Nije lako priznati samome sebi, ali ponekad čovjek ne može izbjeći jednu spoznaju, osobito danas kad se dokazi redaju kao na beskrajnoj traci: Hrvati su mučenički i plemenit, ali, svojom velikom većinom, politički neuk i – budimo izravni – politički glup narod!

Povod ovoj primisli je najnovija jugošovinistička provokacija srpskog glumca iz Like Rade Šerbedžije koji je ovih dana na beogradskom sajmu knjiga tamošnjoj agenciji Tanjug progovorio o “divnoj Jugoslaviji” i nekim “bitangama” i “kriminalcima” koji su je uništili. Na ovu su se orjunašku udicu uhvatile stotine i tisuće hrvatskih čitatelja, koji na internetskim portalima gube vrijeme, snagu i živce, ali i hrvatski ministar branitelja i zaslužni ratnik Tomo Medved. On je reagirao naizgled razložno braneći hrvatsku državu i njene branitelje, na što je Šerbedžija odgovorio novom provokacijom i čak traženjem isprike. Time je samo dodatno posvjedočeno o kontekstu u koji su hrvatski narod i država dovedeni spomenutom političkom neukošću pa čak i glupošću.

Naime, ni ministar Medved, u četvrt stoljeća postojanja hrvatske države, očito nije naučio kako sa šerbedžijama (ne)treba razgovarati. Uvijek kad čovjek dođe u iskušenje zapodjenuti tu vrstu razgovora, morao bi biti oboružan barem poznavanjem onog znamenitog monologa iz “Dioba” novodobnog srbijanskog “oca domovine” Dobrice Ćosića. Riječ je jamačno o svojevrsnom raritetu u povijesti svjetske književnosti – pravoj pravcatoj svečanoj pjesmi ili “odi laži”, a koju bi najzgodnije bilo protumačiti jednom srodnom krilaticom ili parafrazom: “Samo laž Srbina spašava” (“Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligancije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno…”).

Nije, dakle, utješno što moj ministar branitelja brani istine ne kojima počiva današnja hrvatska država, kao što to izgleda prvi pogled. Neutješno je to što on – “zaslugom” drugih, puno moćnijih od njega, u zemlji i izvan nje, koji su Šerbedžiju učinili značajnom osobom, pače i “uglednikom” u današnjoj Hrvatskoj – mora tu istinu braniti pred rečenim srpskim glumcem iz Like.

Politička retardiranost

Posebno je tragično što se sve to radi sa strahovitim zakašnjenjem i to je dodatan dokaz o hrvatskoj “političkoj retardiranosti” (ova riječ znači izvorno baš to: kašnjenje, zaostalost). Ne bih htio da zvuči kao nekakva samohvala, ali ja sam toga i takvoga –današnjega – Radu Šerbedžiju pročitao prije ni manje ni više nego 28 godina, a Hrvatska, evo, s tim tipom ne može izići na kraj ni do dana današnjega!

Pitanje je bih li bi i sam odstupio od imperativa da se sa šerbedžijama komunicira samo iz prijeke nužde – kada to traže interesi obrane od njih – da u zadnjem njegovu istupu na novojugoslavenskom tv-kanalu moćnog američkog oligarha Teda Turnera (CNN) rečeni glumac nije izgovorio još jednu laž “ćosićevskog formata”. Nju je beogradska novinarka koja ga je intervjuirala i posebno istaknula međunaslovom u transkriptu, a ona glasi: “Uvijek protiv rata!” (prijepis je 29. studenog na internetu objavljen pod naslovom “Šerbedžija se naljutio na Ladišića, skoro napustio studio N1”, do čega je moglo doći, jer glumac znakovito nije htio odgovoriti na Ladišićevo pitanje “tko je u ratu bio agresor, a tko žrtva?”).

“Ja sam toliko ranjen raznim stvarima, ne samo ovim posljednjeg puta, nego zbog mnogih stvari koje sam govorio ovim narodima – a to je uvijek bilo protiv rata”, kazao je Šerbedžija. “Bez obzira na političke i nacionalne razlike ljudi. Zato ne želim o tome više pričati”.

Drugim riječima, Šerbedžija je izgovorio, a beogradska novinarka istaknula u međunaslovu, ovu toliku i tako tipičnu mega-laž, prema kojoj je on “uvijek (bio) protiv rata”. I tu onda dolazimo do onoga slučaja od prije 28 godina, koji sam ja vrlo prilježno zabilježio, objavio pred očima desetina tisuća ljudi i mogu ga sada iznijeti kao dokaz. Riječ je o mome tekstu pod naslovom “Glumac protiv Talije”, objavljenom na istaknutom mjestu u rubrici kulture splitske Slobodne Dalmacije posljednjeg dana, dakle, 30. prosinca 1988. godine. Ne samo da Šerbedžija nije, u tome vremenu punog zamaha Miloševićeve “antibirokratske”, a zapravo nacional-socijalističke revolucije u Srbiji, bio nikakav “mirotvorac”, kakav se sebi danas priviđa, nego je bio ratni huškač! Pače, baš kao što je Ćosić ispjevao odu laži, tako je Šerbedžija tih dana – na način neviđen u kulturi i prije i poslije toga – slavio rat!

