Titoistička zločinačka industrija – Hrvatska kao najveća europska neistražena nekropola

Nakon što je Roman Leljak, publicist i istražitelj Udbinih arhiva iz Slovenije, sinoć u emisiji Otvoreno iznio brojke od preko 146 000 hrvata ubijenih na stratištima u Sloveniji te da samo u Zagreb postoji neistražena 46 stratišta, onda bi se hrvatske institucije i Hrvatski sabor (koji bi trebao nakon konstituiranja konstituiranje vlade žurno otvoriti raspravo o tim tragičnim događaja) hitno trebali pozabaviti s takvim masovnim zločinima (iskopavanje, pokopavanja, i procesuiranje zločina) jer je riječ o najvećoj postojećoj neistraženoj nekropoli u Europi nakon kraja Drugog svjetskog rata.

Također bi trebalo zbog pasivnosti, propusta i izbjegavanje ne preuzimanja odgovornosti od strane nadležnih pravosudnih i političkih institucija, hitno alarmirati nadležne europske i međunarodne instance o tom neistraženom i neprocesuiranom monstruoznom masovnom zločinu. Zbog ovakve sramote koje narušava međunarodni ugled Hrvatske, također bi se trebalo postići konsenzus oko same prirode takvog zločina koji s obzirom na planski, organizirani, masovni i sustavni karakter poprima oblike industrije zločina onako kako ga Leon Goldensohn, opisuje u svojim radovima i knjizi „Les Entretiens de Nuremberg, l’industrie du crime“ (Editions Flammarion, Paris 2005, na hr. Industrija zločina“.), a tome sam osobno posvetio jedno poglavlje u mojoj knjizi „Trg Maršala Tita-mitovi i realnosti titoizma” iz 2007.godine.

Na desetom mjestu najvećih masovnih ubojica XX. stoljeća Josip Broz Tito

Naime, uspostava titoističke komunističke Jugoslavije 1945., zapečaćena je uz povredu prava samoodređenja naroda i manjina u multinacionalnoj državi. Njima je protiv njihove volje nametnuta tuđa država – totalitarna tvorevina koja vlada kako od 1918. tako i od 1945. Po zapovijedi i režiranju Tita, tijekom i poslije Drugog svjetskog rata, počinjeni su organizirano planski izvršeni masovni zločini koji su bili usmjereni prema „nacionalnim neprijateljima i klasnim neprijateljima“. Može se ustanoviti kako je titoistička vladavina, prema definiciji genocida Stephana Courtoisa (Stephane Courtois u „Crnoj Knjizi komunizma“) provodila i izvršila paralelno i konvergentno dva genocida „rasni genocid“ (uperen protiv nesrpskih naroda, njemačke i talijanske manjine, a pretežito protiv hrvatskog naroda), te klasni genocid usmjeren prema klasnim neprijateljima (što se očitovalo kroz prisilnu kolektivizaciju i progon „građanskih-buržoaskih neprijatelja”). Relevantan je podatak kojega iznosi leksikon genocida153 u kojem J. B. Tito figurira uz Staljina i Mao Ze Tonga, na top-listi svjetskih zločinaca koji su počinili genocid, te u istoj listi mu se pripisuje odgovornost za milijun i 172 tisuće žrtava.

Također, u uglednom njemačkom listu „Bild“ (Lexikon der Volkermorde, Gunnar Heinsohn, Reinbek bei Hamburg, Rowohlt Taschenbuch, 1998., str. 245 Autor članka: Claus Jakobi „Mein Tagebuch“, vidjeti www.leksikon-yu-mitologije.net) objavljen je popis najvećih ubojica XX. stoljeća, bez rata, temeljen na podacima Organizacije za pomoć žrtvama političke moći u Europi. Na desetom mjestu najvećih masovnih ubojica XX. stoljeća je bivši doživotni predsjednik Jugoslavije maršal Josip Broz Tito s milijun žrtava nakon rata.

Također bivši predsjednika SAD Harry S. Trumann (The President’s Special Conference with Editors of Business and Trade Papers“, 23. travnja 1948, http://www. Presidency.ucsb.edu/ ws/ws/indeks.php?pid=13167) izjavio je kako je „Tito pobio više od 400.000. protivnika u Jugoslaviji i prije nego se čvrsto uspostavio kao diktator“.

Stephane Courtois u „Crnoj knjizi komunizma” izričito obilježava titoističku komunističku vlast kao genocidnu vlast: „Rijetko se u povijesti događalo da uspostavi nove vlasti prethodi takvo krvoproliće… Glavne žrtve u nekim područjima bili su civili, većinom djeca i starci. To je bio doista bratoubilački rat sa stanovitim genocidnim crtama“.

Masovni zločini počinjeni tijekom rata nad hrvatskim narodom nakon Bleiburga, i na drugim nesrpskim narodima od strane jugoslavenskih organa pod zapovjedništvom J.B Tita odgovora također stricto sensu svim kriterijima genocida onako kako ga je (prije negoli je genocid dobio službenu kaznenu i zakonsku definiciju u Konvenciji od 9. prosinca 1958., te u članku 6. Rimskog statuta koji osniva međunarodni kazneni sud) definirao Rapahel Lemkin: “namjerno uništenje jedne ljudske zajednice – u totalitetu ili u jednom dijelu – čiji su pripadnici ubijani zbog njihove pripadnosti toj grupi, a genocid je počinjen zbog rasnog ili klasnog razloga, te se materijalizira s odlukom (Vidjeti: Bernard Bruneauteau, Le siecle des genocides, Armand Colin, 2004., i članak Ybes Ternon Comparer les genocides) uništenja donesenom od države-partije, te se materijalizira pripremanjem i planiranjem zločina“.

