Mole, majku im… udri ih!
Jedna od najvrjednijih i najplemenitijih inicijativa koja se u zadnje vrijeme pojavila, i to ne samo kod nas nego i u svijetu, svakako je inicijativa „40 dana za život”. Inicijativa je to, kako piše na njihovim službenim stranicama, u kojoj je dosad sudjelovalo 675 000 ljudi u 607 gradova u 32 zemlje na svijetu. U Hrvatskoj je pokrenuta prije nepune dvije godine, a već u njoj sudjeluje 6 000 ljudi u 20 hrvatskih gradova.
Inicijativa „40 dana za život” je ekumenska molitvena pro-life inicijativa za život i, implicite, za zaustavljanje abortusa. Okuplja kršćane svih denominacija na zajednički angažman za zaštitu života nerođene djece, iscjeljenje žena koje su abortirale, za duhovnu, moralnu i materijalnu pomoć svakoj majci i ocu koji razmišljaju ili su donijeli odluku da abortiraju svoje dijete. Svoju snagu inicijativa crpi iz tri jednostavna, ali iznimno djelotvorna elementa: molitva i post, miroljubivo bdijenje te osvješćivanje lokalne zajednice.
Borba s iskonskim zlom
Ova inicijativa udara u samo srce zla, suočavajući nas s vjerojatno najvećim zločinom u povijesti čovječanstva – ubijanjem djece u utrobama majki, i stoga će, što bude uspješnija, nailaziti na sve veće otpore. Zar nismo, uostalom, u subotu, pred KBC-om Sestara milosrdnica u zagrebačkoj Vinogradskoj ulici, svjedočili demonstracijama desetak članova tzv. Radničke akcije, koji žele da se zabrani molitva za nerođene. Desetak demonstranata, a dobili su svekoliku medijsku pozornost?!
I to je, nažalost, jedno od izvorišta većeg dijela naših problema: medijsko pljuvanje po vrijednom i plemenitom, a propagiranje izopačenog, antikršćanskog i anacionalnog. Kažimo još da znanost jasno uči da ljudski život počinje začećem, a spomenimo i Hipokratovu zakletvu u kojoj, između ostaloga, stoji: „Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ni jednoj ženi sredstvo za pobačaj.”
Tijekom povijesti ova se zakletva mijenjala, da bi na kongresu Međunarodnog saveza liječničkih društava u Ženevi 1948. godine bila ustanovljena Ženevska liječnička zakletva, koja se i danas koristi. U njoj stoji: „Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećavam svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.” Držim da ovome više ništa ne treba dodati. Kome nije jasno, zacijelo ima svoje razloge zbog kojih mu možda nikada neće biti jasno. I upravo zato je potrebna molitva.
Nema pojma, ali baš ga briga
A kad o znanosti i vjeri, duhovnosti i transcendentnom govori svjetska znanstvena veličina kakav je naš dr. Davor Pavuna, u dragoj nam se domovini uvijek nađe netko tko ga pokuša omalovažiti i ismijati. Tako nam je nedavno izvjesni Ivo Anić, novinar na izvjesnom portalu, pokušavajući ismijati dr. Pavunu, priuštio nesebično predočavanje samoga sebe kao potpune neznalice i bezočnog manipulaltora, koji se, uz to, besramno bavi stvarima koje nimalo ne razumije. Bez-sramno i bez-obrazno. Ali, što zato? Ivo, hrabro naprijed. Život ide dalje. Idući put bit će… opet isto.
Citat koji ukazuje na uzroke
I evo na kraju podužeg citata, koji, premda tako ne izgleda, ima veze s gore napisanim. Citat je to o kojem, kao o svojevrsnoj paradigmi, zaista vrijedi razmisliti. „Kao povijesna objavljena religija kršćanstvo izvire iz povijesne osobe Bogočovjeka Isusa Krista i njegova djela spasenja. Prema tome, dokaz da je Isus u povijesti zaista postojao i da je zaista osnovao Crkvu pretpostavka je i temelj svakog crkveno-povijesnog prikaza. Počevši od 18. i 19. stoljeća često se u ime prosvijećenog liberalnog učenja i povijesne kritike pokušalo osporiti povijesno postojanje Isusovo: tako H. S. Reimarus (†1768), F. Chr. Baur (†1860), D. Fr. Strauss (†1874), Bruno Bauer (†1882); nadalje o smjeni našeg stoljeća (20. st., op. a.) napose još Robertson, Smith, Drews i drugi. Svi su se oni trudili da kršćanstvo prikažu kao pronalazak apostola, a Isusov lik kao nestvarnu, pjesničku, mitsku personifikaciju religijskih čežnja i predodžbi, kao pobožnu varku učeničkog kruga i kao posuđenice i inačice božanskih junaka iz prednjoazijskih, helenističkih misterijskih kultova.
Poletna komparativna povijest religija otkrila je odjednom sličnosti i paralele u Isusovu životu s bogom Sunca Mitrom (H. B. Smith, 1911), s junakom babilonskog eposa o Gilgamešu (Jensen, 1906), s mitskim likom umirućeg i uskrsavajućeg boga spasitelja (R. Reitzenstein i drugi); vjerovalo se da se slika o Isusovom životu i učenju, kako je ocrtana u Evanđeljima, mora objasniti kao personificirani nanos socijalnih čežnji potlačenih masa (Kalthoff, 1902). Sve su te teorije danas napuštene i moraju se sa stajališta znanosti smatrati oborenima. Mogli bismo zato mimo njih proći šutke, i prošli bismo da te teorije ne žive i nadalje u propogandi u određenim zemljama. Zbog toga što su Marx i Engels preuzeli i dalje prenijeli, u ono vrijeme nove i radikalne, ideje svog suvremenika Bruna Bauera, pripada ta starudija ponegdje još i dan-danas u standardni propagandni efektiv i putuje nekritički dalje” (August Franzen, Pregled povijesti Crkve).
Znamo kako su završile ideje Marxa i Engelsa, a znamo i da je komunizam kao zločinački sustav osuđen u cijelom uljuđenom svijetu. Nažalost ovime (kao paradigmom) što je već odavna trebalo postati dijelom mračne povijesti, mi se u Hrvatskoj još uvijek moramo baviti. Jer, koga je ovdje i danas briga za argumente kad komunistička ideologija prebiva i još će dugo prebivati u mnogim inficiranim glavama, a ‘mentalni komunisti’, danas doduše u nekim drugim odijelima, još uvijek drmaju našim društvom.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
