VIŠNJA STAREŠINA: Vukovarski memento
Hodajući u vukovarskoj koloni sjećanja te 2009. godine, gledajući ljude koji u sve većem broju iz svih krajeva Hrvatske dolaze na tužnu obljetnicu pada, masakra i okupacije Vukovara, tražeći tu ono nešto zajedničko, gledajući političare koji kao na traci svake godine koračaju u prvim redovima ponavljajući iste fraze o žrtvi koju se ne smije zaboraviti, osjećala sam da mi nešto nedostaje u toj priči. U toj koloni ljudi, u velikom broju bivših branitelja, koji počinju sve češće dolaziti sa svojom djecom, nedostajao mi je neki novi motiv, neka nova energija povezivanja, koja će šutljivi, uglavnom razočarani narod, koji se dolazi pokloniti žrtvi pretvoriti u neku novu, suvremenu snagu.
Činilo mi se poraznim da 18 godina nakon pada i okupacije grada ne postoji jasna kolektivna svijest o tome što se zapravo dogodilo u Vukovaru, da još uvijek nije utvrđeno koliko je ljudi „nestalo“ nakon pada i okupacije, da Vukovar (za razliku od Srebrenice) uopće ne postoji na europskoj karti povijesnog pamćenja već je sveden na lokalnu hrvatsku priču, da je pred Haaškim sudom sveden na zločin na Ovčari, a odgovornost prebačena na četnike i teritorijalce, da ti srednješkolci koji dolaze u kolonu sa svojim očevima nemaju nikakvu pozitivnu priču iz ratnog Vukovara s kojom bi se oni danas mogli identificirati…
Ta je kolona iz 2009. godine bila presudni poticaj za moj dokumentarni film „Zaustavljeni glas“ priču o Siniši Glavaševiću, novinarima Hrvatskog radija Vukovar, Branku, Zvezdani, Vesni, Alenki, o padu grada i Ovčari.
Film je premijerno prikazan u Vukovaru godinu dana kasnije. Ali ovo nije kolumna o filmu već o uvidima i spoznajama koje sam stjecala radeći na njemu, a koji su i danas aktualni. Susretala sam Vukovarce koji su prošli sve strahote opsade, koji su bili u gradu sve do kraja i koji istinski ne podnose te dane oko obljetnice pada, tu kolonu, osobito političare na čelu kolone. Jer, sve ih to podsjeća da su ostatak godine zaboravljeni, da priča o Vukovaru kao žrtvi služi politici tek kao pokriće za nedostatak sadržaja.
I razumjela sam njihovu traumu i spoznala koliko je ona ostala neizliječena, koliko se istinski heroji obrane grada još uvijek potiho trude objasniti što se zapravo dogodilo dok oni samoproglašeni i proizvedeni skupljaju slavu u javnosti.
Slijedeći europski trag priče o Vukovaru došla sam do poznate reporterke francuske državne televizije France 2 Agnes Vahremian, koja je kao dvadesetdvogodišnja, tek diplomirana novinarka free- lancerica gotovo dva mjeseca provela u podrumima Vukovara, sve do tjedan dana prije pada grada.
Dan poslije pada vratila se u Vukovar, s ekipom iz Beograda, s novinarskim konvojem, kojeg je organizirala uprava bezbednosti JNA, kolokvijalno KOS. Iskrali su se iz kolone, napravili posljednje snimke u bolnici, uključujući i one na kojima je francuski dragovoljac Jean-Michel Nicollier, u Hrvatskoj dotad potpuno nepoznat, osim u krugu svojih suboraca, HOS-ovaca sa Sajmišta. Agnes je pratila priču o Jean-Michelu i nakon njegova „nestanka“ na Ovčari za francuske televizije, u njezinoj vrlo gledanoj reportažnoj emisiji Envoye special gotovo svake godine se našla neka reportaža o Vukovaru. Za razliku od Hrvatske televizije, nikad nisu zvali generala Rašetu kao svjedoka istine o zbivanjima nakon pada grada.
U međuvremenu su za francusku državnu televiziju napravili i dokumentarac o Jean-Michelu i Ovčari. No u Hrvatskoj je njezina veza s Vukovarom bila i ostala potpuno nepoznata.
