ILIJA VINCETIĆ : Probudimo se!
Načitali smo se novinskih naslovnica s kojih su vrištale sintagme „šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata“, šestorica Hrvata“, „šestorka Herceg – Bosne“, koja se odnosi na šest pojedinaca, ljudi sa imenima i prezimenima, biografijama, ljudi koji su obnašali značajne dužnosti u vojnim i političkim strukturama Hrvatske Republike Herceg – Bosne…., koju novinari, bošnjačke političke elite, a sve češće i neki političari u Republici Hrvatskoj, zovu „takozvanom“, dovoljno govori o statusu koji su našim prijateljima, namijenili „opinion makeri“ i „mainstream mediji“
Hoće li te sintagme zamijeniti nova, „desetorica Posavljaka“, „desetorica pripadnika HVO-a Bosanske Posavine“, ili u nekim drugim inačicama, koja će sa sličnom ležernošću, bez iskrene empatije, u jednu jezičnu kovanicu „utrpati“ sudbinu, ne samo „deset živih ljudi“, nego i dijela Hrvatskog naroda u obranjenom dijelu Bosanske Posavine, Herojskom Orašju?
Hoće li prevelika žrtva prinesena na oltar slobode Doma, obitelji, svetinja, rodne grude, ponovno biti žrtvovana bešćutnim obezvrjeđivanjem, i to od onih, zbog kojih je podnesena?
Je li na djelu ponovno žrtvovanje ŽRTVE? Žrtve kao vrline, vrijednosnog pojma, visokorangiranog u gotovo svim poznatim civilizacijama, uključujući i izolirana polinezijska i amazonska plemena?
Moj narod je ponovno ugrožen. Ništa manje ozbiljno, nego 1992.godine.
Te davne 1992.godine, 17. Travnja, na Veliki Petak, bio sam sa skupinom dragovoljaca iz svoje 164. brigade HV Starigrad-Paklenica na Rajkovači, iznad Šujice, kada sam primio dramatičan poziv Đure Matuzovića iz Orašja.
„Šamac je pao! Ako misliš dolaziti, pođi odmah! Mi smo na redu!“
Da, kako je bilo lako i jednostavno te 1992.godine.
Da mi je netko ikada rekao kako ću žaliti za tim vremenima, smatrao bih ga (malo je reći) LUDIM!! No, evo, „sve ima svoje PRVI PUT“!!
Da, puno su bremenitija i teža „OVA VREMENA“!!
Sa nepodnošljivom lakoćom smo prihvatili metodu „melting pota“ koju „međunarodna zajednica“ (ma što to značilo) kondicira u BiH, tijekom provedbe Daytonskog sporazuma u zadnjih (skoro) dvadeset godina, a koja se tako razvidno zrcali u ovoj sintagmi. Pristali smo na to da bezlična sintagma „šestorica Hrvata“ proguta šest osobnosti, šest ljudi sa integritetom, ne razmišljajući o procesu koji teče, dapače, koji je već dobrano odmakao, u kojemu je nama namijenjena ista sudbina. Mi, Hrvati u BIH, ako bude po zamisli „arhitekata unitarne BiH“, ili pak onih koji (s više ili manje uspjeha) „podgrijavaju“ projekt secesije Republike Srpske, koji, na intimnim „divanima“, nije mrzak ni „službenom Sarajevu“, biti ćemo svedeni na amorfnu masu, sa (upitnim) pravom ispovijedanja vjere.
Ako pristanemo na to da sintagma „desetorica pripadnika HVO-a iz Orašja“, PROGUTA dio Hrvatskog naroda u obranjenom dijelu Bosanske Posavine, proces će definitivno, prijeći u fazu ireverzibilnosti. Na žalost, Republika Hrvatska, u čiju zaštiti i pomoć smo se uzdali, nakon 2000.godine tone sve dublje i dublje, u pogledu gubitka stvarne neovisnosti, međunarodnog utjecaja i pozicije.
Nade polagane zaštitu moćnih multinacionalnih konglomeracija, i pokazale su se „promašenim investicijama“, hrvatske političke elite su pokazale nevjerojatan talent „svoje prednosti pretvarati u nedostatke, a nedostatke patološka „kronificirana„ stanja. Sve, s nama usporedive države, a poglavito susjedi i (ne samo gospodarski i politički) takmaci, s različitim stupnjem uspjeha su uspijevale provoditi obratan proces. „Svoje nedostatke su pretvarali u prednosti, a prednosti su uspjele kapitalizirati i dodatno učvrstiti“ !!
Republika Hrvatska, unatoč realnim komparativnim prednostima, unatoč činjenici (nominalno) punopravnog članstva u NATU-u i EU, zaostaje. Suzdržat’ ću se, u ovoj točci, od teških riječi i kvalifikacija.
Vratimo se akutnom problemu.
Dio našeg naroda u BiH izložen je dugogodišnjem sustavnom teroru, bez presedana u novijoj povijesti. Poglavito od kada postoje Ujedinjeni narodi, njihova Povelja kao temeljni akt međunarodnog prava i odnosa među suverenim državama. Pokušajmo Republiku Hrvatsku „dozvati“ potrebi konzumiranja svojih suverenih prava, sadržanim u Preambuli Povelje UN i odredbama Poglavlja I, kao i obvezama koje proističu iz statusa „strane potpisnice“ Daytonskog sporazuma.
Pokušajmo svojim javnim djelovanjem utjecati na predstavnike izvršne (Predsjednica i Vlada RH) i zakonodavne (Sabor RH) vlasti, da se uozbilje i započnu sustavno djelovanje sa ciljem zaštite vitalnih interesa Hrvatske države i naroda. Imajući u vidu da su Hrvati u BiH sastavni i neodvojivi dio Hrvatskog nacionalnog korpusa, unatoč činjenici da stjecajem raznih okolnosti žive u susjednoj državi.
„Regionalno repozicioniranje“ ulazi u svoju završnu fazu, vuku se već i konkretni potezi, a Republika Hrvatska živi u „nepomućenoj idili“, koja se, svakim danom, sve više i oblika (prostodušne) naivnosti, pretvara u sljepilo, izazvano uporabom naočala „infantilnosti“!!
Probudimo se, inače bi košmarni snovi mogli postati stvarnost!!
Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo
