Naše vrjednote
Demokratski političari, bilo da ih je politički oblikovalo staro ili novo doba, bilo da su elitisti ili populisti, bilo da se šepure svojom desnom ili lijevom srčanošću – često ispale verbalni hitac koji ni pas s maslom ne bi progutao.
Razumljivo je to. Teško je svaki dan i u svakoj prigodi biti pametan. Osim toga hrvatsko je društvo, evo, već punih 27 godina u izvanrednom stanju – ma, što stanju? – u izvanrednom gibanju! Točnije: na putu, na prelasku ili, učeno rečeno, u tranziciji iz narodne demokracije u liberalnu demokraciju. Na tom putu sustižu nas svakojake nevolje, od mina do snježnih oborina.
Pa što? Treba imati razumijevanja za ljude koji „delaju“. Stoga, primjera radi, i nismo prijekorno vrtjeli glavom kada je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić posve ozbiljno tvrdio da mine u Zagrebu ne postavljaju teroristi, nego „patolozi“ ili kada je podjednako ozbiljno obećavao da će „pojesti snijeg“ ako mu pokuša iznenaditi Zimsku službu i paralizirati gradski promet. Ti izričaji zvučali su čudno, ali nismo znali ni odakle su potekli i što im je bila svrha! Samo smo suosjećali s Bandićem, koji danonoćno „dela“. A te smo bedastoće shvaćali kao gradske vodoskoke, da ne velim fontane, u koje se pretaču njegove političke strasti.
Nikada nisam odobravao Bandićev način političkoga djelovanja. Ne mile mi se lukavštine poput naziva političke stranke: Bandić Milan 365. Premet imena i prezimena (modo hungarico?!) očito služi izbijanju na vrh glasovnice. Nu, glasovnice?! Da, to je ona listina na kojoj organizator izbora ističe imena političkih stranaka po abecednom redu i posve ju krivo naziva „glasačkim listićem“. A brojka 365? To je mistični znak koji podsjeća da veliki katolik i nositelj najdeblje svijeće u Mariju Bistricu nema blagdana, osim jednoga u prijestupnoj godini, jer u sve druge dane, kao i drugi štokavski kajkavci, neumorno – „dela“! Iz takve „delavčeve“ političke duše šiknuo je politološki dobro potkovan odgovor na prijedlog Andrije Mikulića da se s najljepšega zagrebačkog trga ukloni ime jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, koje je nedavno izbilo vrlo visoko na njemačkim i britanskim popisima najvećih velezločinaca u XX. stoljeću. – Neka o tomu – veli Bandić – odluči narod na referendumu! – Odgovor je ciničan. Bandić naime zna da zagrebački referendum ne može nauditi „ljubičici bijeloj“ jer natpolovična većina zagrebačkih birača u XXI. stoljeću ne mari ni za kakve izbore.
Je li itko osim mene ove godine taj zagrebački prijepor oko Tita doživio kao javnu sablazan? Nisam zamijetio takav znak. Ne čudim se tomu. Nije li prije samo tri godine i tri mjeseca ponosnoga štovatelja „lika i djela druga Tita“ u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini srdačno pozdravio tamošnji crkveni knez? Niti se čudim tomu što je nakon udbinskoga događaja Zvonko Bušić Taik u svomu domu u Rovanjskoj sebi oduzeo život.
Meni su bili puno čudniji najnovija hrvatska „uključivost“ i „razvoj“ kako ih je izložio Davor Ivo Stier imenujući dotadašnju groznu političku pragmu Ive Sanadera „novom hrvatskom paradigmom“ samo stoga što ju je nastavio provoditi Andrej Plenković „uključujući“ štićenike srpskoga „etnobiznismena“ Milorada Pupovca u državnu izvršnu vlast i uprave javnih poduzeća. No, prestao sam se čuditi čim sam pročitao Plenkovićev životopis na 19 kartica pod naslovom „O meni“. Taj se čovjek ponosi time što je na početku god. 2000. bio predsjednik izbornog stožera Mate Granića kada je Granić bio HDZ-ov kandidat na predsjedničkim izborima, a pri kraju te godine „zamjenik glavnog tajnika organizacije Zagrebačkog sastanka šefova država i vlada članica Europske unije i jugoistočne Europe“ (kako se u Hrvatskoj lažno predstavljao Zapadnobalkanski summit EU u Zagrebu 24. stud. 2000.) i time što ga je Jadranka Kosor god. 2011. primila u HDZ. Treba li se tim stvarima hvaliti?
Čudim se samo strastvenoj zauzetosti „desnih“ stavotvoritelja. Davor Ivanković hvali mudrost Andreja Plenkovića koja je imenovala stručnjaka Tomislava Tolušića ministrom poljoprivrede, Tihomir Dujmović brani ugled predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović od „niskih udaraca“ bivšega ministra vanjskih i europskih poslova Mire Kovača, a Zvonimir Despot riga europsku vatru na hrvatske protivnike hrvatskoga članstva u Europskoj uniji. Ma sve je to krasno! Ali jamačno bi bilo i ljepše i bolje kada bi se ti inače bistri dečki pri tomu jače usredotočili na naše političke vrjednote nego na naše političke ljude.
Benjamin Tolić/HRsvijet
