navijali za ‘bile’ ili ‘modre’ i bilo je zaista uzbudljivo. A onda su nam ukrali nogomet. Danas se političari umjesto nogometaša trude da ne bude dosadno. Mora se priznati da su u tome zaista uspješni. Afera stiže aferu, ucjena ucjenu, optužba optužbu, a da je tek izvući sve materijale pomno spremljene u duboke mračne ladice, veselju ne bi bilo kraja.
I onda, baš kad pomislite da će se sve malo primiriti, jer je glavni uzročnik političke nestabilnosti koja nas zadnjih godina trese konačno odstupio s domaće političke pozornice, javi se kandidat za njegovo mjesto, koji predstavljajući svoj izborni program najavljuje da će, postane li predsjednik stranke, inicirati pregovore za reviziju ugovora s Vatikanom, a u škole uvesti građanski odgoj.
Obično se iza govora o reviziji ugovora s Vatikanom kao glavni problem iskristalizira činjenica da postoji vjeronauk kao školski predmet, a u prilog takvom zaključku ide i najava dotičnog gospodina o građanskom odgoju. Još je dotični rekao: “Moja je Hrvatska sekularna Hrvatska i branit ću je”, ma što to značilo kad izađe iz usta takvog čovjeka. Možda znači još jedan upad specijalaca u crkvu (sakralni prostor), u koju su se onomad sklonili hrvatski branitelji, a možda, iako je to teško zamisliti, nešto još gore. Jer, teško je pojmiti kakve se sve genijalne ideje roje takvom glavom ili glavama. Eh da je 45., gdje bi im bio kraj.
Vratimo se školskom vjeronauku. Osobno vrlo malo brinem oko budućnosti vjeronauka kao školskog predmeta. Prije svog vjeroučiteljskog poslanja bavio sam se različitim poslovima pa ću i ‘sutra’, ako zatreba, raditi nešto drugo. Niti strahujem niti imam dvojbi oko sudbine školskog vjeronauka zbog sebe. Međutim, zabrinut sam za dobro naših učenika. I upravo radi njihova dobra i dobra cijele zajednice, držim da vjeronauk mora ostati u obrazovnom sustavu. On, baš zato jer je pomalo specifičan predmet, izmiče neokomunističkom ili bilo kojem drugom totalitarnom na(d)zoru.
Mladima nudi kršćanske i općeljudske vrijednosti čvrsto ukorijenjene u ljudskoj naravi i stoga nepromjenljive. Ideologije i trenutačni trendovi (sjetimo nedavnih napada na obitelj i pokušaja podmetanja rodne ideologije, a na ovom nas području tek čekaju prave bitke) sudaraju se sa školskim vjeronaukom pa je on uvijek na meti niskih udaraca i trn u oku ideološki obojenih i ispranih umova.
Uostalom, zar po pitanju školskog vjeronauka ne postoji mogućnost izbora? Ne želiš li ga pohađati, nećeš ga upisati i priča je završena. Zašto onima koji ga žele to priječiti? Čudno je to poimanje demokracije.
Već sam i prije pisao o ovoj temi, no ovom ću se prigodom ipak prisjetiti nekoliko važnih činjenica. Prvo treba istaknuti da je školski vjeronauk europski standard. Osim toga on je i civilizacijsko dostignuće, jer je bio zabranjen samo u nacizmu i komunizmu. A valjda se ne trebamo uvijek iznova podsjećati da su rezolucijom Europskog parlamenta ‘Europska savjest i totalitarizam’, od 2. travnja 2009., izričito osuđeni i nacizam i komunizam, jer su bili sustavi smrti, diktature i masovnoga nasilja.
Da bude malo jasnije o čemu se radi, spomenimo da je vjeronauk u Njemačkoj dolaskom nacista na vlast bio potpuno ukinut, a isto se dogodilo i u Austriji. Nakon pada nacizma 1945. godine vjeronauk je vraćen u sve državne škole. U Njemačkoj je danas obvezan predmet uz mogućnost izuzeća, a mogu ga predavati vjeroučitelji koji dobiju mandat od mjesnog biskupa (kao i u Hrvatskoj).
I u gotovo svim drugim europskim državama (iznimke su Albanija, Bugarska, Bjelorusija i Slovenija) postoji vjeronauk kao školski predmet. Pri tome mislim na britansko otočje, na skandinavske zemlje kao i na ostatak Europe, uključujući i sve zemlje (osim četiri gore nabrojene) koje su nedavno izašle iz komunističkog totalitarizma i u kojima je vjeronauk donedavno bio zabranjen. Jedina se razlika odnosi na oblik, jer je negdje školski vjeronauk konfesionalan, a drugdje se izvodi u obliku svojevrsne religijske kulture.
Kako vidimo, po pitanju školskog vjeronauka Hrvatska spada u civilizacijski krug europskih zemalja, a kako je bio zabranjen samo u komunizmu i nacizmu, dakle za vrijeme dva najgora totalitarizma u povijesti, razvidno je da i oni koji danas zagovaraju zabranu vjeronauka spadaju u mentalni okvir jednog od ova dva sustava.
Osim toga, školski vjeronauk temelji se na primarnom i neotuđivom pravu roditelja na izbor odgoja i obrazovanja svoje djece, a pridonosi poznavanju i vrednovanju kršćanskih sadržaja, senzibiliziranju za kršćanske i ljudske vrjednote, otkrivanju odgovora na pitanja o smislu života itd. Kome pametnome to može smetati?!
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
