PATOLOGIJA NJIHOVA – PROBLEMI NAŠI: Krenimo s Indexom…
Ima već više od 7 godina kako je portal index hr (kao i mnogi drugi mediji u Hrvatskoj) objavio „bombastičnu“ vijest o tomu da su naši istočni susjedi (Srbi) odbili ponudu hrvatskog poduzeća „Končar električna vozila“ o kupnji niskopodnih tramvaja.
Ništa neobično, reklo bi se. Posao je posao, onaj tko kupuje ima pravo birati… i tu bi se u normalnim okolnostima mogla staviti točka…Ali, u ovom slučaju ipak ne.
Zašto?
Zato što je ovaj propali posao na relaciji Zagreb-Beograd, osim poslovnog dobio i neke druge „konotacije“ (kako se to inače kaže).
Kakve? (upitao bi svaki znatiželjnik).
Pa evo kakve.
Index hr vijest objavljuje preuzimajući naslov pod kojim se ista pojavila u Kurirui glasi: „Kurir: Končar nije uspio Srbima uvaliti svoj krš – tramvaj sa staklom u obliku slova ‘U’?“
Dakle, „naš“index hr (koji istini za volju nije ništa čistiji od Kurira) prenoseći vijest, odnosno, prepričavajući tekst beogradskog tabloida kaže:
„HRVATSKI proizvođač tramvaja Končar električna vozila nije uspio beogradskom gradskom prometnom poduzeću uvaliti svoje krševe koje su, osim Srba, odbili kupiti: Bugari, Mađari, Slovaci, Poljaci, Francuzi…, objavio je beogradski tabloid Kurir. Tramvajima, kojima se iznimno ponosi zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, tepaju da ‘slove za najgore na svijetu’.
„Inkriminirani“ tramvaji hrvatskog poduzeća „Končar“ danas su zaštitni znak Zagreba
(…)Najnoviji model hrvatskog tramvaja 2006. godine trebao je probno voziti Beograđane na relaciji ‘Interkontinental’ – tramvajski depo. On se, međutim, na beogradskim ulicama nije ni pojavio, službeno ‘iz nepoznatih razloga’, ali su se tada mogle čuti spekulacije da tramvaj nije izveden na ulicu zbog prednjeg stakla koje je podsjećalo na veliko slovo ‘U’, piše tabloid.“ (http://www.index.hr/vijesti/clanak/kurir-koncar-nije-uspio-srbima-uvaliti-svoj-krs–tramvaj-sa-staklom-u-obliku-slova-u/446410.aspx;istaknuo: Z.P.)
Šala? Zabuna? Prvi travanj?
Ništa od toga.
Na stranu to što index hr (kao i obično) „rajca“ svoju publiku na „kontroverznim“ (pa makar i ovako banalnimj) temama i što se (usput) naslađuje propalim poslom i ističe klevete na račun „Končara“ već izrečene u Kuriru, ali, čemu toliko pridavanje važnosti jednoj (mogućoj) trivijalnoj, beznačajnoj, bedastoj i infantilnoj pretpostavci vezano za oblik tramvajskih vjetrobrana u kojima su potencijalni poslovni partneri (beogradski) pronašli veliko latinično slovo ‘U’? A što bi i inače radio portal za koji se nikad ne bi čulo da nije objavio kućni porno-uradak „Seve nacionale“? Od njih se kao i od Kurira, ništa drugo i ne može očekivati. Senzacija po svaku cijenu čak i tamo gdje je nema.
Sa stanovišta logike i zdravog razuma čista psihopatologija, reklo bi se(kako kod onih koji tragaju za „senzacijama“ ove vrste, tako i kod onih što ih medijski distribuiraju )– to je jedini pravi odgovor.
Pronalaziti u oblicima oko sebe – pa čak i na vozilima – ideološke znakove i simbole mogu samo poremećeni, bolesni umovi, a na račun toga donositi bilo kakve zaključke i stvarati animozitete prema čitavim narodima, e, to se već stvarno ne može nazvati drugačije nego psihopatologijom, ili točnije, nekom vrstom kolektivne psihopatologije koja je već poodavno i u zabrinjavajućoj mjeri zahvatila naše istočne susjede (i to na način da je poprimila razmjere epidemije).
Nije mi poznato je li (tadašnji) gradonačelnik Beograda Dragan Đilas (koji je navodno prvi „raskrinkao“ pokušaj ove „podle ustaške podmetačine“ s tramvajima „Končara“) postao „nacionalni junak“ – jer takvi koji uspiju namirisati „ustaše“ tamo gdje ih nema (ili makar nešto što na njih asocira) u Srbiji to obvezno postaju (prije ili kasnije), ali ina ovom primjeru se jasno vidi o kakvom se dubokom psihopatološkom poremećaju radi.
Sagu o spomenutim tramvajima završit ću kratkim podsjećanjem na jedan tekst objavljen u Jutarnjem listu, ali ovoga puta od 14. rujna 2015. godine (9 godina poslije frke koju su oko njih digli u Beogradu, uz tvrdnje da je to „krš“ i da ih ne želi ni jedna zemlja).
Jutarnji list, dakle, 6 godina poslije indexovog „otkrića“ (do kojega se stiglo copy paste metodom teksta Kurira), objavljuje tekst pod naslovom: „FOTO: ŽIVOTNI CIKLUS PLAVIH SIMBOLA ZAGREBA Niskopodni tramvaji dosad su okružili Zemlju čak 1500 puta i otišli na Mjesec i natrag 80 puta“ i ispod njega fotografiju „spornih“ tramvaja, dok se u nad-naslovu ističe: „PONOS ZET-a“ (i konstatira da su ovi moderni niskopodni tramvaji postali simbol Zagreba i ponos gradskog prometnog poduzeća Zagrebački električni tramvaj). U tekstu novinar Ratko Boškovićdalje piše:
„Na međunarodnom javnom natječaju za isporuku prvih 70 niskopodnih tramvaja pobijedio je konzorcij sačinjen od Končara kao voditelja te TŽV Gredelja i Đure Đakovića. Ugovor je bio vrijedan više od milijardu kuna s PDV-om, dok je sljedećih 70 bilo nešto skuplje- u 142 komada uloženo je oko 300 mil. Eura“ i potom donosi niz argumenata kojima dokazuje kako su se tramvaji pokazali kao izvrsni u svakom smislu i pouzdani (bez ozbiljnijih kvarova i nedostataka i nakon 10 godina uporabe) u svim vremenskim uvjetima, i kao takvi postali omiljeno prijevozno sredstvo Zagrepčana, te da je firma Končar (s partnerima) postigla i značajne uspjehe u izvozu na strana tržišta.
Nadalje, novinar Jutarnjeg kaže kako su „142 takva tramvaja u operativi tvrtke Zagrebački električni tramvaj – ZET bez ikakvih većih problema, po suncu, kiši i snijegu, danju i noću, svi zajedno upravo prevalili nevjerojatnih 60 milijuna kilometara! Opkružili su metaforički zemaljsku kuglu 1500 puta. ‘Odvezli su se’ na Mjesec i ‘vratili se’ s njega oko 80 puta. A nitko nije niti primijetio…“ (http://www.jutarnji.hr/vijesti/foto-zivotni-ciklus-plavih-simbola-zagreba-niskopodni-tramvaji-dosad-su-okruzili-zemlju-cak-1500-puta-i-otisli-na-mjesec-i-natrag-80-puta/300397/)
Potpuno druga priča, zar ne?
Koliko mi je poznato, index hr nije požurio prenijeti ovu vijest, za razliku od one iz 2009., kad su onako „afirmativno“ pisali o Končarevim „ustaškim“ tramvajima i naslađivali se (između redova) propalim poslom reciklirajući bedastoće svojih kolega iz Kurira (čiji novinari provode više vremena na sudovima nego u redakciji – slično kao i indexovi).
Toliko o „ustaškim“ tramvajima i psihopatologiji naših „komšija“ koji su sve učinili kako bi nam pokvarili posao prodaje istih – dok se naši političari za uzvrat s njima cmaču i ćaskaju, kad god im se za to ukaže prilika.
To famozno „U“, kako je dobro poznato, nema od jučer „negativne konotacije“. Na području bivše Jugoslavije (a možda čak i nešto šire), ovaj društveno-sociološko-politički „fenomen“ star je bar 70 godina i može poslužiti kao ogledni primjer radikalne borbe za „moralnu i ideološku čistoću“ propalog komunističkog sustava.
Bilo je čak inicijativa (doduše „neformalnih“, u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata) da ga se protjera iz abecede, jednostavno izbriše i kvit! No, onda se pojavio problem ne samo koji znak odabrati umjesto njega, nego i drugih „ustaških“ simbola i asocijacija na taj režim (hrvatski povijesni grb uopće, a naročito onaj s prvim bijelim poljem koji je – zamislite – oslikan čak i na krovu crkve Svetog Marka u samom središtu Zagreba kao i na brojnim spomenicima, umjetničkim slikama, gravurama, starim fotografijama, a ostavio je traga i u dokumentarnim filmovima; pa hrvatski pleter, nacionalna himna, naziv parlamenta – „Sabor“; pa onda ona mrska životinja koja nosi ime omražene„ustaške“ valute iz razdoblja NDH – „kuna“… naime, kune se nije moglo sve pobiti, još bi ih teže bilo izbaciti iz zoologije i biologije, odnosno, izbrisati sve tragove te napasne životinjice u novinama, kalendarima, priručnicima za selo i poljoprivredu, veterinarskoj stručnoj literaturi, udžbenicima, enciklopedijama, slikovnicama; pojavio se i problem knjiga, raznih publikacija, filmova i svega drugoga što već postoji a gdje se također nalazi to „zloglasno U“ili nešto od spomenutih simbola što na njega asocira). Mnoge su stare priče ili bajke (kao za inat) počinjale s: „U neka davna vremena…“, „U jednom dalekom carstvu…“, „U ono vrijeme…“ itd., itd., što je još gore, početno slovo bilo je bar 5-6 puta veće nego druga, pa još posebno istaknuto i ukrašeno … a bilo je toga na tone i na sve strane … ne samo u Jugi i Hrvatskoj, nego diljem svijeta…
I tako se teška srca (i uz osjećaj mučnine i nemoći) odustalo od izbacivanja „zloglasnog“ slova „U“ iz abecede i kolektivne memorije Hrvata. Bio je to, uostalom, vrlo skup, složen a i rizičan zahvat koji nikako nije jamčio konačan i potpun uspjeh (mudro zaključiše moralni „čistunci“ i „čuvari tekovina revolucije“), da se sad krene (kao u Orwelovoj „84-toj“) s Minstarstvom istine na uništavanje svega što podsjeća i budi asocijacije na „ustašluk“. Obzirom na kontaminaciju koja je u toj mjeri zahvatila sve sfere društvenog života, bijaše to teška i preteška zadaća, čak i za Tita, Rankovića, Đilasa, Mošu, Krcuna i njihove cenzore.
I tako „U“ opstade, unatoč svemu i zadrža svoje mjesto u abecedi (kao dvadeset sedmo po redu, ili četvrto od nazad, gdje i dan danas stoji – kako malo, tako i veliko).
„Problem“ dakle, nije riješen (a kako to obično biva) nije niti sam od sebe nestao, nego naprotiv! Jer, vjerovali ili ne, to famozno i nasrtljivo „U“ može biti jako nezgodno…nikad ne znaš kad i s koje će strane iskočiti i ispriječiti se na putu „slobodi“, „demokratiji“, „bratstvu-jedinstvu“, „ravnopravnosti naroda“ i „miru“. Ma napast živa! Potvrdilo se to u praksi, koliko već puta!
Kad se najmanje nadaš…eto ga!
Sjećate li se, primjerice, veličanstvene Ljetne univerzijade koja je u razdoblju od od 8. do 19. srpnja 1987. godine održana u Zagrebu (pitanje je, naravno, postavljeno starijima od 50 godina)?
Ona i danas, još uvijek budi nostalgične uspomene (preživjelih i sada već sjedokosih purgera i purgerica načetih reumom i drugim staračkim bolestima), na dane kad su mlađahni, vedri i zaneseni hodali ulicama Zagreba opčinjeni šarenilom koje im je poput putujućeg cirkusa stiglo na kućni prag. To su bili dani za sjećanje! Tih 12 dana vrijedilo je svake žrtve, pa i propuštenog ljetovanja na moru (u vikendici kod kuma – jer hoteli su ipak preskupi) , čak i toga da se cijeli godišnji odmor „utuče“ na besciljno i bezbrižno španciranje…
Jednom riječju, dani koji se ne zaboravljaju!
Ja se nje (Uverzijade) još uvijek dobro sjećam…istina, ne baš toliko same Univerzijade, koliko onih mjeseci mučnog natezanja oko logotipa pod kojim će se ista održati; točnije, oko simbola koji će se nalaziti uz maskotu (za koju je bez velike muke i rasprava odabrana nekompromitirana životinjica koja bar u to vrijeme nije imala nikakvih „negativnih konotacija“ po Hrvate, Hrvatsku i njezinu nacionalnu povijest – vjeverica Zagi ).
No, „veoma složen problem“ (kako su tada „naši“ vladajući komunisti obično govorili kad su htjeli naglasiti svu „težinu“ posla kojim se bave i „odgovornost“ koju za državu i narod imaju – osjećali su je itekako mada je nije bilo) pojavio se već u fazi pripreme za „Univerzijadu“. I to toliko „složen“ da je u datim okolnostima izgledao gotovo nerješiv.
Bezbrižni „Zagi“ pojma nije imao što se sve oko njega kuha
Po nacionalnom ključu, Hrvatsku je sljedovalo domaćinstvo spomenute Univerzijade, ali…riječ „Univerzijada“…nažalost, započinje slovom „U“?! I što sada, mamamia!!!???
Hrvatima se moglo doduše nametnuti da naziv ovog športskog događaja ispišu ćirilicom – makar pomalo i roptali, no, s obzirom na iskustvo iz 1967. i 1971. (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pa Hrvatsko proljeće…) nije baš bilo ni lako ni „zgodno“. Ne treba „čačkati mečku“ i „tražiti vraga“ bez potrebe – zaključiše Bakarić, Vrhovec, Šuvar, Račan i ostali iz vladajućeg establišmenta CK SKH, pa se fino s kolegama iz Beograda dogovore da se pronađe „solomonsko“ riješenje: OSTAT ĆE LATINIČNI NATPIS, ALI SE PRVO SLOVO PROMIJENITI MORA, TE ĆE SE UMJESTO „U“ STAVITI NEŠTO NALIK NA „Y“. Tako će biti i vuk sit i ovce na broju. Hrvati će malo brundati, ali tko mari, ima policije, ima vojske, ima agenata, Udba je tu pa će se to nekako privesti kraju.Uostalom, iza tog početnog „Y“ još je 11 latiničnih slova i što hoće više?
I tako drugovi komunisti (skoro) odlučiše da se u glavnom hrvatskom gradu Zagrebu te 1987. godine umjesto „UNIVERZIJADE“održi „YNIVERZIJADA“. Ali, ne lezi vraže! Neki do njih (na zatvorenim i strogo povjerljivim sastancima – a kako drugačije kad je u pitanju ovako „težak i složen problem“ a „situacija je vrlo osjetljiva“), izvjestiše kako to neće ići baš glatko i da treba misliti na posljedice, jer da bi taj postupak mogao „probuditi avete prošlosti“, „izvesti nacionaliste na javnu scenu – i dati im čak argument u ruke“, uglavnom, izazvati više štete nego koristi…sjećate se kako je to bilo prije 15 godina, eto, bune se i mnogi viđeniji hrvatski intelektualci, pa se uznemirila i Matica hrvatska i još neke institucije, kulturnjaci, književnici, lingvisti, čak i pojedini povjesničari…novinari, što nikad nije bilo…
I trakavica se nastavlja…sastanci…dogovori…sastanci…dogovori, pa tako nekoliko mjeseci…u krug, s kraja na početak…i…na koncu prelomiše: ovoga puta će „progutati žabu“ (mada je povelika i zapinje u ždrijelu), i neće uklanjati „U“, pa što bude nek bude – ali samo ono „U“ koje stoji u natpisu iznad simbola Univerzijade, ali zato onaj veliki znak (glavni dio loga)NIKAKO NE MOŽE BITI „U“, IMA DA BUDE ŠTA BILO SAMO NE SLOVO „U“! I eto, tako zagrebačka Univerzijada dobi na kraju svoj logo na kojemu je iznad „Zagija“ pisalo „Univerzijada ’87“, ali onaj glavni (veliki i najuočljiviji) znak postade „Y“ (pomalo nalik na nekog bastarda između „U“, „Y“ i skošene palice za golf uz još neke dodatke – ali bez kvačice na donjem dijelu, kako bi se izbjegle moguće spekulacije da se radi o podmetnutom ćiriličnom slovu „U“). Iznjedriše drugovi taj „projekt“ na jedvite jade i poslije teških muka, uz pomoć silnih stručnjaka iz raznih oblasti. Na kraju, ipak, vuk sit i ovce na broju – zaključiše poslije napornog rada i uspješnog riješavanja „teške i složene situacije“ (i odoše u svoje vile na Jadranu, da se odmore do Univerzijade).