Nepoznato je i od hrvatske države neprepoznato koliko se oko promocije istine o padu i okupaciji Vukovara tih godina u Francuskoj trudio prvi francuski veleposlanik u Hrvatskoj George-Marie Chenu, koji je kao član europske promatračke misije posredovao u pregovorima JNA i hrvatske vlade pa i onima o predaji Vukovara i evakuaciji bolnice.
Čuvao je, i vjerojatno još uvijek čuva Sporazum o evakuaciji bolnice, koji je JNA jednostrano potpuno odbacila, svoju bilježnicu s izvještajima europskih promatrača (obavještajaca) iz koje se vidi kako su obavještajci JNA, kolokvijalno kosovci, obavili tzv. trijažu u bolnici u kojoj su izdvojeni ranjenici, ratni zarobljenici i civili koji su predodređeni za Ovčaru, da su potpuno kontrolirali evakuaciju grada, postupanje prema ratnim zarobljenicima i civilima.
Nisam vidjela niti jednog hrvatskog političara kako plače dok govori o Vukovarcima ubijenim nakon pada grada. Veleposlanik Cheni je plakao. Nudio je svoju bilježnicu haaškom tužiteljstvu i sebe kao svjedoka, preko visokog posrednika tadašnjeg predsjednika Haaškog suda Claudea Jordea. Nije ih zanimao ni Chenu, niti njegova bilježnica.
Nisam mu od srama zbog vlastite države mogla reći, ono što sam pripremajući film već spoznala u Hrvatskoj: da to ne zanima niti hrvatske institucije. Kako da mu kažem da se je hrvatski DORH, uz politički blagoslov dakako, potpuno odrekao kaznenog progona za Ovčaru prepustivši ga Beogradu, da se je odrekao prava na nalaze forenzičara nad ekshumiranim žrtvama Ovčare koji su napravljeni za Haaško tužiteljstvo, povjerivši ih Beogradu, da je hrvatska javnost pljeskala pravosudnoj travestiji pred beogradskim sudom za ratne zločine u kojoj su od jasne i nedvosmislene odgovornosti amnestirali JNA i KOS, prevalivši odgovornost na njima podređene teritorijalce i četnike, koji su bili tek izvođači planiranog i organiziranog zločina.
Potom su taj model proslijedili Haaškom sudu što je dovelo do oslobađanja Veselina Šljivančanina za odgovornost za Ovčaru. A onda su, igrajući se ukidanja presuda i vraćanja na ponovno suđenje, praktički oslobodili i počinitelje zločina na Ovčari, i aktivirali stare optužnice vojnog tužitelja JNA protiv dr. Vesne Bosanac, Vladimira Šeksa, Branimira Glavaša, uvodeći u suđenja za ratne zločine kriterije JNA iz 1991. Kako objasniti bilo kome ozbiljnom da institucije hrvatske države do danas nisu utvrdile točan broj „nestalih“ iz Vukovara niti adresirale jasan zahtjev za otkrivanje njihove sudbine i posmrtnih ostataka nasljednicima obavještajnih struktura JNA, koje izvjesno imaju te podatke jer su bile nadležne i za ratne zarobljenike i za zatočeničke logore?
Tako je malo prostora, a toliko mnogo ljudi, i u Hrvatskoj i izvan nje, koje sam susrela u tih godinu dana pripremajući film „Zaustavljeni glas“, koji su se samoinicijativno trudili i željeli pridonijeti da se utvrde činjenice o opsadi, okupaciji i zločinima nad Vukovarcima i njihovim gradom, koji su željeli da odgovorni budu kažnjeni, koji su nastojali učiniti Vukovar mjestom europskog sjećanja, koji su bili svjesni kako je to nužno da bi se u Vukovaru mogla početi graditi neka nova priča.
Gledam nikad veću kolonu sjećanja uz 25. obljetnicu pada grada. I kad pogledam pet godina unatrag, vidim da se ništa supstancijalno nije promijenilo. Samo je kolona naroda koji s posebnim osjećajem pohodi Vukovar postajala sve veća, porastao je raskorak između njihove emocije i ignorancije ili bojkota državnih institucija, političke fraze o gradu žrtvi postale su još izlizanije od uporabe bez pokrića, a Vukovar postaje sve prazniji… Jer nova se priča ne može graditi na trulim temeljima.
Autor: Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr
