Nadbiskup Stepinac s bogoslovima

Jedini protuotrov za laži – a o rijetkima se iznosi više laži nego o Stepincu – jest istina. I upravo sam nju želio ispripovijedati – piše britanski povjesničar Robin Harris u knjizi “Stepinac – njegov život i vrijeme” koju je izdavačka kuća Školska knjiga upravo objavila, ustupivši Slobodnoj Dalmaciji ekskluzivno dio izvadaka o njegovom životu a preko njega i o životu i sudbini i same države Hrvatske i Katoličke crkve. Knjiga će i najvećim sumnjivcima pomoći da “progledaju” dok Katolička crkva, a posebno Hrvati jedva čekaju proglašenje blaženog kardinala Stepinca svetim.

U uvodnom poglavlju Harris razotkriva puteve i osobe koji su lažima nastojali oblatiti kardinala Stepinca i Katoličku crkvu i baš su ga te laži nagnale, nakon poznanstva, a kasnije i prijateljstva s Krstom (Chrisom) Cviićom i Brankom Franolićem da napiše istinu. Uz domaće izvore i dokumente, ovaj je povjesničar koristio i britanske i američke izvore, što knjizi daje dodatnu vrijednost i uvjerljivost. A zanimljivo je da se autor, kako bi mogao lakše istraživati dokumente o Stepincu na hrvatskom jeziku, potrudio naučiti i hrvatski jezik, tako da je danas predavač na Odjelu za povijest Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Harris je studirao na Sveučilištu u Oxfordu gdje je doktorirao suvremenu povijest, a hrvatskoj je javnosti poznat i po djelima “Povijest Dubrovnika”, “Povijest Konzervativne stranke” i biografiji britanske premijerke “Nema zaokreta: Život Margaret Thatcher”.

“Ova knjiga donosi i više nego dovoljno dokaza za opovrgavanje teze da su Vatikan pod Pijom XII. ili nadbiskup Stepinac podržavali, ignorirali ili sudjelovali u zločinima nacista i ustaša tijekom razdoblja postojanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH) od 1941. do 1945. godine.

Nepriznato savezništvo

Građa u najvećem dijelu nije nova niti ju je osobito teško pronaći, iako poznavanje hrvatskog i srpskog jezika zasigurno to čini jednostavnijim. Ideološke predrasude, zajedno s gotovo neiscrpnom lakovjernošću, objašnjenje su zašto je tako jednostrani prikaz događaja i ljudi uglavnom ostajao bez odgovora, barem donedavno. No ne smijemo zaboraviti niti na ulogu falsificiranja s ciljem propagande – piše Harris.

“Doista, izmišljanje i širenje laži pritom su bili neobično važni. Strategiju klevetanja Stepinca, a zajedno s njim i Katoličke Crkve, provodila je namjerno, lukavo, ustrajno i iznimno uspješno, jugoslavenska Komunistička partija još i prije nego što su partizani 1945. godine preuzeli vlast, pa sve do raspada komunističke Jugoslavije 1991. godine. Ta se strategija preklapala sa željom srpskih nacionalističkih krugova da ostvare hegemoniju Velike Srbije unutar, a u konačnici i izvan okvira federalne Jugoslavije. Ta je zamisao – što je i sam Stepinac vrlo dobro razumio – značila da su jugoslavenska Komunistička partija i određeni elementi unutar Srpske pravoslavne Crkve, koji inače nisu imali ništa zajedničko, u praksi dijelili isti cilj. On je uključivao ocrnjivanje Katoličke Crkve (kojoj su pripadali gotovo svi Hrvati) i hrvatskog naroda (koji je brojčano, kulturalno i gospodarski jedini bio u položaju suprotstaviti se srpskoj hegemoniji).

Postojanje toga nemoralnog i nepriznatog savezništva možda nam djelomično može objasniti zašto su sve te negativne priče o Stepincu bile toliko ustrajne, a njihovo širenje toliko učinkovito. To ujedno objašnjava i zašto je, s druge strane, dosad toliko malo pozornosti posvećivano krvavim zlodjelima i partizana i Srba – i (ekstremno nacionalističkih) četničkih snaga pod vodstvom generala Draže Mihailovića i snaga odanih marionetskom vlastodršcu u Beogradu generalu Milanu Nediću.

Primjerice, izvan bivše Jugoslavije uglavnom nije poznato da su četnici počeli ubijati Hrvate i Muslimane odmah nakon osnivanja NDH te da su provodili jasno definiran program “etničkog čišćenja” koji je bio jednako brutalan kao i ustaški. Ubijeni su desetci tisuća Muslimana i Hrvata, uključujući i 67 muslimanskih i 52 katolička svećenika, a uništeno je 300 gradića i sela, zajedno s crkvama i džamijama. (Naravno, taj je program u novije doba vrlo vjerno preuzeo novi naraštaj pripadnika srpskih nacionalističkih paravojnih postrojba u Bosni i Hercegovini.)

Također, općenito nije poznato da su vlasti u Srbiji surađivale u nacistički poticanu programu istrjebljenja Židova s barem podjednakom dozom entuzijazma kao i vlasti u Hrvatskoj. Do kraja travnja i početka svibnja 1942. godine svi Židovi u Beogradu već su bili eliminirani”, piše Harris.
“A kad je riječ o zločinima koje su počinili partizani prije i nakon dolaska na vlast, svaka rasprava o njima bila je sve donedavno još i veći tabu. Otkriće – ako je to uopće prava riječ, s obzirom na to da su lokaliteti mnogima bili dobro poznati – masovnih grobnica, prepunih žrtava odmazde Komunističke partije; nečovječno postupanje (u čemu su sudjelovale i britanske vlasti) prema tisućama ljudi, uključujući žene i djecu koji su 1945. godine pobjegli pred partizanima te su im poslije vraćeni kako bi bili mučeni i ubijeni, najčešće bez sudskog postupka; sustavne višedesetljetne okrutnosti prema neprijateljima komunističkog režima, a osobito prema svećenstvu, redovnicama i katoličkim intelektualcima – sve su to još uvijek teme koje se općenito smatraju pretjerano “političkim” ili neprimjerenim da bi ih se uopće spominjalo.

Sa sigurnošću se može reći da će se rasprava o tome koja je skupina više propatila nastaviti. Međutim, ono što je važnije shvatiti u kontekstu kampanje blaćenja Stepinca, Crkve i Hrvata jest to da su argumenti Komunističke partije i jugoslavenske vlade od samog početka iznošeni u lošoj vjeri”, upozorava britanski povjesničar.

‘Demografski gubitak’

Prema njegovim riječima, “prvotni je cilj bilo iznuditi reparacije od Njemačke”. Naime, Tito je 1945. godine objavio kako je Jugoslavija (ne računajući gubitke “neprijateljskih” snaga) pretrpjela demografski gubitak od 1,7 milijuna ljudi, a ta je procjena poslije još i povećana. Koncept “demografskog gubitka” prilično je maglovit, a ovisi o projiciranim hipotetskim stopama nataliteta i mortaliteta. Zbog toga demografski gubitak nužno uvijek premašuje broj ljudi stradalih zbog posljedica rata, no u svrhu rasprava te se dvije brojke ponekad zamjenjuju. Svakako, zahtjev je bio odbačen, no brojka od 1,7 milijuna ljudi stekla je gotovo neupitan status. Također se tvrdilo i da je u kompleksu ustaškog logora u Jasenovcu ubijeno oko 700.000 ljudi. (U nekim se prigodama čak tvrdilo i da su sve žrtve bili Srbi.) Taj podatak nije znanstveno potvrđen i nije utemeljen na činjenicama. (Vrijedi primijetiti da, kada je Tito govorio o “reparacijama”, ni govora nije bilo o tome da bi se one isplatile obiteljima žrtava: bile bi uplaćene u državnu blagajnu.)

Zahvaljujući mukotrpnim istraživanjima, danas postoji određen konsenzus o broju žrtava. One nam pružaju užasavajuću sliku – “demografski gubitak” od gotovo dva milijuna ljudi te pogibiju nešto više od milijun ljudi – ali te se brojke odnose na sve narode, a ne samo na Srbe, i na sve strane u sukobu, a ne samo na partizane. A uključuju, naravno, i golem broj ubijenih od njemačkih i talijanskih okupatorskih snaga. Kvazislužbena procjena ukupnog broja ubijenih u Jasenovcu, koju se češće kritizira kao pretjeranu nego kao premalenu, trenutačno sugerira brojku u rasponu od 80.000 i 100.000.

Za Titov je režim bilo važno nastaviti s propagandom onoga što se zbivalo tijekom rata. Bio je to jedan od načina za opravdavanje represije protiv protivnika režima, ili barem za skretanje pozornosti s nje. Na sličan se način montirano suđenje protiv Stepinca 1946. godine smatralo protutežom montiranu suđenju Mihailoviću održanu iste godine. Poticanje mržnje prema Katoličkoj Crkvi bio je način da Srpska pravoslavna Crkva i srpski nacionalisti ostanu blagonakloni prema režimu. Pod pritiskom Amerikanaca, Tito je poslije svoju nespremnost za puštanje Stepinca na slobodu opravdavao izravnim pozivanjem na srpsko-pravoslavne osjećaje. Slično kao i u drugim primjerima Titove manipulacije javnim mišljenjem na Zapadu, bio je to način da izvuče maksimalnu korist kada je napokon odobrio Stepinčevo prebacivanje iz zatvora u Lepoglavi u kućni pritvor u Krašiću.

No bez obzira na negativne reakcije koje je to izazvalo u Srba, činjenica je da su sami komunisti sustavno igrali na kartu srpske želje za osvetom time što su namjerno preuveličavali nedjela Hrvata katolika, ocjenjuje autor knjige.

Kontinuirana demonizacija Stepinca bila je korisna i u inozemstvu. Nakon Titova prekida sa Staljinom 1948. godine, zapadne su se vlade prema Jugoslaviji odnosile blagonaklono. Uz iznimku katoličkih krugova, koje se uglavnom bez većih problema moglo ignorirati, Zapad je bio spreman zažmiriti pred nečovječnostima koje su se zbivale u Titovoj Jugoslaviji. Svojevrsna je protuteža tomu bila da je jugoslavenska tajna policija UDBA dobila gotovo odriješene ruke u eliminiranju svojih meta u europskim državama, osobito u Zapadnoj Njemačkoj – možda je bila riječ o nekom dogovoru koji su dvije vlade postigle nakon neuspješnih jugoslavenskih potraživanja golemih reparacija.

Između 1946. i 1990. godine u cijelom je svijetu jugoslavenska tajna služba vjerojatno ubila otprilike 69 hrvatskih emigranata. Uz njih je još osmero “nestalo” pod sumnjivim okolnostima, a 24 ih je preživjelo pokušaj ubojstva. Troje ih je oteto, a još četvero ih je jedva izbjeglo otmicu. Znakovito je da je od uspješnih atentata izvršenih u Europi, njih 37 od 56 izvedeno na području Zapadne Njemačke.

Činjenične pogrješke

Naravno, za Jugoslaviju je bilo jednostavnije opravdati ubojstva i zastrašivanja emigranata ako su se žrtve mogle prikazati dijelom naslijeđa iz nacističkog razdoblja. Taj se pristup može objasniti i činjenicom da je, od 1945. godine sve do njegova pada 1966. godine, tajna policija odgovarala Aleksandru Rankoviću, Srbinu nacionalističke i centralističke orijentacije. Upravo se od 1966. godine, a ne od 1948. godine, može pratiti trend popuštanja komunističkog terora i postupna, iako ne i postojana, otvaranja prema liberalnijem unutarnjem uređenju Jugoslavije. Unatoč tomu, glavni dio ubojstava i otmica izvan zemlje zapravo se dogodio nakon Rankovićeva pada. Ti su zločini počinjeni kako bi se očuvao sustav, a ne kao plod hira nekog pojedinca.

Općenito se može reći da je srpski nacionalizam bio, a i danas jest, najvažnija silnica u pozadini napada protiv “rehabilitacije Stepinca” u bivšoj Jugoslaviji.

No, upravo je propaganda iz komunističkih krugova činila, a u različitim medijima čini to i danas, najviše štete ugledu nadbiskupa u inozemstvu. Lenjinovi oponašatelji u Jugoslaviji uspjeli su pronaći mnogobrojne “korisne idiote” na Zapadu, iako je “njihov idiotizam često skriven iza vela erudicije” – ocjenjuje Harris pa navodi i određene primjere.

“Američki profesor Michael Phayer je 2000. godine objavio knjigu Katolička ‘Crkva i holokaust, 1930 – 1965’. U knjizi se nalazi cijelo poglavlje pod nazivom ‘Genocid prije holokausta: Hrvatska, 1941.’ Tekst je siromašan izvorima, bogat činjeničnim pogrješkama te u znatnoj mjeri tendenciozan. Nije točno, primjerice, da je ‘biskup [sic] Stepinac dogovorio audijenciju kod pape Pija XII. za Antu Pavelića [poglavnika, odnosno vođu NDH]’. Nije točno da je odluka Vatikana o uskraćivanju diplomatskog priznanja i slanju apostolskog poslanika ‘bila dovoljna da posluži Pavelićevim ciljevima”. Nije istina, barem ne u smislu kako je to navedeno, da su masovna ubijanja Židova u Hrvatskoj započela ‘u punom zamahu nakon što se njemačka vojska u lipnju 1941. godine povukla iz zemlje’ čime je Hrvatska prepuštena ustašama.

Zapravo, rijetko tko dovodi u sumnju da su progoni, deportacije i ubijanje Židova u Hrvatskoj, kao i u ostalim dijelovima Europe pod njemačkom okupacijom, u svim svojim etapama bili vođeni od Trećeg Reicha. Profesor Phayer priznaje da je nadbiskup Stepinac prosvjedovao, pa ‘čak i svojim postupcima demonstrirao hrabrost i svijest’. No sugerira da je Vatikan bio tihi sudionik u represiji. Kako bi potkrijepio svoje tvrdnje, odlazi čak toliko daleko da pogrješno predstavlja smisao jednoga javno objavljenog vatikanskog dokumenta.

Tako Phayer piše: Nakon što je u kolovozu 1941. godine doznao za težak položaj Židova, [vatikanski državni tajnik, kardinal] Maglione obavijestio je opata Marconea [apostolskog poslanika u Hrvatskoj] da, ‘ako Vaša Eminencija uspije pronaći primjerenu prigodu, trebala bi preporučiti na diskretan način, koji se neće protumačiti kao službeni poziv, da se sa Židovima na hrvatskom teritoriju postupa s umjerenošću. Vaša Eminencija trebala bi vidjeti da… dojam lojalne suradnje s građanskim vlastima uvijek bude očuvan’.

Međutim, taj odlomak zapravo glasi ovako: Ukoliko bi se ukazala prigoda, Vaše Očinstvo bi trebalo (povjerljivo uvijek na način da se nikakav službeni značaj ne može pripisati koracima koje biste mogli poduzeti) preporučiti umjerenost onima kojih se to tiče u pogledu ponašanja prema Židovima koji žive na hrvatskom teritoriju.

Tekst je pomalo nejasno sročen, kako je to već običaj u diplomatskoj komunikaciji. No naputak da se pritisne vlasti kako bi prestale zlostavljati Židove prilično je jasan. S druge strane, Phayerova posljednja rečenica predstavlja neoprostivo iskrivljivanje jednoga kasnijeg odlomka. Taj dodatak sugerira želju da se ostane u dobrim odnosima s Pavelićem. A Maglione zapravo naglašava nešto gotovo suprotno – Marcone se ne smije miješati.

Razlog je taj što je Pavelić – zbog okolnosti koje će poslije biti podrobnije objašnjene – očajnički želio dobiti puno diplomatsko priznanje od Vatikana te se još uvijek nadao da će u tome uspjeti. Ali Vatikan, koji su Saveznici oštro kritizirali već zbog onoga što je poduzeo, bio je jednako odlučan ne otići ni korak dalje. Stoga se ovdje Marconea i Stepinca poziva, u ime Pija XII., da učine sve što mogu za Židove – ali da pritom ni na koji način ne umanje distanciju između pape i Pavelića”.

Corwellove optužbe

Još je upadljiviji napad na Pija XII. u knjizi Johna Cornwella “Hitlerov papa: Tajna povijest Pija XII”. Za Cornwella nema te optužbe koja bi bila previše nevjerojatna da je ne bi prenio i nema tog motiva koji bi bio previše ciničan da ga ne bi pripisao Vatikanu i hrvatskoj Crkvi. On je stoga spremno prihvatio tvrdnju koju je širila komunistička Jugoslavija da su “pojedinosti o masakru nad Srbima i praktičnoj eliminaciji Židova i Roma bile poznate hrvatskom svećenstvu i biskupima od samog početka. Dapače, svećenstvo je često imalo i vodeću ulogu u tome.

A zapravo, kao što ćemo pokazati, Stepinac, velik dio ostalih biskupa i mnogobrojni odvažni župnici poduzimali su goleme napore – uvijek uz potporu Vatikana – da zaštite žrtve. Osim toga, razmjeri zločina (osobito onih koji su se zbivali u logorima) nisu bili poznati “od samog početka”, a svakako za njih nije znao zagrebački nadbiskup. Naposljetku, država je bila u ratu i kaosu. Svećenicima općenito nije bilo dopušteno odlaziti u Jasenovac – naravno, uz iznimku onih koji su tamo ubijeni. Ali nakon što se počelo doznavati za pojedinosti, Stepinac je reagirao brzo, odlučno i opetovano.

Stvarni dokazi o svećenicima koji su “imali vodeću ulogu” u ustaškim zločinima potječu iz komunističkih izvora i općenito ih se ne može smatrati pouzdanima. U nekoliko su se slučajeva međutim, takve stvari uistinu i dogodile.

Zločini fra Miroslava Filipovića dobro su poznati. Njegove fotografije – na kojima je isprva odjeven u svoj franjevački habit, a poslije u ustašku odoru – objavljene su na istaknutom mjestu u pamfletu ureda za informiranje jugoslavenske vlade koji je distribuiran u drugim državama kako bi se opravdala kazna izrečena Stepincu. Njegova je priča jezovita, ali i znakovita. A prava je kleveta služiti se tim primjerom kako bi se opravdala Cornwellova tvrdnja da su “svećenici, gotovo uvijek franjevci, imali vodeću ulogu u masakrima”. Filipović je bio gorljivi pristaša ustaša, a u NDH je preuzeo dužnost vojnog kapelana. Na to je pristao bez dopuštenja franjevačkog provincijala i mjesnog biskupa iz Banja Luke te je odbio poslušati odluku kojom je uklonjen s te dužnosti.

Priključio se ustaškim napadima na sela u kojima su živjeli Srbi čiji su stanovnici poklani. Bio je uhićen te radi ispitivanja pritvoren u Zagrebu. No pušten je na slobodu, pa ga je u lipnju 1942. godine Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik logora u Jasenovcu, imenovao jednim od svojih pomoćnika. Filipović je svoje prezime promijenio u Majstorović. Apostolski poslanik opat Marcone suspendirao ga je i zatražio njegovo isključenje iz franjevačkog reda što se idućeg mjeseca i dogodilo. U tom su trenutku okončane sve veze između Filipovića-Majstorovića i Crkve. On je i nadalje sudjelovao u zločinima. Na kraju su ga 29. srpnja 1946. komunističke vlasti smaknule. Ova priča govori puno toga o ljudskoj pokvarenosti, a možda i ludosti. No ničim ne sugerira ni najmanju slabost, a kamoli sudioništvo, katoličkih vlasti – upravo suprotno”, piše Harris.

On piše i o ulozi Milovana Đilasa koji je otvoreno priznao da kardinal Stepinac nije kriv. Tako Harris otkriva kako je “Đilas koji je na vrhuncu svoje moći, najesen 1949. godine došao u New York na zasjedanje Glavne skupštine Ujedinjenih naroda. Tijekom boravka poslao je poruku jugoslavenskom veleposlaniku da se želi sastati s hrvatskim emigrantom, kiparom Ivanom Meštrovićem. Meštrović je bio poznat u cijelom svijetu, pa je Tito želio da se vrati u Jugoslaviju. Međutim, kipar je bio hrvatski domoljub te je taj poziv odbio. Također je bio i Stepinčev prijatelj i zagovaratelj, a kada se napokon susreo s Đilasom, jedna od tema razgovora bio je i nadbiskup.

Meštrović je upitao Đilasa što misli o Stepincu – smatra li da je nadbiskup kriv. Đilas mu je odgovorio: Ne mislim ni ja, ni ijedan drugi inteligentni komunist, da je Stepinac kriv. On je integralan čovjek i čvrst, nepokoriv karakter. Ukratko, priznajem vam da je nepravedno osuđen, ali koliko se puta zbilo u povijesti da su pravedni ljudi bili osuđeni iz političke nužde. Da je on čvrst u svom hrvatstvu, to je prirodno i to nas ne bi smetalo, kad samo ne bi bio isto tako čvrst u svojoj odanosti katoličanstvu i papizmu.

Ono što Đilas kao Crnogorac nije mogao shvatiti bilo je da je Stepinčeva odanost Rimu i Katoličkoj Crkvi bila sastavni dio njegove odanosti određenoj ideji o Hrvatskoj – a to je Tito, kao Hrvat, razumio. Međutim, bez obzira na svoja etnička podrijetla i poglede, jugoslavenski komunistički vođe bili su odlučni u jednom – klevete protiv Katoličke Crkve i zagrebačkog nadbiskupa ne smiju doći u pitanje, a sve su donedavno u tome i uspijevali”, zaključuje britanski povjesničar.

PIŠE SNJEŽANA ŠETKA/MISIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save