“Ličnost godine”

Naime, tih dana Šerbedžija je izabran za “jugoslavensku ličnost godine”. Tim povodom dao je intervju u kojem je proročanski ustvrdio kako nam predstoji “bijela faza”, odnosno da on “nema nikakve iluzije da bi se moglo nešto drugo dogoditi” (a samo dvije-tri godine nakon toga dogodio se – rat odnosno srpska agresija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini!). “Trebat će godine i godine proći da se ponovno vratimo u zanos neke revolucije”, govorio je Šerbedžija. “Jer, samo revolucija može učiniti od čovjeka preko noći čovjeka. Mirno vrijeme to ne može učiniti.”

Čovjek je još možda mogao naivno pomisliti da ovaj “produhovljeni” Umjetnik (s velikim “u”) možda misli na kakvu umjetničku revoluciju, koja bi trebala razbiti nekakvu “bijelu fazu” (ustajalost) u koju je društvo zapalo, ali daljnji njegov govor razbija svaku iluziju. “Mi to čitamo i gledamo u filmovima kad glumci pucaju iz pušaka pa onaj viče ‘jao’ pa padne mrtav. Zaboravljamo da postoje vremena kad čovjek ide na čovjeka i kad čovjek odlazi u šumu i zna da će možda sutra poginuti. To su neke prave stvari”.

Sada već nema nikakve sumnje da ovaj Umjetnik i Humanist (s velikim “h”) Rade Šerbedžija zapravo kao lijek (“pravu stvar”) predlaže to “kad čovjek ide na čovjeka” – drugim riječima, slavi rat! A evo kako završava taj svoj nevjerojatni monolog:

“Mi, odgajani u ovom vremenu i živeći u ovom vremenu, dakle bez pravih strasti u životu, mi smo zapravo jedna užasna generacija međuvremena, generacija slabića, kukavica. Ja mislim, da danas pukne nešto, jer je dugo bilo bez rata, da bi svi pobjegli. Nema više te situacije. I meni je lično, to je užasno kad kažem, ali mi je užasno žao što ću vjerojatno završiti svoj život, a da nisam bio u ratu. Da nisam izišao iz rata kao pobjednik ili poraženi” (podcrtao J. Č.)

Ja sam ove njegove riječi čitao zaprepašten, ne od straha, već zabrinut zbog već tada poodmaklog nacional-socijalističkog ludila u koje je zapala Miloševićeva Srbija pa sam to 30. prosinca 1988. godine u svome javnom odgovoru tom glumcu koji se zaratio i “protiv Talije”, i protiv svim budućih žrtava četiriju velikosrpskih agresija na okolne narode, ali i protiv razuma i temeljnog ljudskog ćudoređa, vrlo prepoznatljivo napisao: “Iz usta jugoslavenske ‘ličnosti godine’ odjekuje ona vrsta iracionalnosti kakva se u posljednje vrijeme nerijetko čula, u poznatoj ‘pjesmici’ o tri rata i o još jednom ‘ako bude sreće’”.

(Stariji čitatelji dobro su upamtili riječi tadašnje Miloševićeve četničko-staljinističke rulje, koja je divljala nakon što joj je “Vožd” obećao nove ratove, ali dobro je da znaju i mlađi:

“Ko to kaže, ko to laže, ‘Srbija je mala’?
Nije mala, nije mala – triput ratovala
i opet će, ako bude sreće”.)

Nakon što sam tako Šerbedžiju jasno smjestio u sklop Miloševićeve (uskoro ubilačke) “antibirokratske revolucije” i zapravo mu rekao da je on ratni huškač, dodao sam i ovo: “Čovjek u svemu ovome pokušava pronaći nekakvu slikovitost ili čak ekstravanciju, ali sve se doimlje smrtno ozbiljnim: rat kao očišćenje, vrhunska potvrda ljudske vrijednosti, ‘prava stvar’ – sve sami sastojci nekih ideologija, gotovo fantastičnih u svojoj anakroničnosti”. Rečenom “humanistu” sam, dakle, u rukavicama, rekao da je – fašist! Za rat sam mu pak kazao da je “ne samo najveća nesreća, nego i najveće poniženje ljudskog bića”.

Tekst sam završio svojevrsnim pozivom Šerbedžiji da se pokaje ili ispriča: “Ipak, ostaje nada da je sve ovo nesporazum kojemu slijedi – ovakav ili onakav, bilo kakav – ispravak”. Takvu ispriku ili pokajanje kakvu sam ja, kao novinar, pojedinac, ali i pripadnik i tada i u velikom dijelu svoje povijesti miroljubivog hrvatskog naroda – nikad nisam dočekao. A Šerbedžija danas drsko traži ispriku od hrvatskog ministra branitelja, koji se suprotstavio i glumčevu ocrnjivanju hrvatskih branitelja i njegovu slavljenju “divne Jugoslavije”.