Tako je Zagreb ipak izbjegao katastrofu – ne samo onu koja je mogla nastati otiskivanjem, snimanjemi fotografiranjem tog „zastrašujućeg“ velikog slova „U“ u tko zna koliko desetaka ili čak stotina tisuća primjeraka (počevši od plakata do TV spotova, TV emisija i reportaža, majica, zastava, bedževa, kapa, suvenira, šalova, rukavica, lopti itd., itd.), nego i jednu drugu. Naime, budući da je za tadašnju Partiju i njezinu državnu vrhušku najvažnije bilo pokazati se svijetu u što boljem svjetlu (čime je ostavljan dojam posvemašnjeg procvata i progresa „socijalističkog raja“), posebna se pozornost poklanjala organiziranju velikih športskih događaja (europska i svjetska prvenstva, olimpijada, Mediteranske igre, konačno i Univerzijada), pri čemu su u infrastrukturu i razne objekte upumpavana golema financijska sredstva (iz stranih kredita s odgodom plaćanja na 20-30 godina), pa su republike i gradovi u tomu vidjeli priliku da ipak ućare nešto i za sebe u tim tmurnim i sumornim vremenima besparice, stagnacije gospodarstva i sve većeg siromaštva.
Stoga nije čudno, da se mnogi Zagrepčani i danas s nostalgijom sjećaju „Univerzijade“ i to razdoblje čak nazivaju„Drugim ilirskim preporodom“ (radujući se što su nešto „dobili“ a ne pitajući se, dakako, koliko je „Juga“ novaca izvukla iz Hrvatske od 1945. do 1990. na račun „nerazvijenih republika i pokrajina“, raznih „narodnih zajmova“ i na brojne druge načine).
Ali, s autocestom Zagreb – Split Hrvati nisu imali sreće kao s Univerzijadom.
Ideju njezine gradnje prvi se javno usudio iznijeti akademik Josip Roglić 1961. godine i odmah je naišla na jednodušno odobravanje u cijeloj Dalmaciji (koja je praktično bila prometno odsječena i izolirana od ostatka Hrvatske s vrlo negativnim gospodarskim, kulturološkim i drugim posljedicama koje su iz toga proizlazile). Zagreb (s gotovo milijun stanovnika) i Split (s oko 500 tisuća stanovnika), kao najveći gradovi u Hrvatskoj povezani autocestom, trebali su na neki način biti „žila kucavica“ cjelokupnog razvoja Dalmacije, što bi imalo za posljedicu i mnoge druge, pa i sociološke efekte od nacionalnog i društvenog značaja (brži protok ljudi i čvršće veze sjevera i juga doprinijeli bi integraciji Hrvatske u svakom, pa i nacionalnom smislu, čime bi se premostio jaz između „centra“ i „periferije“ i ublažile suprotnosti koje su na toj relaciji postojale).
