NAJTUŽNIJE SELO U HRVATSKOJ: Srpski okupatori 1991. poubijali sve mještane
Po spolu, devet žrtava bile su žene, a sedam muškarci. Po dobi devet žrtava je bilo starije od 60 godina, tri su bile srednje životne dobi, dvoje mlađe životne dobi (bračni par) dok su dvije žrtve bile maloljetna djeca. Danas selo Kostrići praktički ne postoji…
Četvrt stoljeća nakon jednog od najgorih zločina počinjenih u Domovinskom ratu, okončan je projekt izrade monografije o najtužnijem selu u Hrvatskoj – Kostrićima. Autor vrlo detaljne monografije je povjesničar Jakša Raguž koji je godinu dana, kako kaže, sve obveze stavio sa strane i posvetio se prikupljanju činjenica o tragediji koja je tijekom rata zadesila malo, pitoreskno selo na Banovini, pri čemu su od strane srpske vojske pobijeni svi zatečeni mještani:
– U knjizi se na 325 strana osim samog opisa zločina i imena njegovih počinitelja, može naći cijela povijest ovog naselja koje datira iz 18-tog stoljeća. Meni je osobno bila poražavajuća spoznaja da su mjesto i mještani koji su opstajali 3 stoljeća bili zatrti u jednom danu, no zbog te je činjenice selo Kostrići postalo jedno od rijetkih mjesta gdje je međunarodni sud dokazao genocid – kazao je hrvatski povjesničar koji je angažiran i u dokumentarnom serijalu “Kako je obranjena Hrvatska”, te dodao kako je monografija nastala u suradnji općine Majur i Hrvatskog instituta za povijest.
No, što se, zapravo, dogodilo u Kostrićima?
Dana 15. studenog 1991. pripadnici MUP-a SAO Krajine iz sastava Jedinice za posebne namjene “Kaline” iz baze u Komogovini, zapovjednika Stevana Borojevića Gadafija, ušli su u selo i poubijali sve stanovnike koje su zatekli., njih ukupno 15 uključujući dvoje djece od dvije i pet godina, kuće opljačkali a selo spalili. Sutradan su ubili i šesnaestog stanovnika kojeg dan ranije nisu zatekli. Od 16 žrtava u selu Kostrići svima je zajedničko da su bili civili, neboračko stanovništvo koje prilikom likvidacije nije pružilo otpor, te da su bili hrvatske nacionalnosti i rimokatoličke vjere. Po spolu, devet žrtava bile su žene, a sedam muškarci. Po dobi devet žrtava je bilo starije od 60 godina, tri su bile srednje životne dobi, dvoje mlađe životne dobi (bračni par) dok su dvije žrtve bile maloljetna djeca.Danas selo Kostrići praktički ne postoji…
Nakon rata nadležne državne institucije RH u dva su navrata provele pretragu terena tijekom kojih su pronađeni i ekshumirani posmrtni ostaci sedam stanovnika Kostrića. Do danas nisu pronađeni ostaci još devet mještana.
Prema zakonima RH, područje sela Kostrići je dobilo status masovne grobnice.
Screenshoot
Autor: Snježana Vučković/dnevno.hr
2 comments
To nije prvi zločin nad Hrvatima tog kraja.
Komo-govnari nisu ovim zločinom prvi put okrvavili svoje kandže našom krvlju.
Komogovnu, kako za svoju jazbinu kažu oni sami, kao svoju “bazu” spominje i
Ivan Šibl,
partizanski komesar u tom kraju 1941.-42., u svom “ratnom dnevniku”,
u stvari registru zločina.
Sve u njemu lijepo piše taj smrad i izrod, tu su datumi, zločini u kojima je sudjelovao, zločinci,
a za “nagradu” i “vječni spomen”
njegovo je ime u nazivu godišnje nagrade HRT,
a nosi ga i ulica u zagrebačkom Središću.
Partijski režiser prdoljak po njegovom je opisu i u slavu partizansko-četničkog zločina u banijskom selu Hrvatski Čuntić
snimio i film “Kad čuješ zvona”.
Zvonilo im, dao Bog, u šupljim tikvama zanavijek.
Isuse jedini…kakve su to sotone u ljudskom obliku mogle učiniti!? Iz kojeg su pakla došli?Mrtvima Bog dao mir,radost i sreću u svojoj slavi…Bože sada im nittko ništa ne može! Kod Tebe su…jer to zaslužuju!