Egzorcizam je dio pastorala Crkve
Blagopokojni talijanski egzorcist Gabriele Amorth
Blagopokojni talijanski egzorcist Gabriele Amorth, koji je bio poznat diljem svijeta u svojoj knjizi: Egzorcisti i psihijatri ukratko se je osvrnuo za potrebu egzorcizma u katoličkoj Crkvi. U prvom poglavlju spomenute knjige koji nosi naslov: Egzorcizmi u katoličkoj Crkvi (srt.13-34.) govori o važnost službe egzorcizma u Crkvi kroz povijest, a posebno u ovom našem vremenu.
Amorth ističe: “Cilj moje intenzivne aktivnosti egzorcista jest da budem vjeran Kristovoj zapovijedi i dobru duše”. Nadalje, važnost službe egzorcizma vidi u tome što je u razgovoru s raznim biskupima i prijateljima spoznao nepobitnu činjenicu da je u samoj Italiji u službu posljednjih godina imenovano preko 150 egzorcista. Nažalost, skoro tri stoljeća u katoličkoj Crkvi ne obavljaju se više redovito egzorcizmi. U malim i velikim sjemeništima odnosno bogoslovijama (papinskim sveučilištima) u posljednjih desetljeća o đavlu se govori sve manje, a skoro nikako o egzorcizmima.
Uz veoma rijetke iznimke danas susrećemo mnoge svećenike i biskupe koji se na tom području veoma slabo snalaze ili skoro nikako. Što se pak tiče prakse egzorcizma, Evanđelje je veoma jasno kao i stav samih apostola; kao i praksa Crkve je na tom polju potpuno jasna sve do pred tri stoljeća. G. Amorth s pravom pita: kakav je danas odgovor crkvenih ljudi? Žalio mu se jedan vjernik kojemu je trebalo deset godina da nađe jednog razboritog biskupa koji će imati razumijevanja i sluha za njegovu ženu, koji će imenovati jednog egzorcistu koji bi se zauzeo za nesretnu ženu, kojoj više nisu mogli pomoći zdravstveni djelatnici (liječnici i psihijatri). U svom istraživanju Amorth je otkrio da je stanje kod katolika svugdje gore nego u Italiji.
Sedam povijesnih razdoblja
U svome daljnjom istraživanju u spomenutoj knjizi koja govori o egzorcizmima u katoličkoj Crkvi, G. Amorth kroz sedam povijesnih razdoblja razradio spomenutu problematiku. 1. Za vrijeme Kristovo i apostola. – Evanđelje je potpuno jasno kad je riječ o izravnom sukobu između Krista i đavla (sotone). Gospodin u tom sukobu pobjeđuje Sotonu, jer Krist je došao “uništiti djela Sotone” ( 1 Iv 3,8); došao je: “uništiti kraljevstvo Sotone i obnoviti kraljevstvo Božje” (usp. Lk 11,20); i nadalje: “da nas oslobodi od robovanja Sotoni” (Dj 10,38). Apostoli su u duhu poslušnosti i poniznosti u potpunosti slijedili Krista, te su u njegov ime izgonili đavle, ne samo u vrijeme Isusova života na zemlji, nego i nakon njegova odlaska (povratka) u nebo.
2. U prva tri vijeka. – Sv. Justin kao i sv. Irenej izričito tvrde da su svi kršćani vršili i mogli vršiti službu egzorcizma (moć) i u Isusovo ime izgonili đavle (sotone). Napominjem da su egzorcizmi imali veliku apologetsku važnost, i zbog toga su im se obraćali mnogi pogani koju su imali problema s đavolima. Po riječima Justina u to vrijeme postoje brojni ljudi koji su bili opsjednuti, a koje drugi egzorcisti, čarobnjaci i vračari, nisu ih mogli osloboditi tj. izliječiti. Tertulijan također potvrđuje učinkovitost kojom kršćani u ime Isusovo oslobađaju od đavla mnoge opsjednute osobe među poganima i kršćanima. Također i Ciprijan ističe moć egzorcizma.
3. Od 3. do 4. stoljeća. – Crkva je od cara Konstantina (313) dobila slobodu djelovanja, međutim poganstvo nije pobijeđeno od kršćanstva. Provalom barbarskih plemena u kršćanstvo ulazi novo poganstvo kojeg također treba egzorcizirati. Sv Martin iz Toursa bio je poznat kao jedan od velikih apostola obraćenja pogana, a također bio je poznat kao veliki egzorcist. Glavni cilj monaha (pustinjaka) kao što su bili Antun, Pahomije, Hilarije, koji su rado boravili u pustinji i ne bježeći od svijeta, bila je borba protiv đavla, i na taj način oslobađali čovječanstvo od napada Sotone. Rimski sinod, održan pod papom Silvestrom, stavlja egzorciste među manje redove. Istočna Crkva egzorcizam je uvijek smatrala posebnom karizmom, odnosno osobnom sposobnošću svakog vjernika, bilo muževa ili žena koji su naginjali takvom obliku apostolata. Mnogi su sveci (sv. Pavao od Križa, sv. Katarina Sijenska, sv. Đema Galgani, sv. Ivan od Križa, sv. Ivan Bosco, i p. Pijo), osobe koje su bile opsjednute oslobađali od utjecaja đavla, i ako nisu bili službeno egzorcisti.
4. Od 6. do 12. stoljeća. – U ovom periodu što se pak tiče prakse egzorcizam je bio u punom razvoju, i na Istoku i na Zapadu. Crkve su zahvaljujući školama za egzorcizam bile solidno opskrbljene egzorcistima. Starijim egzorcistima pomažu mlađi i na taj se način osposobljavaju za tu veoma važnu službu u Crkvi. Na žalost danas je to nešto posve nestalo, a svećenik koji se imenuje egzorcistom snalazi se kako najbolje umije i zna. Sve do 12. stoljeća kršćanski puk i razboriti teolozi odbacuju svaku pomisao na postojanje u vještice. Drugim riječima ne vjeruju u njihovo postojanje i ne proganjanju opsjednute.
5. Od 12. do 15. stoljeća. – Riječ je o veoma tužnom razdoblju za Crkvu, kad su mnogi nedužni stradali spaljivanjem na lomači. Inocent IV (1252.) daje ovlast za mučenje heretika; Ivan XXII. (1326.) prvi put u povijesti Inkviziciju ovlašćuje protiv vještica. Dakle, riječ je o jednom nerazumnom i neopravdanom početku ludovanja u ondašnjem kršćanskom svijetu. Kršćanska Europa je pogođena crnom kugom (1340.-1450.). Riječ je o zaraznoj epidemiji koja nemilosrdno pred sobom kosi ljudske živote, ne birajući ni staro ni mlado. U tadašnjoj Europi sve se demonizira, moral je pao na veoma niske grane, nastaju razne shizme u Crkvi, nesretni građanski (bratoubilački) ratovi u kojima se proljeva nedužna krv. Svaki povijesni događaj koji želimo isprano prosuđivati, moramo staviti u okvir ondašnjeg mentaliteta, a ne današnjeg mentaliteta jer ćemo u protivnom donijeti krve zaključke (prosudbe).
6. Od 16. do 17. stoljeća. – U ovom također ludom razdoblju ljudi bivaju demonizirani, progonjeni i ubijani. Umjesto da egzorcisti izbacuju đavle oni su ustupili mjesto progonstvima nedužnih ljudi (muškaraca i žena). Međutim bilo je nekih iznimaka kao što je bio slučaj redovnice Giovanne Fery (1559.-162.), iz reda Crnih Sestara, u Francuskoj. Nesretna redovnica bila je optužena da je vještica, koju je na žalost trebalo izručiti Inkviziciji i prema tadašnjim normama osuditi na smrt spaljivanjem na lomači. Nadbiskup Cambrai-a mons. Louis de Berlaymont, pokazao se je veoma razboritim čovjekom, brzo je intervenirao i spasio je od sigurne smrti. Odobrio je da se nad njom vrši egzorcizam koji je trajao nešto više od jedne godine, redovnica je napokon bila oslobođena đavla, i nakon toga živjela je kao uzorna i kreposna sestra do kraja života. Na žalost i sv. Karlo Boromejski bio je pod utjecajem ideja svojega vremena. Međutim, svetost ne može nikoga zaštiti od krivih ideja. U katoličkoj Irskoj nije bilo nikakvog progona vještica i malo ih se progonilo u Španjolskoj. Što se pak tiče Papinskog Rima u svezi progona vještica poznat nam je samo jedan nesretni slučaj.
7. Od 18. stoljeća do danas. – U prijašnjim vremenima znalo se pretjerivati u demoniziranju svega, a danas se išlo je jednu drugu krajnost koja nas je dovela do potpunog rasula nauke o opstojnosti i djelovanju đavla u svijetu. Drugi Vatikanski koncil (sabor) nas upozorava: “Sveukupna ljudska povijest je prožeta strašnom borbom protiv sila tame; borbom koja je započela još u počecima svijeta i koja će trajati, kako kaže Gospodin, sve do posljednjeg dana” (Gaudium et spes, 37). U jednom trenutku sve je naglo prestalo u svezi prakse egzorcizma, kao što je bio nerazuman i gledano ljudski neprihvatljiv progon (lov) na vještice, još je nerazumljivi prekid egzorcizma. Živimo u vremenu u kojemu je duh svijeta snažno utječe i na crkveni svijet. Na žalost postoje tzv. teolozi i bibličari koji niječu opstojnost Sotone, ili što je još najgore njegov utjecaj u svijetu, a samim time i egzorciste. Jedino slijepo vjeruje se u znanstveno dostignuće psihijatrije i parapsihologije, o kojima nažalost imaju nejasne znanstvene pojmove. Pored svetaca koji su izgonili đavle iz opsjednutih osoba i ako nisu bili egzorcisti, bilo je i papa poput Pija VII., koji je bio veliki egzorcist. Današnji svijet na egzorciste gleda kao na čudnovata bića, i svrstavaju ih negdje između vračara ili luđaka.
Zaključak
Ne možemo zanijekati opstojnost đavola (sotona) kao čistih duhova, koje je Bog stvorio dobrima, koji su se u svojoj nerazumnoj pobuni protiv Boga postali zla duhovna bića. Sotona kroz napastovanje redovito djeluje protiv ljudi. I želi ih odvratit od Boga. Kršćani vjernici moraju se uz Božju pomoć svakodnevno boriti protiv tjelesnih napasti odnosno od rane istočnog grijeha, od duha svijeta i đavla (sotone). Stoga, svećenik (egzorcist) koji ima ovlast crkve pomaže nam u borbi protiv izvanrednog đavolskog (sotonskog) djelovanja, zaključuje G. Amorth.
Na žalost ima mnogo crkvenih osoba koje u biti ne vjeruju ni u posjednuća a kamoli u egzorciste, i sve nesretne ljude koji imaju problema u pogledu posjednuća ili opsjednuća šalju ih k psihijatrima, ističe Amorth. Nadalje, autor spomenute knjige gleda na egzorcizam kao pastoralno služenje koje se upotpunjuje s redovitim crkvenim pastoralnim djelovanjem u svijetu u kojem živimo. Slažem se s G. Amorthom, jer u crkvi uz službu naviještenja imamo i službu ozdravljenja (sakramenti, sakramentalne molitve i blagoslovi) s kojima se kao svećenici moramo služiti na spasenje ljudskih duša i na slavu Boga.
U svome dugogodišnjem pastoralnom djelovanju u splitskoj bolnici među bolesnima i umirućima; susretao sam s onim bolesnima koji imaju u sebi vidljive simptome koju upućuju na klasična posjedućna ili opsjednuća. Riječ je o našoj braći i sestrama koji strašno trpe (psihički, duševno i tjelesno). Njihovu patnju i trpljenje ne možemo opisati riječima, jer je ona nedokučiva ljudskom ograničenom mozgu. Strašno ih je gledati i promatrati u njihovoj neopisivoj patnji i boli. Čovjek jednostavno ne može ostati ravnodušan gledajući ih u njihovoj agoniji (boli).
Neprestano vape i traže pomoć prije svega od svećenika a onda od liječnika (psihijatara). U njihovim očima vidiš neopisivu tugu i bol i iskrenost u traženju razumijevanja i pomoć od svojih bližnjih koji ih na žalost ne razumiju, ili ne mogu razumjeti. Crkva i njeni službenici (u prvom redu biskupi a onda i svećenici) snosit će veliku odgovornost pred Bogom, što se neodgovorno (nesavjesno) odnose prema tim siromašnim (unesrećenim) osobama (dušama).
DON TOMISLAV TOPČIĆ/MISIJA