Leon Goldensohn, kriteriji industrije zločina

Danas je nepobitna povijesna činjenica da je komunistički titoistički represivni i totalitarni sustav odgovarao svim kriterijama definicije zločinačke industrije onako kako ju je iznio Leon Goldensohn koji se osvrnuo na totalitarne sustave, a posebice na nacističku zločinačku industriju, odnosno na sustavno planiranje, pripremanje (objavljivanje na posebnim listama „političkih neprijatelja“) i izvršenje zločina nad jednom nacionalnom ili klasnom skupinom.

Nadalje, Leon Goldensohn ukazuje na značaj banalizacije zločina u totalitarnim sustavima koji je postao uobičajena praksa vladavine, te podređenost upravnog, zakonodavnog, pravosudnog , policijskog, vojnog i obavještajnog aparata sustavnom planskom provođenju masovnog zločina. On nadalje naglašava kako u takvom sustavu zločinačke industrije, državni dužnosnici i režimski intelektualci unapređuju svoju karijeru, zahvaljujući njihovoj odanosti službenoj ideologiji i režimu, kao i njihovom svjesnom aktivnom ili pasivnom sudjelovanju u toj zločinačkoj mašineriji.

Tzevan Todorov (Tzevan Todorov, „Du culte de la difference a la sacralisation de la victime, Esprit, broj 212, 1995.) je opovrgavanje procesa sakralizacije žrtava te stigmatiziranje i osuđivanje svakog monopolističkog prisvajanja statusa žrtve, kao što je to iznio povjesničar Jean-Michel Chaumont kroz fenomen „natjecanje između žrtava“ kao neprestano utrkivanje prema prisvajanju statusa „apsolutne žrtve“ ili statusa „uniqueness“ genocida. Svi su genocidi jednaki i sve su žrtve jednake i ravnopravne bile one žrtve fašizma ili žrtve komunizma, a licitiranjem i manipuliranjem s brojkama žrtava s jedne i druge strane pogubni je proces suprotan svim etičko-moralnim i demokratskim pravnim standardima, te potiče razdor u društvu.

Tijekom Drugog svjetskog rata, a i nakon njega, „totalitarizacija rata“ (u svim tehnološkim komponentama, preciznost, mobilnost oružja i mobilizacija brojčanih postrojbi) stvorila je pretpostavke za totalitarizaciju pogubnosti ratnih posljedica. Naime, pobjeda se u ratu nije samo ostvarila porazima neprijateljske oružane sile, već i fenomenom masovnog stradanja pučanstva i industrijalizacije zločina. Ono što je karakteristično za kvalifikaciju zločinačke industrije jest da ona nije anarhični ili sporadični fenomen izoliranih i nepovezanih zločina, već uhodani i institucionalizirani permanentni sustav.

Povijesna je činjenica da psiho-strukturalna dominantna komponenta titoističkih komunističkih izvršitelja masovnog zločina u Hrvatskoj jest odsutnost savjesti i same svijesti krivnje o počinjenom zločinu (što je razvidno bilo i za vrijeme Domovinskog rata), te o institucionaliziranom nijekanju pravnog i moralnog statusa žrtve što tumače službeni komunistički dokumenti. Naime prigodom provedbe službenih popisa žrtava rata 1950.-1964. u partijskim uputstvima komisijama izričito je naglašeno: „Svi oni koji su u toku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci,. pomagači, simpatizeri) ne smatraju se žrtvama rata.“

Proces pokajanja i priznavanja komunističkih žrtava i odavanje počasti tim istim žrtvama predstavlja neophodnu psihološku pretpostavku za opću katarzu traumatiziranog kolektivnog pamćenja hrvatskog naroda. Naprotiv, relativiziranje, umanjivanje ili negiranje titoističkih masovnih zločina u ime „neporecivog“, „bezgrešnog“, „dobronamjernog“ i „dobročiniteljskog“ antifašizam dovodi do primjene „negacionizma metode“ koji negira ili relativizira u ime „Više sile„ ili „posebnog međunarodnog ratnog konteksta“ postojanje masovnih zločina. Time ih nastoji svjesno smjestiti u izolirane fenomene koji se rađaju u „sivoj neodređenoj zoni“ bez mogućnosti kvalifikacije i kvantifikacije.

„Zločini krvi„ i „zločini pera“ i intelektualni negacionizam komunističkih žrtava

U tom pogledu, S. Meitinger iz sveučilišta “De la Reunion“(Vidjeti članak „Du crime de sang au crime d’encre“ http.// www. Fabula. org./revue/cr/424.php.) aludirajući na relativiziranje ili banaliziranje zločina, uspostavlja usku uzročno-posljedičnu vezu između „zločina krvi“ i „zločina pera“ koji relativiziraju, prikrivaju ili negiraju zločin. Ne postoji povijest koja nije pristrana ili totalno neutralna, tako da uvijek postoji službena povijest ili historiografija i paralelna legitimna istraživačka revizionistička povijest koja je stara kao i službena povijest, ali također postoji povijesni negacionizam koji negira, veličava ili relativizira masovne zločine i genocide (nacistički i komunistički zločini).

Izvor: narod.hr

Odgovori

Skip to content