Studija o izgradnji ceste upućena je javnosti od strane Urbanističkog zavoda kotara Split već slijedeće (1962. godine), a tri godine poslije, Skupština kotara Split traži od Sabora SR Hrvatske da se na temelju pozitivnih rezultata javne rasprave ova inicijativa službeno prizna. Tako je u Društveni plan do 1970. uneseno stajalište o potrebi pripremanja potrebne dokumentacije(za trasu autoceste: Zagreb – Pisarovina – Bihać – Knin – Split; Narodne novine br. 30, str. 170., od 6. kolovoza 1966., Društveni plan razvoja SRH za razdoblje 1966-1970.). Idejni projekt završen je u proljeće 1967., pa se započelo s konzultacijama o samoj izvedbi. I kako to već biva…stvar se zakomplicirala. Najprije je sporna bila trasa i nikako se nije mogao postići dogovor kojim koridorom bi cesta trebala prolaziti. Potom su se javili i drugi problemi, a kap je prelila čašu kad je umjesto dotadašnjeg podvaljen projekt po kojemu je koridor za autocestu kanjon Une!
Naravno, bila je u pitanju klasična podvala i opstrukcija projekta, jer se znalo kako se nitko od stručnjaka i odgovornih ljudi ne može i neće složiti s time. Čelniku Republičkog fonda za ceste naloženo je „odozgo“ da tako postupi, i on je učinio što se od njega tražilo i poturio kukavičje jaje.
Ali, ne daju se Dalmoši tek tako!
Probudio se kod njih onaj tradicionalni „dišpet“ (tuk na utuk – što bi se reklo) i čvrsto riješe osujetiti ovu očitu sabotažu partijskog vrha, pa šta koštalo nek košta!
I tako su Splićani (uz oslonac na već ranije donesene odluke koje se u tromoj državno-partijskoj proceduri nisu mogle tek tako lako i brzo opozvati ili pobiti) investitorom projekta imenovali sami sebe, odnosno Skupštinu općine Split, regularno izabrali projektanta (sve sukladno europskim normama), ugovorili idejni projekt za autocestu Split – Knin – Bihać – Zagreb – Maribor i glavni projekt za Split – Zagreb. Osnovana je Investicijska grupa za izgradnju autoceste Split – Zagreb i ona je (također odlukom Skupštine općine Split) 1969. godine prerasla u poduzeće „Autocesta Split – Zagreb“.
Činilo se da su Južnjaci tako doskočili državno-partijskoj birokraciji i da će se kapitalna investicija od vitalnog značaja za ovu regiju i Hrvatsku ostvariti. Nikakvih formalno-pravnih, tehničkih i zakonskih zaprijeka više nije bilo, utoliko prije što je javnost u Dalmaciji bila maksimalno mobilizirana u smislu zahtjeva za njezinom gradnjom i izlaskom iz izolacije, u čemu su (po pitanju pritiska na Republiku) veliku ulogu igrali i pritisci Osijeka i Rijeke da se izvrše pripreme za gradnju autoceste Rijeka – Zagreb, te Zagreb – Slavonski Brod – Beograd, pa su na kraju političari u državnom i republičkom vrhu morali popustiti i Sabor SR Hrvatske donio je 5. ožujka 1971. godine odluku o „Osnovnoj mreži autocesta“ u SR Hrvatskoj u kojoj su za gradnju predviđene tri autoceste: Zagreb – Beograd; Zagreb – Rijeka; Zagreb – Split. Tako se pokušalo „prošvercati“ ovu „nacionalističku“ cestu uz onu „bratstva-jedinstva“ koja je vodila prema Beogradu.
Da skratim priču.
U rekordnom su vremenu riješeni svi tehnički problemi i raspisan je „narodni zajam“ za autocestu Split – Zagreb, dok je financiranje projekta dogovoreno u suradnji s Investiciono-komercijalnom bankom (IKB) Split. Bili su to rijetki trenuci u kojima su čak i Katolička crkva i SKH skupa s građanima djelovali u zajedničkom interesu svjesni značenja autoceste.
U oduševljenju, narod je spontano izražavao želju da se buduća autocesta nazove „Autocesta Kralj Tomislav“ (govorili su: „Kralj Tomislav je već jednom, u 10. stoljeću ujedinio Hrvatsku, pa nek je sada pri kraju XX stoljeća opet ujedini“).
