Huda jama razotkrila svu bijedu antifa historiografije
Zahvaljujući promjenama na HRT-u koje se mogu uočiti i na ekranu, a sve više i više nakon zadnjih izbora, kada su i zadnji kolebljivci na Prisavlju počeli s prebacivanjem na profesionalni kolosijek, usprkos žilavosti virusa antife u toj javnoj televiziji, javno se razgolićuje nastranost antifa paradigme. I sva dubina zlokobnih poremećaja u hrvatskom društvu.
Ono neće nikada biti ni normalno, ni uredno ako snaga i moć „misli“ kojima smo svjedočili sinoć likom i porukama Tvrtka Jakovine i pogotovo otužnog Dragana Markovine, budu utemeljeni na državnoj moći i utjecaju sličnih u nacionalnim institucijama, a ne na prirodi ljudskoga mišljenja.
Zastrašujuće slike iz Hude jame i Barbarina rova sinoć u Otvorenom, tisuće kostura jedan na drugome, učinile su otužnim i vrijednim žaljenja riječi dvojice s antifa oznakama na čelu. Tvrtko Jakovina, za koga mi je ipak malo čudno da je pristao na takav javni debakl i Dragan Markovina za koga mi nije čudno, jer mu ne smeta, kako bi ljudi rekli ni „obraz ni pamet“, sinoć su svakom svojom riječi demonstrirali svu bijedu poretka koji se još od dana Hude jame nameće hrvatskom narodu kao – istina i budućnost.
Što čovjek izusti slika ili potvrdi ili ospori.
A njihovu baš niti jednu riječ, a pogotov stav koji se dao naslutiti iza tih riječi, televizijska slika strahote nije ljubila. Slike su šamarele te riječi iako se obrazi nisu crvenjeli.
Trebalo ih je samo pustiti govoriti uz, tu i tamo kakvu primjedbu moderatora Togonala te poneku kratku i jasnu rečenicu dr. Lučića.
Sve su sami uradili.
Slika je uistinu vrhunska medijska moć, neponovljiva dragocjenost te još jednom jasan dokaz koliko je težak poraz doživio antifa spektar gubitkom dvaju izbora zaredom. I, još sigurniji znak, koliko je zastrašujuća sudbina bila namijenjena ostacima zdravoga razuma, ponosa i dostojanstva hrvatskom narodu, da se to nije dogodilo. Slike, a pogotovo riječi navedenoga dvojca zorno ukazuju koliko je tek težak i mukotrpan posao pred Hrvatskom, ne toliko složen, zagonetan, jer je sve jasno kao dan, koliko težak zbog golemih nakupina zla ostaloga iza zločina kojemu smo sinoć slikom svjedočili.
Jer to zlo pod imenom „antifašizam“ živi i u velikoj mjeri ravna Hrvatskom i danas.
Slike od sinoć, uz pokoju riječ prije svega Ive Lučića i vrlo detaljno svjedočanstvo Romana Leljaka, više su nego bilo što pokazale koliko general Glasnović ima pravo, koliko ima pravo svatko tko u Hrvatskoj inzistira na lustraciji, na osudi komunističkog i jugoslavenskog poretka kao rijetkoga i neponovljivoga izvorišta zla, goleme opasnosti za budućnost hrvatskog naroda.
Jer, Tvrtko Jakovina i po nekom kriteriju odoktoreni Markovina, pokušavali su po prastaroj matrici načelno osuditi „svaki zločin“ izuzev konkretni, nastojeći za zlo naći izvorište u – hrvatskom narodu. Osudit će svako zlo izuzev konkretne zločince, nastojeći ponovo i ponovo relativizirati strahotu koju smo gledali svojim očima i koju golema većina nas u Hrvatskoj zna i poznaje iz šaputanja uz vatre naših domova, daleko od milicije i službene škole.
Pa smo mogli čuti pokušaje banalne politizacije, banalnoga zauzimanja klasičnih stranačkih pozicija i svaljivanja krivnje na HDZ, pa smo mogli vidjeti podmukli pokušaj optuživanja Tuđmana i Andrije Hebranga, pa smo mogli čuti da su se saveznici (čudno da nisu antifašisti) na Jalti dogovorili da se zarobljenici moraju predati vojskama pobjednicima na terenu na kojemu su ratovali, pa smo mogli čuti i vidjeti nepogriješivom slikom izraz lica „intelektulaca“ kako pokušavaju objasniti da su u to vrijeme svi bili zločinci, navodeći Dresden, Wroclaw, Ukrajinu, Ruse, Amerikance, Engleze. Sve samo ne – zločince koji su se metastazirali u svijest mladih ljudi, kojima pripadaju i Jakovina i Markovina.
Tvrtko Jakovina je pročelnik na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nakon dvadeset i pet godina hrvatske samostalnosti, upravo je taj Odsjek za povijest umjesto Romana Leljaka morao dati odgovore o događajima koje smo sinoć gledali na televiziji. Pitanje je jesu li uopće pokušali.
Problem je da to Hrvatska – plaća.
Jakovina na samom početku emisije postavlja pitanje za razbijanje slijeda misli Leljaku „kako zna koliko je Hrvata bilo u tim grobnicama“, a zatim pokušavajući ukazati da se ne može znati broj hrvatskih žrtava ipak izgovara brojku od oko 40 do 45 tisuća ljudi. Odakle mu ta brojka, i smije li relevantan povjesničar nagađati ako sam priznaje da nema točne brojke niti točna istraživanja?
Kako Jakovina i na temelju čega zna, ako nije istraživao te događaja, da je bilo 40-45 tisuća hrvatskih žrtava i kako se taj broj uklapa u brojku Romana Leljka od 146 tisuća ubijenih Hrvata, na temelju dosadašnjih istraživanja? Leljak se desetljećima bavi time i više je nego očito bilo sinoć da ima dokumentirana uporišta za sve što govori.
Zašto Jakovina ipak nagađa i prihvaća rizik izgovoriti takvu brojku?
Jer je svjestan da njegova riječ po položaju u suvremenoj historiografiji, snažno stimuliranom pretežitim televizijskim i medijskim pojavljivanjem ima težinu i jer nastoji održati postignuti status kod tisuća onih koji traže neprirodnu ravnotežu između zla i dobra, istine i krivotvorina, oslanjajući se na floskule antifašizma i nekakvih apstraktnih vrijednosti koje ciljano zamjenjuju nacionalni identitet na modelima brisanja – osobnoga identiteta i zdravoga razuma.
Jakovina se retorički pita, potpomognut suglasjem doktora Markovine „od čega su bježali toliki ljudi“, implicirajući neupitnu krivnju Hrvata i nepreglednih kolona žrtava širenjem diksursa na razdoblje 1941. – 1945. i zločinstvo hrvatskoga naroda.
To pitanje, kao i čitav niz izgovorenih riječi, navodnih misli, pokušaja i neusporedivih konstrukcija sinoć, potpuno je, barem na razini objektivnog dojma, razorilo naspram slika kojima smo svjedočili, te ljude, ali i ogolilo realno tragično stanje hrvatske historiografije u kojoj oni i njihovi mentori zauzimaju najutjecajnija mjesta. Tom stanju nikako nije mogao pomoći profesor Lučić svojim pronicavim i utemeljnim primjedbama i stavovima. Ipak je on još pretežito – neslužben.
Jakovina bezočno manipulira pričom o Jalti i dogovoru Saveznika pokušavajući opet proširiti odgovornost za strahote koje su komunistički zločinci uradili, da se u njima ne bi uopće mogao – primjetiti konkretan zločin i stvaran zločinac. To je smisao takvih primjedbi, a ne nekakav navodni povijesni kontekst, na koji je Lučić izvrsno upozorio tražeći konzistentan pristup pojmu „kontekst“ koji se otvoreno zanemaruje kada isti ti ljudi govore o Domovinskom ratu i pogotovo – Oluji.
Jakovina Saveznike i pregovarače na Jalti u ovome slučaje naravno ne zove antifašistima, jer je to pojam isključivo za domaću ideološku i političku uporabu, koji on i njegove kolege u javnoj svakodnevici posuđuju i „znanstveno“ jamče – politici navodne ljevice, a u biti programskim i stvarnim nasljednicima ubojica iz Barbarina rova. Floskula o dogovoru na Jalti pada u vodu kratkim pregledom historiografskih podataka usprkos bježanju od tih tema u još uvijek pretežitoj hrvatskoj historiografiji. Samo je potrebno zaviriti u dostupnu literaturu, primjerice knjigu Carole Hodge „Velika Britanija i Balkan od 1990. do danas“, pa naći dokumentiranu činjenicu da su Britanci, „poštujući dogovor s Jalte“, izručili stotine tisuća nenaoružanih Hrvata, nekoliko tisuća crnogorskih četnika, koji su uoči bitke na Lijevče polju napustili srpske četnike i predali se Hrvatima, Titovim egzekutorima, a organizirano primili i uz odluku britanske vlade udomili u Britaniji osam tisuća srpskih četnika. Toliko o „dogovoru“ i vrijednosti pozivanja na isti u razgovoru o zločinima komunističkoga vodstva partizanskih armija.
Zašto su Britanci izručili stotine tisuća Hrvata Titu?
Zato što je obračun koji je sinoć slikom potresao Hrvatsku bio prvenstveno obračun s hrvatskim narodom i pokušaj, zastrašujući pokušaj zatiranja svake i minimalne ideje o eventualnoj hrvatskoj državnosti.
Konačno, i Jakovina i Markovina su izravno sinoć rekli i potvrdili zbog čega je njih i jednu cijelu strukturu u Hrvatskoj strah od suočavanja s istinom o prošlosti hrvatskoga naroda. Oni se boje trenutnih političkih odnosa i utjecaja toga suočavanja na njih. Zar ima jadnijeg stava, zar ima eksplicitinijeg priznanja što se zapravo krije iza floskula o nužnosti usmjeravanja prema budućnosti, prestanka priča o „ustašama i partizanima“ i to sa spektra koji se grčevito pokušava oduprijeti civilizacijskim promjena u Hrvatskoj od sinoćnjeg izraženog straha Jakovine i Markovine – kako će se te istine i događaji reflektirati na današnju Hrvatsku?
Nema.
A kako bi se trebale reflektirati?
Zar bi netko trebao i dalje držati ključeve nad umom, razumom i životom hrvatskoga naroda i odobravati mu navodne istine o vlastitom identitetu? Neka se reflektiraju kao i svaka istina. Nije li to temelj svakoga zdravoga društva?
Očito Jakovina i Markovina misle da je monopol nad ključevima odgoja društva jedino prihvatljivo, pri čemu je istina samo proizvod realnih odnosa snaga, a ne povjesnih činjenica.
Ali, slike razaraju takve namjere.
Izvor: narod.hr