“Divna Jugoslavija”

Moglo bi se dugo govoriti o Šerbedžijinom srpstvu i jugoslavenstvu, kojim je uvijek tijekom protekle četvrtine stoljeća od nastanka hrvatske države “zračio”. Odavno su se oglasili i njegovi orjunaški (jugonacionalistički) prijatelji. Posebno su postali glasni nakon jugo-restauracije u Hrvatskoj poslije izbora 3. sječnja 2000. godine i dolaska Račana i Mesića na vlast. U tom i takvom ozračju u Novom listu oglasio se spisatelj Zdravko Zima, kojeg sam jednom (27. rujna 2000. godine u Slobodnoj Dalmaciji) nazvao “zagrebačko-riječkim Krležom iz desete ruke”. On je hrvatsko stjecanje nezavisnosti – potpuno suprotno od svjetskog pravorijeka Badinterove komisije i sasvim u skladu s velikosrpskom povjesnicom – nazvao “secesijom” i “odcjepljenjem od Jugoslavije”. U istom sklopu on je Šerbedžiju proglasio simbolom “civilne i umjetničke Hrvatske” u odnosu na “nacionalistički zadrtu Hrvatsku”, koji je “prisiljen na egzil” i “godinama šikaniran”. Pri tome je Zima obećao da će se, nakon dolaska Račana i Mesića, u Hrvatskoj prikazivati “drukčije predstave”, čija će se “snaga širiti i izvan granica kazališta”.

I ne može se reći da je bio loš prorok: Rade Šerbedžija već 17 godina na Brijunima o hrvatskom trošku simbolički zamjenjuje Tita i kazališnim pomagalima gradi novu “divnu Jugoslaviju”, psujući usput – osobito kad dođe među svoje, u Beograd – njene rušitelje. Šerbedžija, uostalom, ni na mrežnim stranicama svoga kazališta “Ulysses” ne taji u čemu se sastoji njegova “misija” u “zemlji i regiji”: “osluškivanje signala jedinstvenog prostora u kome djeluje”. “Svaki zid je sjećanje” (prije svega na krvavog diktatora koji je tu stolovao), piše Šerbedžija u svom internetskom zanosno-poetskom uvodu u svoje brijunsko kazalište. “Započinjem rad da ponovno oživljavam energiju koja spaja razlivene rijeke i rasturene obale”. Gradi treću (četvrtu, petu…) Jugoslaviju i pri tom računa prvenstveno na “neke mlade ljude”.

Za kraj ova vrlo bitna napomena: na početku teksta ovaj novinar skrenuo je pažnju na (sada već gotovo genetsku) hrvatsku političku “glupost” ili “retardiranost”: iscrpljivanje na ovoj novoj Šerbedžijinoj jugo-provokaciji (bijesnih čitatelja u internetskim forumima) ili traženje razgovora ondje gdje ga ne može biti (hrvatski ministar branitelja Medved). Jer, i rečeni glumac i njegovi jugovići su nepopravljivi – njih se može i mora samo (hametice i ako treba još jedan put) poraziti.

Druga hrvatska politička glupost, koja također traje već cijelu jednu nepodnošljivu vječnost, u bliskoj je vezi s onom prvom. Naime, netko je “dao” Brijune Šerbedžiji da se on na njima “faraoniše”, po uzoru na njihova prethodnog Gazdu (već sama odluka da se ovo prekrasno otočje “ustupi” rečenom Šerbedžiji bio je politički čin “par excellence”, a značio je upravo ono što je ovih dana u Beogradu na sajmu knjiga on samo ponovio: “živio divni drug Tito, živila divna Jugoslavija”).

To jamačno nije uradila predsjednica općine Fažana Ada Damjanac ili netko od njenih prethodnika pa možda čak ni sam lokalni autonomaški IDS. Šerbedžiji je Brijune “darovao” onaj isti vladajući sloj, klasa ili kasta koje ja nazivam “udbomasonerijom” i koji svojim pripadnicima u ovoj nominalno “hrvatskoj” državi “daruje” i manje-više sve ostalo (posebno u kulturi, medijima i na sveučilišnim katedrama).

Stoga svima onima stotinama i tisućama vrijednih, ali politički neukih Hrvata predlažem slijedeće: samo djelić svoga vremena, snage i živaca koje ovih dana trošite na “divnog Jugoslavena” Radu Šerbedžiju usmjerite na one “vladare iz sjene” – ili, po Šeksovu, iz “gremija” – koji već ovom provokatoru 17 godina omogućuje da cijeloj hrvatskoj državi, rekli bi Splićani, “petaje roge”.

Istina je, naime, bolna i ružna: dok god imamo toga provokatora na Brijunima – nemamo Hrvatsku. Tu se istinu možda može i proširiti: tek kada padne nekadašnji brijunski diktator na središnjem zagrebačkom trgu, ali i cijela njegova stvarno vladajuća kasta u Hrvatskoj past će i njegov groteskni, ali “legalni” “nasljednik” na prelijepom otočju kraj Fažane. To je posao koji će biti puno teži – nadajmo se, ne i krvaviji – nego što se to čini.

Joško Čelan/ HKV

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save