Radnička Fronta: U Hudoj jami nema nikakvih žrtava – samo ubijenih fašista
Foto: Snimka zaslona
Hrvatskom se širi val mržnje i neočekivane bešćutnosti prema tisućama nasilno ubijenih ljudi u poslijeratnim zločinima nad zarobljenicima i ljudima počinjenim od Slovenije od Makedonije. Iako se jedna za drugom otvaraju jama za jamom, te iako fotografije i TV izvješća prikazuju stotine i tisuće leševa i ostataka kostiju ljudi koji su ubijeni na najokrutnije načine, te pobacani u jame, jedan dio hrvatske javnosti, medija i političara pokazuje (ne)očekivanu bešćutnost i bilo kakvu empatiju za ubijene.
Tako Facebook stranica Radničke fronte prenosi izjavu predsjednice Grabar-Kitarović:
„Došla sam se pokloniti svim Hrvatima i drugim žrtvama masovnih ubojstava od strane komunističkog režima.“ Uz tu rečenicu na Facebook stranici Radničke Fronte stoji sedam točaka koje zaista šokiraju bešćutnošću i opravdavanjem zločina.
Prenosimo integralni tekst sa Facebook stranice Radničke fronte:
“U četvrtak 27. 10. 2016. je na izaslanstvo i poklon u Hudu jamu u Sloveniji otišlo praktički čitavo političko vodstvo Hrvatske. U medijima je to prikazano, kao i obično, kao samorazumljivo i prirodno uvažavanje „svih žrtava“ i humanistički i moralni imperativ, no da to nije tako, najlakše je vidjeti pogledamo li stvar iz vanjske perspektive.
Tako su, nakon što je predsjednica Grabar-Kitarović, lani otišla na poklon na Bleiburg, strani mediji o tome izvijestili vrlo objektivno, ali i onako kako se to nikada neće dogoditi u domaćim medijima – da se predsjednica Hrvatske otišla pokloniti ubijenim pronacističkim kolaboracionistima [„Croatian leader pays tribute to killed pro-Nazi collaborators“, AFP, 14. 5. 2015].
Naime, ako je tako samorazumljivo da se čitava Hrvatska vlast ide klanjati ubijenim fašistima u Hudoj jami, što onda iz toga proizlazi? Hoće li se Angela Merkel ići klanjati SS-ovcima ubijenima u Francuskoj? Hoće li talijanska vlast ići na klanjenje i žalovanje pred spomenik Benitu Mussoliniju koji je također ubijen bez suđenja? Trebamo li plakati nad mrtvim nacistima ubijenima za ustanka Židova u Varšavskom getu? U konačnici, hoćemo li oplakivati i „nevinim žrtvama“ zvati i ISIL-ovce ubijene u Siriji bez suđenja nakon što su ih zarobili?
No te paralele našim srednjostrujaškim medijima nisu pale na pamet. Pa su oni pisali o „ubijenim Hrvatima“, iako u odmazdama na kraju Drugog svjetskog rata nitko nije bio ubijan zato što je Hrvat, Srbin, Crnogorac ili Slovenac, nego su ubijani fašisti, kolaboracionisti i zločinci (ustaše, četnici, slovenski domobrani, dio zarobljenih njemačkih vojnika itd.). Možemo se svi složiti, ako govorimo o odmazdama nad fašistima, okupatorima i kolaboracionistima na kraju Drugog svjetskog rata (a njih je bilo i u Francuskoj i u Italiji itd. – a ne samo u Jugoslaviji), da bi, iz današnje perspektive, bilo puno bolje da se svima zarobljenima sudilo, kao što se možemo i groziti smrtne kazne općenito, no pritom se treba držati činjenica i ne etnicizirati žrtve koje nisu ubijane zbog svoje etničke pripadnosti, nego zbog pripadnosti fašističko-kolaboracionističko-zločinačkim snagama.
Nadalje, iako je nedvojbeno da je na kraju i nakon Drugog svjetskog rata, i u Jugoslaviji i drugdje po Evropi, provedena velika odmazda nad fašističkim i kolaboracionističkim zločinačkim snagama, ti se ubijeni nikako ne mogu nazvati „žrtvama“ a kamoli „nevinim žrtvama“. Da, riječ je o ljudima koji su ubijeni bez suđenja, ali svejedno nije riječ o „žrtvama“. Riječ je i dalje, koliko god oni bili ubijeni bez suđenja, o ubijenim fašistima a ne o „nevinim žrtvama“. Reći da su ti zločinci, krvoloci i provodioci rasističko-genocidne politike istrebljenja od 1941. do 1945. „žrtve“ (a još manje „nevine žrtve“) je blasfemija i uvreda stotinama tisuća onih koje su pobili, a među kojima su redovno bili žene, djeca i civili – od najbrojnijih srpskih žrtava, preko 80% židovske, 90% romske populacije pa do svih onih iz redova hrvatskog naroda koji se nisu slagali s njihovom genocidnom i nečovječnom politikom.
Naravno da je potpuno u redu da se povijesni događaji istraže, da se mrtvi prebroje i da se točno ustanovi tko je, koga, zašto i kako ubio. Međutim, nakaradno je govoriti da se trebamo „u miru i s dostojanstvom“ sjećati ubijenih fašista, kolaboracionista i zločinaca. Povijesna istraživanja su jedna stvar, a komemoracija i žal za genocidnim zločincima je nešto sasvim drugo i nešto potpuno neprimjereno i skaredno.
Također, potpuno je razumljivo da će se mnogi privatno sa žaljenjem sjećati svojih ubijenih djedova, stričeva, očeva i druge rodbine – kao što će svaki roditelj plakati nad svojim ubijenim sinom, pa makar on bio i serijski silovatelj i ubojica.
No sasvim je druga stvar kad se takvo osobno žaljenje uzdiže na razinu javnog i državnog i kada se čitavo društvo prisiljava otvoreno žaliti nad fašističkim zločincima, koliko god oni bili ubijeni bez suđenja, dok se s druge strane o nevinoj srpskoj, židovskoj i romskoj dječici, planski i sistemski ubijanoj od 1941. do 1945., kao i o brojnim drugim civilnim žrtvama fašizma u Drugom svjetskom ratu, u javnosti praktički nikada ne govori, a apologija tzv. NDH je sve otvorenija i izrazitija.”
U četvrtak 27. 10. 2016. je na izaslanstvo i poklon u Hudu jamu u Sloveniji otišlo praktički čitavo političko vodstvo…
Gepostet von Radnička Fronta am Samstag, 29. Oktober 2016
U jame su bačeni zarobljeni vojnici i civili nakon završetka II. svjetskog rata kada je Europa već slavila pobjedu nad fašizmom. Dok su Europljani slavili mir, komunisti su ubijali koga su stigli i htjeli. No, ti ljudi po Radničkoj Fronti, nisu niti Hrvati, niti žrtve, već fašisti, kolaboracionisti, zločinci, fašističke sluge i sve najgore, pa ih se smije ubiti.
Vjerovali smo da je propašću komunizma došao kraj takvim klevetama i uvredama, ali očito muke obitelji ubijenih i dalje postoje u zagađenom medijskom prostoru 26 godina nakon propasti komunizma.
Izvor: narod.hr
