IVICA ŠOLA: Castra za direktora Hrvatske televizije!
Foto Reuters
U ovoj čudnoj zemlji ozbiljnog čovjeka malo što može iznenaditi, pogotovo ne Hrvatska radiotelevizija. Neki dan, kada je umro Fidel Castro, u jednoj od emisija HRT-a vijest o smrti ovog diktatora i masovnog ubojice, gušitelja medijskih sloboda i ljudskih prava, izrečena je ovako: “Umro je El comandante!”
Da nije tragično, bilo bi smiješno, vijest o smrti takvog monstruma koji je kao mnogi komunisti i njihovi režimi, od Tita, preko Staljina do Kim Jong-una danas, u svojoj psihopatskoj volji za totalnim vladanjem, vlastitoj bolesti vlastohleplja podredio sudbinu naroda koji je bio talac njegove nakazne osobnosti i ideologije.
Castra, čovjeka krvavih ruku do lakata, komplimentirati na HRT-u s “El comandante” je civilizacijski i moralni incident.
Razbijeni mitovi
Kao što se i o Titu i Jugoslaviji i dandanas raspleću razni mitovi koji prikrivaju bit njegova zločinačkog režima, tako je i s Kubom pod Fidelom Castrom, i to kako bi se “El comandantea” (tako tepaju i Che Guevari) prikazalo onakvim kakav nije bio, ni on ni njegov zločinački režim. Carlos Carralero, izbjeglica iz Kube koji živi u Italiji od 1995. godine, objavio je knjigu pod naslovom “Fidel Castro, smrtonosni zagrljaj”, u kojoj razbija glavne mitove o Castrovoj Kubi, što bi mogao posvjedočiti svaki bjegunac iz Castrova pakla, kao i onih 15 tisuća opozicionara koje je pobio čuvajući svoju stražnjicu i totalnu vlast u ime “socijalističkih ideala”.
Prvi mit je tolerantan odnos prema Crkvi, da je poštovao slobodu vjeroispovijesti. Drugi je fantastični zdravstveni sustav i treći, da je siromaštvo Kubanaca posljedica “zle Amerike” i sankcija prema Kubi.
Prvo, već 1959. protjerao je sve strane redovnike, pozatvarao crkve i katoličke institucije i činio sve kako bi Kubance odvratio od vjere. Mise su održavane ilegalno, po kućama, posebno sedamdesetih godina kada su ljudi shvatili, osiromašeni i jadni, kako je revolucija velika laž.
Popuštanje Crkvi na Kubi nije nikakva Castrova dobra volja ili uvjerenje, već pragmatična odluka diktatora koji je vidio masovni povratak vjeri, što je na kraju rezultiralo posjetom papa Kubi. Dovoljno je pročitati govore i homilije koje jeIvan Pavao II. izgovorio u brk Castru (i njegovu bratu također) pa da se vidi što je ovaj svetac mislio o Castrovu “popuštanju” vjerskim slobodama.
O drugim slobodama, pa i medijskima, samo budali treba objašnjavati koliko su “poštovane”.
Liječnici za naftu
Drug mit je onaj o zdravstvenom sustavu. Istina je, i prije Castra Kuba je imala izvrsne liječnike, najbolje u Latinskoj Americi, kao i zdravstveni sustav. Ovo je još poboljšano kada su sedamdesetih godina počele stizati sovjetske rublje i druga stručna pomoć. Smrtnost djece bila je najniža na kontinentu.
No već osamdesetih, svjedoči Carralero, kao jedan od mnogih koji je i sam bio pacijent, razina higijene je strašno pala, pacijenti su sami nosili posteljinu u bolnicu, kao i hranu, a situacija i katastrofa u zdravstvenom sustavu zabetonirana je kada je Castro u zamjenu za naftu poslao Chavezu 30 tisuća liječnika, dio od njih i u Boliviju i Ekvador.
Kubansko zdravstvo se od toga nije oporavilo, tako da Carralero zaključuje: “Danas? Osobno ne poznajem niti jednu osobu koja je otišla u bolnicu s ozbiljnim zdravstvenim problemom, poput infarkta ili tumora, koja je bila spašena ili primjereno zbrinuta.
Smrtnost djece? Režimska propaganda više o tome ne govori, već samo o rođenima”, niti je javno dostupna bilo kakva ozbiljna nefrizirana statistika, jer bi se mit o “fantastičnom zdravstvenom sustavu” urušio kao kula od karata.
Embargo kao alibi
Treće, siromaštvo Kubanaca nije nikakva posljedica američkog embarga, tvrdi Carralero, to je samo alibi koji režim rabi za promašaje svoje planske privrede. Mit je također i sam američki embargo.
Naime, od osamdesete godine Carralero je bio turistički vodič na Kubi, i tvrdi: “Vodio sam turiste po Kubi koji su u dolarima u specijaliziranim dućanima mogli kupiti bilo koju stvar, od američkog aspirina do specijalnih čokolada, sve.
Odakle je dolazila ta roba? Pa iz SAD-a! Od 2007. godine SAD su peti vanjskotrgovinski partner kubanskog režima. Od 2011. u Kubu putem doznaka emigranata, od turista i trgovine godišnje ulazi više od pet milijardi dolara iz SAD-a? Govoriti o američkom embargu kao u vrijeme krize šezdesetih je fantazija, glupost.”
Sablažnjavajuća je stoga potreba pojedinih medija, novinara i znanstvenika prikazivati Kubu, kao i Jugoslaviju, na način nekakvog “socijalizma s ljudskim licem”. Ne, kao i Jugoslavija za Tita, Kuba je privatni posjed dinastije Castro koja sustavno desetljećima osiromašuje i uništava cijeli jedan narod, od materijalnih stvari do ljudskih prava i građanskih sloboda. Tepati Castru “El comandante” je, prije svega, uvreda svim njegovim žrtvama. On nije El comandante, Castro je El Diablo!
Kako je krenulo u RH s odnosom prema titoizmu i kastrizmu, još će ga posthumno imenovati počasnim direktorom HRT-a, ili mu dati neki trg.
IVICA ŠOLA/SLOBODNA DALMACIJA
