Foto: Fah

Za liberale on je romatični heroj otpora Americi, za Kubance, brutalni diktator i masovni ubojica. Castrovu smrt danas slave oni koji su pod njim morali živjeti, a bogate, dekadentne zvijezde slave njegov život. No u cijeloj priči o Castru i revoluciji, stvarno bitno je tek jedno. A to je da je Kuba, prije Castra, bila jedna od najbogatijih država na svijetu. Treća najbogatija zemlja zapadne hemisfere. Imala je veći standard od tadašnje Italije, Španjolske, Portugala, pa čak i nekih država juga SAD.

Danas, Havana je doslovce grad ruševina, a vozni park je gori od onog u romskoj mahali u Moldaviji. A 1959., većina stanovnika Havane je vozila luksuzne američke automobile s moćnim V8 motorima, dok su Europljani uglavnom tek sanjali o kakvom fići ili malenom Renaultu. Dok je u SFRJ 1961. na 1.000 stanovnika dolazilo manje od tri automobila, Kuba je do revolucije bila druga na zapadnoj hemisferi, odmah iza SAD, s gotovo 30 automobila na 1.000 stanovnika! Imala je deset puta više automobila per capita od nas, i neusporedivo boljih. Danas ima deset puta manje, a većina ih je starija od pola stoljeća, iz vremena prije revolucije! Na Kubi, za Kubance, nema ničeg osim parola i revolucije. “Ali standard nije važan, Castro je Kubancima donio ponos, nema tog novca…” Da, ponos. Ponos da su doslovce građani drugog reda u svojoj zemlji! I da su zarobljeni na otoku s kog ne mogu pobjeći!

Da, Kuba ima izvrsne klinike, poput hotela s pet zvijezdica – ali samo za strance, i tamo se plaća samo u gotovini, i to dolarima. U onima za Kubance, koje su besplatne, nema ničeg osim doktora. Nema lijekova, nema uređaja novijih od pola stoljeća. Pogledajte uostalom dokumentarac prošvercan s Kube koji prikazuje stvarno stanje u bolnicama, ne propagandu Michaela Moorea koji je snimao bolnicu za partijsku vrhušku u koju obični Kubanci ne smiju.

Da, Kuba ima divne plaže – ali na njih smiju samo stranci! Kubanci, samo kao posluga. Da, Kuba ima luksuzne hotele, ali pristup u njih je strogo zabranjen za pse i Kubance. Na Kubi turist može kupiti sve – u dućanu samo za strance. Ali u dućanu za Kubance, sve je racionirano i kupuje se na točkice. A i one ostaju neiskorištene, jer se mjesečne plaće kreću od 15 dolara za radnika u tvornici do 30 dolara za doktora, a ionako u dućanima nema ničeg – ako imate dolare, kupujete na crnoj burzi, ako nemate, gladujete. A kilogram mesa, u rijetkim trenucima kad ga ima, košta pet dolara. Kuba danas uvozi oko 80% hrane: prije Castra ju je izvozila. Prije revolucije, izvoz Kube je bio jednak izvozu Meksika: danas, Meksiko izvozi stotinjak puta više! Kuba je po potrošnji mesa, s 35 kilograma po stanovniku godišnje, tada bila u svjetskom vrhu. Danas, malo tko se sjeća kako meso izgleda, a neuhranjenost je glavni uzrok zdravstvenih problema.

Nekoć Las Vegas Kariba, grad turizma, kocke, i poroka, Havana je danas Nairobi Kariba, grad bijede, kriminala, i poroka. Djevojčice se prodaju debelim njemačkim turistima za dvadesetak dolara, što je više od mjesečnih plaća njihovih majki – ako su te sreće da imaju posao i plaću. Grad je doslovce velika ruševina. Tek mali dio Havane je 1982. došao pod zaštitu UNESCA i on se nekako drži novcima UN. Ostalo se jednostavno srušilo od dotrajalosti. Na fotografijama i videima sami pogledajte kubansku stvarnost, izvan Varadera i ograđenih resorta za bogate strance. Ili poslušajte priče onih koji odlaze na Kubu, gdje stanovnici plaćaju što god tko traži za antibiotike, najlonke, i druge stvari kojih tamo nema, a to su manje-više sve. Pred nekoliko godina, na “Copa America”, gotovo kompletna nogometna reprezentacija Kube zatražila azil u SAD kad su došli tamo na gostovanje. Utakmica nije odigrana jer Kuba nije imala dovoljno igrača, a Castro je potom zabranio kubanskim sportašima nastupe u inozemstvu.

Zato vas ne treba čuditi što Kubanci danas bučno slave smrt Castra svugdje u svijetu, osim na Kubi. Gdje moraju tugovati po službenoj dužnosti, kao i mi kad je umro Tito. Ne plešu oni po Castrovom grobu jer su “mrzitelji” i zli ljudi: plešu po grobu čovjeka koji je najbogatiju zemlju Latinske Amerike pretvorio u Somaliju na Karibima. Biti sućutan prema mrtvom diktatoru je isto što i biti bešćutan prema njegovom narodu. Oni slave smrt čovjeka zbog kojeg su morali u izgnanstvo kako bi izbjegli logore, mučenja, tiraniju, ili jednostavno glad i bijedu.

Kubanci danas slave smrt diktatora zbog kojeg desetljećima nisu vidjeli rodbinu koja je ostala na Kubi, zbog kojeg su prešli 150 kilometara preko mora prepunog morskih pasa u sklepanim čamcima i kamionima prerađenim u amfibije, kako bi imali što jesti, kako bi mogli dobiti liječenje bez da daju plavu kovertu doktoru, bez da hranu dobivaju na točkice. 4 milijuna Kubanaca je u sklepanim plovilima pokušalo doći do obala Floride u SAD, a brojni su se utopili ili su ih pojeli morski psi: no, za razliku od Arapa, njih američka obalna straža, ako ih uhvati prije nego se iskrcaju, odmah vraća Castru na Kubu.

Istovremeno, ignorantske Hollywoodske zvijezde sole rane žrtvama Fidela Castra, zaboravljajući da se oni osjećaju kao što bi se Židovi osjećali kad bi netko žalio za Hitlerom i zgražao se nad onima kojima je drago da je mrtav. Hollywoodski “liberali” su uvijek bili skloni Castru – bogatu, razmaženu bagru sa zapadne obale koja živi u svom svijetu ionako nije briga ni kako živi prosječan Amerikanac pa se zato se i ne mogu načuditi da je isti glasao za Trumpa, kamoli kako živi Kubanac u Havani. Oni će se boriti za svoj “bolji i socijalno pravedniji” svijet do zadnjeg Kubanca i Venuecuelanca koji preživljava od dvadeset dolara, iz svoje holivudske viletine od dvadeset milijuna dolara.

Izvor: narod.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save