IVO BANAC: Što nam Putin poručuje?
Foto: Reuters
Ono što se ne može postići tapetnim bombardiranjem Halepa ili najnovijim minobacačkim napadom na ukrajinski Mariupolj (27. studenoga), neće se postići ni lupanjem po Plenkoviću
Umjesto da djeluje kao ukrajinski “konzulant” i bavi se “besperspektivnim prosuđivanjima” glede položaja Krima, Zagreb bi dobro učinio da se aktivnije posveti “rješenju kroničnih unutarnjih problema, vezanih uz prava Srba i drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj” (www.mid.ru, 22. studenoga). Ova Putinova poruka, koliko god preko “niže razine”, izuzetno je korisna. Unatoč svim uvjeravanjima marljivog veleposlanika Anvara Azimova, Moskva je itekako selektivna glede onoga što je u Hrvatskoj “vrijedno divljenja”. To je dobro znati, jer i mi griješimo kad Moskvi pripisujemo nadnaravne moći. Ruski utjecaj kod nas jest jak, ali ne zbog zakašnjelog slavjanofilstva i Azimovih fantazija o tomu kako se pamti (?) da je Rusija “tri puta” (?) oslobađala balkanska područja u raznim ratovima (Globus, 25. studenoga). Jak je samo zato što su naše demokratske ustanove još slabe (posebno pravosuđe i DORH), a društvo korumpirano i u rukama nelustriranog kapitala. Naizgled paradoksalno, ruski je utjecaj jak i zato što je Rusija slaba. Da nije slaba, njena politika na Balkanu ne bi se toliko razbacivala, ne bi se izdavala pretjerano nadmoćnom. Lako je biti jak među slabijima, posebno ako skrivaš vlastite slabosti. Rusiji, naime, nitko ne može toliko pomoći, koliko joj je njena vlast odmogla – i koliko joj još može odmoći. Vrlo je vjerojatno da bi Rusija danas bila gospodarski kolos da su ruske elite prihvatile modernizacijski model što je preobrazio druge autokratske sustave, onaj put koji su početkom dvadesetoga stoljeća nudili Sergej Witte i Pjotr Stolipin, a u postsovjetskom razdoblju Grigorij Javlinski i Jegor Gajdar. Naprotiv, išlo se putem etatističkog svedržavlja, koji se danas nudi kao “realna” alternativa liberalnoj demokraciji, pa se (neutemeljeno) spekulira da je putinizam veća opasnost za Zapad od sovjetskog komunizma, upravo zato što odbacuje sovjetske aktivističke i ideološke pretenzije. Istina, Putin ne zagovara svrgavanje kapitalizma, čak nudi stabilnost, ali, po mišljenju političkog analitičara Mihaila Tuljskog, financira oko 200 različitih destruktivnih stranaka i pokreta po cijelom svijetu – komunističkih, fašističkih, separatističkih, islamističkih (www.svoboda.org, 17. studenoga).
Učinci su dvojbeni upravo zato što je putinovska vlast gospodarski neuspješna. Ruski BDP danas je manji od 2% svjetskog BDP-a, što je porazno u usporedbi s američkim (24,68%) i EU (22,75%) udjelima. Štoviše, ruski vojno-industrijski kompleks potpuno je u rukama državne firme Rosteh (grupacija Sergeja Čemezova), što stvarno znači u rukama Putina. Možda dahtanje nosača zrakoplova “Admiral Kuznjecov”, koji je jedva doklizio do obala Sirije, nešto govori o prednostima trenutne organizacije ruske vojne moći i njenim dosezima. Ono što se ne može postići tapetnim bombardiranjem Halepa ili najnovijim minobacačkim napadom na Mariupolj (27. studenoga), neće se postići ni lupanjem po Plenkoviću. U međuvremenu, demografski trendovi u Rusiji (sve manji broj mladih, a sve veći broj starijih, posebno žena), govore protiv militarističkih raspoloženja u društvu (www.znak.com, 19. studenoga), dok migranti ove godine predstavljaju čak 91,5% prirasta stanovništva od 214,6 tisuća (Nacionaljnij akcent, 18. studenoga). Dok u Irkutskoj oblasti raste broj ilegalno naseljenih Kineza, koji su odgovorni za protuzakonitu sječu šume uz obale jezera Bajkal (Novie izvestija, 7. studenoga), Rusiji nedostaje prometna infrastruktura da bi sudjelovala u kineskom projektu Svilenog puta (Nezavisimaja gazeta, 24. studenoga). Prosječna mjesečna plaća ruskog liječnika je 4440 kuna, a državni rashodi za liječničke plaće morao bi se uvećati za 300 do 500 puta da bi zadovoljio potrebe napredovanja i educiranja najboljih (Vedomosti, 23. studenoga).
