DON MLADEN PARLOV: Meditacija o volu i magarcu
U zamišljanju i predstavljanju božićnih jaslica redovite se uz same jaslice, uz likove Josipa i Marije, stavljaju figure vola i magarca. Pozadina je jedan tekst proroka Izaije o volu i magarcu koji poznaju svoga gospodara, a naprotiv Izrael ne spoznaje svoga Gospodina – Jahvu (usp. Iz 1,3), koji se u prethodnom retku žali: „Sinove sam ti odgojio, podigao, al’ se oni od mene odvrgoše“ (Iz 1,2).
Kršćanska se je ikonografija rado služila likovima vola i magarca u sceni Kristova rođenja kako bi uputila prijekor židovskom narodu jer u Kristovu rođenju nije prepoznao pohod svoga Gospodara. Budući da su bili korisni u brojnim poljodjelskim poslovima, vol i magarac su bili osobito cijenjene domaće životinje koje se stavlja čak ispred slugu i sluškinja (usp. Izl 23,12). Vol je uz to bio i obredna žrtva pomirenja te se kao takav, u spisima brojnih crkvenih otaca, prikazuje kao simbol Isusa Krista, istinskog žrtvenog prinosa. U ikonografiji vol je također simbol strpljivosti i snage te time postaje simbol onih koji strpljivo nose svoj jaram trudeći se u tišini raditi za dobro drugih. Magarac je pak u kršćanskoj ikonografiji prisutniji od vola. Prikazuje se u prizorima Abrahamove žrtve, Kristova rođenja, bijega u Egipat, Kristova ulaska u Jeruzalem te u prikazima događaja iz života nekih svetaca. Tako, primjerice, jedna legenda o sv. Antunu Padovanskom veli kako je svetac uzalud pokušao obratiti jednog židova te je izgubivši strpljenje povikao kako bi mu lakše bilo postići da se magarac pokloni Svetootajstvu, nego da židov shvati istinitost njegovih dokaza. Židov ga na to izazove neka to i učini. Na udivljene okupljena svijeta magarac se je doista poklonio Svetootajstvu, a veliki broj židova se je obratio na kršćanstvo. Također u životopisu sv. Jeronima veli se kako je magarac sam donosio drva u samostan kako svetac ne bi prekidao molitvu i rad na svetim knjigama.
Ikonografska prisutnost životinja, vola i magarca, uz Kristove jaslice nalaže nam da se kratko osvrnemo na odnos koji bi kršćani trebali imati prema životinjama te općenito prema svemu živomu. Naravno, zanima nas kakav je bio Gospodinov stav prema životinjama. Evanđelja nam govore da se je Isus poslužio magarcem kako bi svečano ušao u Jeruzalem (usp. Mk 11,1-10; Mt 21,1-11; Lk 19,29-20; Iv 12,12-19). Sv. Matej izrijekom veli da je riječ o ispunjenju Zaharijina proroštva (usp. Zah 9,9): „To se dogodi da se ispuni što je rečeno po proroku: ‘Recite kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu’“ (Mt 21,4-5). Gospodin ulazi u Jeruzalem ne kao osvajač, nego kao mirotvorac. Osvajači dolaze na bojnim kolima i konjima, a mirotvorac, krotak, za svoje „prijevozno sredstvo“ uzima magarca, životinju Izraelovih otaca (usp. Izl 49,11) te kao mesijanski kralj ulazi u svoj grad. Polazeći od tog događaja iz Isusova života zanimljivu je knjigu napisao fra Nikola Mate Roščić, Apologia asinaria, iliti spis u obranu magarca. Istražio je i donio razne zapise o magarcima u književnosti i ikonografiji te zaključio govorom o simboličkoj vrijednosti magarca kao onoga koji nosi Isusa Krista. Time njegova apologia asinaria postaje apologija svih koji drugima nose Isusa Krista, a osobito katoličkih svećenika.
Scena Kristova svečana ulaska u Jeruzalem nije jedini evanđeoski izvještaj o Isusovu dodiru sa životinjama. Naime, lapidarno opisujući kušnju u pustinji sv. Marko veli da Isus „bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu“ (Mt 1,13). Isus je u Markovoj perspektivi prikazan kao novi Adam, koji, nakon što je pobijedio napasnika, dovodi čovjeka u izgubljeni raj, na što podsjećaju divlje životinje i anđeli koji mu služe.
Čežnja za izgubljenim rajem, za skladom svega stvorenoga, divljih zvijeri i čovjeka, svijeta vidljivih i nevidljivih stvorenja, upisana je ne samo u ljudsko srce, nego i u sve stvoreno. Sve stvorenje, kako piše sv. Pavao, „sa svom žudnjom iščekuje objavljenje sinova Božjih… Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše u porođajnim bolovima sve do sada“ (Rim 8,19-22). Po čovjeku je ušao nemir, nesklad, neprijateljstvo među stvorenja, po Čovjeku će se vratiti i sklad. Temelji ostvarenja veličanstvene vizije eshatološkog pomirenja proroka Izaije položeni su u rođenju Djeteta. Na tom će Djetetu počivati duh Jahvin, „duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg“ (Iz 11,2). Zahvaljujući njemu „vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit’. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k’o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje“ (Iz 11,6-8). Dijete polaže temelje sveopćeg pomirenja, jer je u sebi samome izmirenje Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja. U njemu je sve dovedeno do svrhe i ispunjenja, do počinka i mira.
