VIŠNJA STAREŠINA: Ministri će biti ogledalo Plenkovićeve vjerodostojnosti
Oko središnjice, zna se koje središnjice, kruže kandidati. Kandidati za pozicije u novoj Vladi i oko nje. Vrijedni izvjestitelji već dva tjedna nastoje ustanoviti barem jedno pouzdano buduće ministarsko ime.
Uzalud. Javna rasprava o uvjetovanom kadroviranju u koju je ušao stalni predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac, uvjetujući potporu Plenkovićevoj Vladi crvenim svjetlom za ministarsku poziciju Zlatka Hasanbegovića, i Hasanbegovićev odgovor da ne zna ni jednog glasača HDZ-a koji ne želi njega za ministra kulture, poručujući Pupovcu da neće on sastavljati Vladu, nisu donijeli prednost ni jednom sudioniku ove razmjene mišljenja. Hasanbegović se potom politički pragmatično povukao iz javnosti, dok je Pupovac, sasvim neočekivano za političara njegova iskustva i formata, javno zatražio kvotu za pripadnike srpske manjine u upravama državnih poduzeća.
Vrata čvrsto zatvorena
Tako otvorenim zahtjevom iznenadio je čak i iskonske pobornike pa i prekaljene sudionike političkih kadroviranja po javnim poduzećima, poput Radimira Čačića. Iz svega se može zaključiti da su kadrovska vrata buduće Plenkovićeve Vlade čvrsto zatvorena, što već ozbiljno podiže nervozu među aspirantima za podjelu vlasti, jer nitko ništa ne zna. Tako se može primijetiti da je tehnički ministar vanjskih poslova Miro Kovač posljednjih dana odaslao više javnih poruka o tome kakvu bi on vanjsku politiku vodio nego za cijelog dosadašnjeg mandata.
Drugi aspiranti na buduće resore to čine diskretnije. U nastojanjima da isprovocira bilo kakvu informaciju o kadrovima, novoizabrani saborski zastupnik mađarske manjine Robert Jankovics je u televizijskom intervjuu posegnuo čak za drugom Lenjinom, podsjećajući da su temelj svake politike kadrovi i opet kadrovi. Doduše, nije baš drug Lenjin prilagođavao revoluciju kadrovima, već je “kalio” kadrove u revoluciji i za revoluciju. I nije to baš ona vrsta upravljanja ljudskim potencijalima koja je primjerena zapadnim demokracijama.
Ali razumjeli smo što gospodin Jankovics želi reći, da iz dosadašnjeg procesa pregovora o novoj Vladi nigdje ne vidi odgovor na ono klasično pitanje tradicionalne hrvatske politike: a gdje sam tu ja?
Andrej Plenković sa suradnicima postigao je za mnoge neočekivano dobar izborni rezultat upravo zahvaljujući iznimno uspješnoj kontroli nad (izbornim) procesom i kontroli nad informacijama. Ta kontrola, koju poštuju ne samo njegovi najbliži suradnici, već i čelni ljudi Mosta, omogućila je da se uspostave odnosi povjerenja, da se pregovori postave na racionalne osnove po zapadnjačkom modelu pregovaranja: najprije temeljna obostrana spremnost za dogovor, potom usuglašavanje programa i instrumenata provedbe (struktura vlade), naposljetku ljudi koji će to izvršiti i ugovorno definiran odnos. Takav pristup doveo je do vrlo izvjesnog formiranja Vlade HDZ-a i Mosta, uz poželjnu i izvjesnu širu manjinsku i drugu potporu, u ustavnim rokovima do sredine listopada.
Bez te kontrole procesa i bez toga zavjeta šutnje, koalicija HDZ-Most bila bi razbijena već u prvom poslijeizbornom tjednu: medijskim spinovima, ponudama drugih u vladanju iskusnijih stranaka i onih sveprisutnih transstranačkih struktura koje velikim dijelom upravljaju hrvatskom politikom, sijanjem razdora između Plenkovića i Petrova kao i unutarnjim odnosima u HDZ-u i Mostu. Cilj podmetanja i opstrukcija (koje još uvijek nisu prestale) bio je zadržati postojeći sustav dogovorne trgovačke politike, koja je ishodište mnogih lukrativnih poslova, političkog klijentelizma, ukratko slatkog života na račun državnog proračuna, ali ujedno i začarani krug političkog upravljanja zbog kojeg je Hrvatska po razvoju na samom začelju država EU-a, u društvu Bugarske.