Ipak, prastari nacionalni sukobi još su najvažniji unutarnji ruski problem. Oni su u ovom trenutku osjetno pogoršani ne samo pretjeranom centralizacijom, koja potencira klanovsku vlast, korupciju i prekomjerna davanja centru (73% poreza Tatarstana ide u Moskvu, www.afterempire.info, 23. studenoga), nego i potpuno nepotrebnim putinovskim eksperimentima. Od kraja listopada, na Putinov prijedlog, na dnevnom je redu Zakon o “rossijskoj građanskoj naciji”, neprikladnom neologizmu koji predstavlja spoj etničkog (ruska nacija) i građanskog (rossijski građanin) identiteta. Prijedlog bi bio tek teško razumljiv i suvišan da ne sadrži potencijal za ozbiljne sukobe, što se dakako i dogodilo. Dok su predstavnici neruskih naroda u prijedlogu vidjeli asimilatorske pretenzije (Izvestija, 22. studenoga), ruski maksimalisti, poput filmskog redatelja Stanislava Govoruhina, prepoznali su pokušaj negiranja ruskog karaktera svih naroda Rusije (Komsomoljskaja pravda, 17. studenoga). Pronicavi komentatori u prijedlogu naziru prve korake k ukidanju federalizma i nametanju starog imperijalnog identiteta (www.kavpolit.com, 8. studenoga) te stvaranju nove totalitarne ideologije (www.dw.com/ru, 11. studenoga).
Vanjske promatrače često zbunjuje činjenica što Putinova diktatura tolerira privid pluralizma. Premda intelektualni život u Rusiji još artikulira razne političke pozicije, po mišljenju Irine Pavlove, povjesničarke i blogerice, koja radi u SAD-u, u društvu prevladava “ruski fundamentalizam” koji proizlazi “iz ruskih tradicija despotizma, kmetstva i stoljećima nakalemljenog dubokog otuđenja između društva i vlasti” (www.ivpavlova.blogspot.hr, 26. studenoga). Komunistički despotizam bio je u kontinuitetu s ruskim fundamentalizmom, uostalom kao i putinizam našeg vremena. Neprilagođeni možda još nisu u Sibiru, ali su izvan vlasti, pa i društva. To je Putinova dubinska poruka.
P. S.: Nakon što je tjednik Nacional (22. studenoga), shodno vlastitoj uređivačkoj politici, objavio falsificirane optužbe protiv Damira Krstičevića i dr. zbog ratnih zločina, Plenković je izjavio: “Čvrsto stojim iza svog potpredsjednika i ministra obrane, a ovo je jedna od informacija koja, pretpostavljam, za cilj ima njegovo političko diskreditiranje” (Jutarnji list, 23. studenoga). Dva dana kasnije laka je srca otišao na Nacionalovu proslavu dvadesete obljetnice prosvjeda protiv gašenja Radija 101, proslave koju je Nacional iz nepoznatih razloga prisvojio. Šteta što Plenković nije jednako tako velikodušan prema unutarstranačkoj opoziciji kao što je zacijelo prema domaćinima ovog neobičnog primanja – uredniku Nacionala Berislavu Jeliniću i novinarki Zrinki Vrabec Mojzeš, koji su, uz Orhideju Gauru Hodak, zamjenicu glavnog urednika i autoricu spornog članka o Krstičeviću, pouzdano zaslužni za promjenu vlasti i trenutnu općehrvatsku pacifikaciju.
P. P. S.: Novi prilozi za bibliografiju antifašističke historiografije i borbe protiv povijesnog revizionizma (5) – “Dražen Ćurić: Tko je bio brutalniji prema političkim neistomišljenicima: Tito ili Castro? – Budimir Lončar: Ne bih vam odgovorio na to pitanje. To me ne zanima. To su stvari koje nema smisla uspoređivati. Možemo govoriti o ciljevima. – Dražen Ćurić: Ali moramo govoriti i o metodama. Slažete li se da su Tito i Castro bili diktatori? – Budimir Lončar: Ne smatram da je Tito bio diktator. On je bio autokrat i prosvjetitelj. Jer da je bio diktator, onda ne bi postojala potreba za tim plenumima i raspravama. Za svim onim što smo proživljavali. Postojao je jedan stupanj pluralizma” (Večernji list, 27. studenoga). U najgorem razdoblju staljinizma (1934. – 1953.) KPJ/skoj održao je dva kongresa, dvije zemaljske konferencije i sedam plenuma CK. Usporedbe radi, u isto vrijeme, Svesavezna Komunistička Partija (boljševika), odnosno Komunistička partija Sovjetskog Saveza, održala je četiri kongresa, jednu konferenciju i 37 plenuma CK – nedvojbeno viši stupanj pluralizma i prosvjetiteljstva…
Autor: Ivo Banac/jutarnji.hr