Ova vizija sveopćeg izmirenja stvorenja ne bi smjela ostati bez odjeka u srcima kršćana koji bi pod vodstvom Duha Svetoga, kao Kristovi udovi i nasljedovatelji, trebali prvi izgrađivati ispravan odnos prema svemu stvorenomu. Naravno da čovjek i sve ostalo stvorenje nisu na istoj razini, budući da je sve stvoreno poradi čovjeka, a čovjek radi sebe samoga te je jedini od svih stvorenja pozvan da spoznajom i ljubavlju sudjeluje u Božjem životu (usp. GS 12; 24). Bog povjerava čovjeku upravljanje nad svim ostalim vidljivim stvorenjem. To upravljanje ne isključuje nego pretpostavlja poštivanje svega stvorenoga, kao djela ruku Božjih. Kršćani ne mogu, primjerice, prihvatiti pretjerivanja nekih društava za zaštitu životinja koji prava životinja stavljaju na istu razinu s pravima čovjeka. No, s druge strane ne mogu također prihvatiti stav onih koji bez opravdane svrhe ubijaju i iskorištavaju životinje te se s nepoštivanjem odnose prema Božjoj prirodi.
Zaključimo ovo razmišljanje s nekoliko kriterija po kojima bi kršćani trebali izgrađivati vlastiti odnos prema svemu stvorenomu. Svjedočanstvo Svetoga pisma nam nudi prvi kriterij: čovjek i sve stvorenje duguju vlastiti život stvarateljskom Božjem djelovanju. Poštivanje svega što je živo stoga je jedan od duboko kršćanskih stavova. Čovjek ne može stvoriti život i životnost. Život u svim svojim oblicima dolazi od Stvoritelja-Životvorca, stoga poštivati život znači poštivati i Tvorca života. Živjeti znači postojati u snazi Duha Stvaratelja, od Boga i za Boga.
Stvorenje kao ne božansko, kao drugotno/različito od Boga može postojati jer im Bog u svome Duhu stvara životni prostor, jer proizlaze iz njegove punine, jer on čini da slobodno opstoje. Odatle proizlazi i drugi kriterij nužan za život u skladu s Duhom Svetim, koji je u nama i u kome smo pozvani hoditi: živjeti u snazi Duha znači stvoriti prostor za drugi život, poštivati ga i favorizirati njegovu slobodu.
Stvarnosti Duha i ljubavi predstavljaju istu strukturu, ostvaruju se u biti-izvan-sebe i biti-uz-drugoga. U tome možemo uočiti treći kriterij: život sukladan Duhu je život u odnosu. To kao pretpostavku ima raspoloživost za ekstazu, za izići-iz-sebe kako bi sebe pronašao u drugome i s drugim. Kao što Duh kojeg Isus daje djeluje u stvorenju bez da mu ograniči slobodu i bez da prestane biti suvereni Božji Duh, tako i ovo biti-uz-drugoga ne znači niti nadvladavanje drugoga niti gubitak sebe. Iskustvo života kako nam ga svjedoči Pismo i tumači naša vjera pokazuje da ljudi, slobodna stvorenja, uvijek iznova prestaju biti slobodni, tj. da se uvijek iznova predaju u ropstvo nebožanskim i protubožanskim silama. Tako je porasla njihova svijest da trajno ovise o Duhu Božjem koji uvijek iznova oslobađa i oživljuje. Odavde proizlazi četvrti kriterij, koji nudi dvostruki vid: živjeti u Duhu Svetomu Božjemu znači osloboditi se od svake lažne sigurnosti, tj. od sigurnosti koja se temelji na vlastitim mogućnostima i snagama te se otvoriti daru istinskog života i istinskom oslobođenju. Istovremeno živjeti u Duhu Božjemu znači posvetiti se posvećivanju i ozdravljenju svih ugnjetenih stvorenja svedenih na stanje ropstva.
Subaštinici Božjeg kraljevstva, suradnici i suradnice zajedništva novoga života u istini i slobodi, znaju da su sluge beskorisne, koje iščekuju ispunjenje punine života od Duha Očeva i Sinova. Stoga možemo formulirati i peti kriterij: živjeti u Duhu Svetomu Božjemu znači nikada ne zaboraviti eshatološku dimenziju života, tj. moliti u Duhu da naša kršćanska nada ne bude postiđena i uzdati se u konačno objavljenje temelja koji podržava naš život.
Živjeti u Duhu Svetomu Božjemu znači prihvatiti život kao dar, otvoriti prostor drugome, živjeti u odnosu, dopustiti da te Duh oslobodi i osloboditi druge, do kraja se zauzeti za ostvarenje Božjeg kraljevstva a istodobno iščekivati njegovo dovršenje od Boga. Izgraditi vlastite kršćanske stavove prema navedenim kriterijima znači istinski slaviti otajstvo Božića, kao otajstvo vlastitog pomirenja i oslobođenja, znači shvatiti najdublje značenje i bit Božića.
Kakav bi konkretan nutarnji stav trebali imati kršćani prema stvorenjima pokazuje nam sv. Franjo Asiški čijim dijelom pohvala stvorova zaključujemo ovo razmišljanje: „Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima svojim, napose s bratom gospodinom Suncem. Od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije. Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno: slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja… Hvaljen budi, moj Gospodine, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi… Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj tjelesnoj Smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće… Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu u poniznosti velikoj“.
don Mladen Parlov
