DON TOMISLAV TOPČIĆ: Križari su pridonijeli nasljedovanju Krista
Zapadni je viteški svijet misao o ponovnom osvajanju Svete zemlje i borbi protiv islama shvatio kao nešto duboko kršćansko i vjerovjesničko. Turci su 1071. osvajali Jeruzalem. To je djelovalo na sve kršćanske savjesti kao poziv u borbu. Kad je nakon toga neprijatelj zaprijetio i Carigradu, a car Aleksije I. (1081-1118) pozvao Zapadnu Crkvu u pomoć, tada je zov pape Urbana II. (1081-1099) latinskom kršćanstvu na sinodama u Piacenzi i Cleromontu godine 1095. raspalio i probudio goleme snage.
S vatrenim povikom: “Bog tako hoće” povukao je papa mase za sobom i sam stao na čelo pokreta. Bilo je to upravo vrijeme u trenutku kad se car Henrik IV. i francuski kralj Filip I. nalazili, kao izopačeni, izvan kršćanske zajednice. Papin poziv naišao je na neslućen odaziv. Razvio je masovni religiozni pokret koji je, unatoč mnogim porazima, živio stotinama godina i tek nakon raspada zapadnog jedinstva, pri kraju srednjeg vijeka, izgubio svoju zapaljivu snagu.
1. križarska vojna (1096-1099)
Prije prve križarske vojne odvio se pokret neorganiziranih i neprosvijećenih seljačkih četa. Prolazeći kroz ranjsku oblast izvršile su one, onako uzbuđene, krvave protužidovske progone. I na putu kroz Balkan ta je gomila bez vodstva izvršila nad domaćim pučanstvom raznovrsne ispade, tako da se bizantinski car usprotivio njezinom ulasku u grad. Najviše ih je putem izginulo. Jedan je dio, pod vodstvom pustinjaka Petra iz Amiensa, koji je propovijedao križarsku vojnu, ipak dopro u Malu Aziju. Već prvi seldžučki juriš potpuno ih je skršio i uništio.
Glavnina viteške vojske, gotovo isključivo iz romanskih zemalja, prispjela je različitim putovima do Carigrada. Vođe su bili knezovi: Rajmund Tuluški, Gottfried Bujonski i njegova brača Balduin i Eustahije, i na kraju Norman, Bohemund Tarantski. Poslije užasnih napora i mnogo ogorčenih i krvavih borbi pošlo im je za rukom da u srpnju 1099. osvoje Jeruzalem. Strašno krvoproliće koje su izvršili teško opterećuje njihove herojske napore u kojima nisu pošteđene ni žene, ni djeca, a ni starci. Rezultat I. križarskog rata bio je osnutak kršćanskog jeruzalemskog kraljevstva, koje je bilo uređeno prema francuskom feudalnom uzoru kao i lenska država s manjim križarskim državama. Gottfried Bujonski bude izabran prvim “zaštitnikom Svetog groba”. Godine 1099. pobijedio je egipatskog sultana kod Askalona. Naslijedio ga je brat Balduin I. (1100-1118) koji uzme naslov kralja. Jeruzalemsko je kraljevstvo pod Fulkom Anžuvincem (1131-1143) postiglo svoje najveće prostranstvo.
2. križarska vojna (1147-1149)
Za ostvarenje te vojne najviše se zauzimao Bernard iz Clairvauxa; on je za nju pridobio francuskog i njemačkog kralja Konarda III. Vojna je završila užasnim porazom, jer su Turci u nekoliko bitaka njemačko-francusku vojsku sasvim uništili. Godine 1187. Jeruzalem je ponovo izgubljen.
3. križarska vojna (1189-1192)
Da bi natrag oteli Sveti grad, krenula je na Istok vojska pod vodstvom cara Fridricha Barabarose. Kod Ikonija on je sjajno porazio Turke. Ali kad se sijedi car 1190. utopio u Salefu, vojska nije imala vodstva niti ikakvih daljnjih uspjeha. Engleski kralj Rikard Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II. nisu mogli osvojiti Jeruzalem; ipak su godine 1192. sklopili sa sultanom Saladinom primirje, kojim je kršćanskim hodočasnicima osigurano da mogu mirno posjećivati Jeruzalem.
4. križarska vojna (1202-1204)
Tu je križarsku vojnu sazvao papa Inocent III. Tom prilikom se posljednji put u povijesti ujedinilo zapadno kršćanstvo u jednom pothvatu. Venecijanski su trgovci radi sebičnosti trgovačkih interesa okrenuli vojnu na Carigrad. Kad nije nakon prvog osvojenog grada 17. kolovoza 1203. postignuto dogovoreno sjedinjenje Grčke i Latinske Crkve, dođe do drugog osvajanja 13. travnja 1204. kojom prilikom Carigrad biva strašno opljačkan i opustošen. Tada je osnovano Latinsko carstvo, koje je postojalo sve do 1261. Počela se širiti misao: Bog će se prije poslužiti bespomoćnim djevicama i djecom negoli krvožednim ratnicima. Tako je došlo do dječje križarske vojne 1212. koja nam je danas neshvatljiva.
Tisuće dječaka i djevojaka pošlo je iz Njemačke i Francuske u Svetu zemlju. Predvodila su ih dva djeteta, francusko pastirče Stjepan i desetogodišnji Nikola iz Kolna. Već u Italiji se povorka raspršila. Mnogo djece nije moglo dalje. Ostaci, koji su se okupili u Marseilleu i Brindisiju da bi zaplovili preko mora, prodani su u Aleksandriji od nesvjesnih brodovlasnika u ropstvo.
5. križarska vojna (1228-1229)
Bio je to osobni pothvat cara Friedricha II., koji je, uz put rečeno, u to vrijeme bio izopćen. Pregovorima s egipatskim sultanom postigao je da se Jeruzalem vrati kršćanima. Godine 1244. izgubljen je konačno Sveti grad.
6. križarska vojna (1248-1254)
Francuski kralj Ljudevit IX. Sveti htio je najprije osvojiti Egipat, a onda osloboditi Svetu zemlju. U travnju 1250. hametom su poraženi Francuzi kod Kaira i zajedno sa svojim kraljem zarobljeni. Godine 1270. poduzeo je Ljudevit još jednu križarsku vojnu. Ali ta je propala. Veliko vrijeme zauvijek je prošlo. Godine 1291. izgubili su kršćani Akon i posljednje ostatke križarske države.
Viteški redovi
Duboka religiozna dinamika iz koje su nastali križarski pokreti urodila je jednom od najneobičnijih pojava u srednjem vijeku: Stvorila je redovnike viteze. Tri velika viteška reda zahvaljuju svoj postanak neposrednom iskustvu križara u Svetoj zemlji. Red ivanovaca je osnovan 1099. kao bratovština u bolnici sv. Ivana u Jeruzalemu. Ta je bratovština 1120. postala redom (odječa: crni ogrtač s bijelim križem).
Godine 1291. premješteno je sijelo na Cipar, onda na Rodos 1309. i na kraju na Maltu 1530. gdje je red ivanovaca dobio ime “malteškog reda”. Red templara (božjaka) osnovan je 1118. kod Salamonova hrama; odatle i ime. Osnovala su ga osmorica francuskih vitezova (odjeća: bijeli ogrtač, crveni križ). I taj je red 1291. premješten na Cipar. U razdoblju od 1311-1312. pao je žrtvom spletka francuskog kralja Filipa Lijepoga, te se na saboru u Vienni bio raspušten.
Njemački red osnovali su 1189/1190. građani Bremena i Lubeceka kao bolničku bratovštinu; 1189. postao je viteškim redom. Pod velikim meštrom Hermanom Salzom (1210-1239) prenio je svoj red i svoju djelatnost u Prusku, a u Marienburg poslije 1309. Otada su njegovi zadaci: širenje kršćanstva na Baltiku i osnivanje redovničke države (odjeća: bijeli ogrtač, crni križ). 1525. prisvoji veliki meštar Albrecht Brandenbruški čitavu zemlju kojom je red vladao i pretvorio je u svjetovnu protestantsku vojvodinu.
Oko cjelovitog značenja križarskih pokreta vode se sporovi. Ipak se ne smije pustiti iz vida onaj savršeniji dobitak koji je iz njih proizašao. Započela je živa razmjena svih vrsta civlizacijiskih i privrednih dobara; sjajni uspon zapadne filozofije i teologije u skolastici ne da se zamisliti bez susreta s Orijentom. Križari koji su polazili na vojnu i vraćali se kući, koji su radi Krista stavili na se križ i pošli kao spasitelji na svoj križni put, pridonijeli su da se i u domovini shvati vrijednost nasljedovanja Krista u siromaštvu i skrušenosti.
DON TOMISLAV TOPČIĆ/MISIJA