Nema ucjena – ima uspjeha
Formiranje Vlade Plenkovićeva HDZ-a i Mosta nije čudotvorni eliksir za ozdravljenje, ali ono otvara mogućnost za sljedeću fazu promjene upravljanja državom.
Nakon što je u prvoj fazi, kratkotrajna i politički neobična Oreškovićeva Vlada počela uvoditi kriterije kompetencije u upravljanje i razdrmala stari sustav, Plenkovićeva će ostvariti cilj uspije li u sljedeće četiri godine promijeniti model upravljanja državom od političkog vladanja prema kompetentnom upravljanju, koje, dakako, ne isključuje politiku, pokrenuti gospodarski razvoj, učvrstiti stabilnost, zadržati sigurnost, postati čvrsti saveznik EU-a i NATO saveza u procesu promjena u BiH i dosljedni zaštitnik zapadnih vrijednosti i svjetonazora u procesu redefiniranja odnosa Zapada i Istoka na ovim prostorima.
Prvi uvjet za takvu misiju je – politička neucjenjivost glasovima u Saboru. Zato je bilo vrlo bitno da Vlada bude sastavljena od samo dvije komponente, HDZ-ove i Mostove, da samostalno imaju onu većinu od 76 saborskih mandata. To, dakako, ne isključuje kompromise i izvjesne doze trgovina i unutar vladajuće koalicije (stranački kompromisi) i s drugim potencijalnim podupirateljima (manjine, možda HSS ili njegov dio, možda ponekad i u nekim segmentima i HNS, a u pitanjima od nacionalnog interesa i opći politički konsenzus).
Ali takva uska, praktički dvostranačka, vladajuća koalicija, sa širokim suradničkim potencijalom, eliminira mogućnost političkih ucjena u donošenju ključnih odluka tipa: ja tebi ruku, ti meni HEP. Ona budućoj Vladi daje stabilnost i potencijal šireg okupljanja. Da bi se ostvarila ta temeljna pretpostavka, Andrej Plenković je morao postati svojevrsni gospodar šutnje u pregovorima o formiranju Vlade, a njegovi najbliži suradnici, kao i suradnici Bože Petrova, sudionici u toj omerti. Ta dosljednost u šutnji i nedopuštanje da ih isprovociraju različiti medijsko-politički spinovi, prema kojima su gotovo na dnevnoj bazi prekidali suradnju i koketirali s drugim političkim partnerima, mogu poslužiti kao osmo jamstvo suradnje.
No kao što su izborne liste bile test Plenkovićeve spremnosti da promijeni HDZ, ali i da integrira različite grupacije i svjetonazore unutar stranke, tako će i ministarska struktura nove Vlade biti ogledalo Plenkovićeve vjerodostojnosti, njegove spremnosti da uistinu počne provoditi program promjena i drukčijeg upravljanja državom. Jer, ma koliko je važno imati usuglašen program, jednako je bitno izabrati ljude koji ga mogu provesti.
I Čačić se smije Pupovcu
Pritom, stranački odnos snaga ipak obvezuje, Plenkovića puno više nego Petrova. A može biti i veliki uteg. Osobne sklonosti i povjerenje nisu nevažni. Uz to, u našoj političkoj praksi nije uobičajeno da se ministri biraju prema zahtjevima resora, već će se prije ministarstva prilagođavati broju i profilu “predsjednikovih ljudi”.
I nije uobičajeno da političar gleda kako u određenom trenutku može najviše pridonijeti zajedničkom cilju, pri čemu najviša funkcija često nije i optimalna funkcija, već ponajprije gleda kako doskočiti do najviše pozicije. Ali i običaji se ubrzano mijenjaju. Još prije koju godinu Pupovčev zahtjev za mjestima za manjine u upravama nacionalnih parkova ili HEP-a bi bio sasvim normalan.
Danas mu se i Čačić smije. Još prije dva tjedna je Darko Milinović nešto spominjao Ministarstvo zdravlja i svoje preferencijske glasove. Danas je vjerojatno i njemu to malo deplasirano. Kad se događaju supstancijalne promjene, gotovo preko noći neki ljudi i neke ideje postaju naprosto nekako – prošli.
VIŠNJA STAREŠINA/slobodnadalmacija.hr