Na kraju je sve bilo privedeno kraju i preostalo je da konačno započne gradnja.
Međutim…
„Nekoliko dana prije svečanog otvorenja radova nazvala me gđa Savka Dabčević-Kučar, tada predsjednica CK SKH, i sugerirala da se svečano otvorenje radova pomakne oko 6 mjeseci, jer je IKB pred kolapsom! Drugim riječima, ukupan priljev sredstava zajma bio je blokiran za podmirenje nepodmirenih obveza nastalih u poslovanju Banke! To je bio grom iz vedra neba! To je bilo da čovjek poludi ! Sav trud, entuzijazam naroda, sva očekivanja, sve uzalud! To su torpedirale mračne sile na relaciji Zagreb – Beograd, a i šire od toga. Ja imam svoje objašnjenje i ono glasi:
Tadašnjeg direktora IKB-a, iznimno poduzetna i prodorna čovjeka te uspješnog direktora banke, političko vodstvo Hrvatske kandidiralo je u to vrijeme za saveznog ministra vanjske trgovine. To mjesto je tada bilo posebno važno i sve republike bivše države borile su se da ga pokriju svojim kandidatom. Borba je na tom planu bila nepoštedna, ali i u Hrvatskoj. Direktora IKB-a trebalo je eliminirati iz konkurencije. Tada još nije bila uzanca da se nepoćudni stave u hladnjaču, dakle da se fizički likvidiraju. Zato je izvršen atak na banku, na posao koji je vodio uspješan direktor. Pronađeni su neki razlozi. Direktor banke je smijenjen i zatvoren, banka je ušla u blokadu, a ‘Autocesta Split – Zagreb’ našla se na sporednom kolosijeku. Računalo se s pomakom od 6 mjeseci, do početka 1972!
Ali došlo je Karađorđevo, ‘toplo Proljeće’ pretvorilo se u ‘ljutu Zimu’!“ – piše u svojim sjećanjima na to vrijeme i događaje Jakša Miličić, tadašnji gradonačelnik Splita u svojim sjećanjima. (Opširnije:
http://www.matica.hr/hr/336/AUTOCESTA%20SPLIT%20-%20ZAGREB/)
Poslije Hrvatskog proljeća (nakon što je „uspješno suzbijen hrvatski šovinizam“ – kako je to u Zagrebu poslije Karađorđeva rekla i sama „Ruža hrvatska“ Savka Dapčević Kučar posipajući se pepelom), već je bilo potpuno jasno da nema ništa od autoceste. Nova republička vlast odmah početkom 1972. godine obustavlja sve „megalomanske projekte“ pa i gradnju autoceste Split – Zagreb, a kako bi se narod koliko-toliko umirio i opravdalo to što su novci od zajma građana nestali, izgrađena je cesta I reda Vrlika – Knin – Strmica. Sedamdesetih godina ipak je puštena u promet dionica Zagreb – Karlovac i to je bilo sve. Split i Dalmacija ostali su i dalje u izolaciji.
„Nacionalističku cestu“ Hrvatska je započela graditi u vrijeme dok je trećina njezina teritorija bila okupirana, a dionica Karlovac – Zadar – Split otvorena je 26. lipnja 2005.
U svibnju mjesecu 1974. godine, mostom su povezane obale Dunava između Bačke Palanke i Iloka. Ovaj projekt nije imao nikavoga gospodarskog opravdanja, a jedinu korist od njega imali su građani iz tog kraja kojima je olakšan prijelaz s jedne obale na drugu. Naime, most je postavljen na samu granicu između SR Hrvatske i vojvođanskog dijela Srijema, u području gdje nema nikakve industrije niti značajnijih gospodarskih kapaciteta a stanovništvo se bavi gotovo isključivo poljoprivredom. Uz to u okolici nema nikakvog značajnijeg prometnog čvorišta – cestovnog niti željezničkog (osim Šida koji u prometnom smislu ima tek regionalni značaj).
Nikakvoga gospodarskog,ekonomskog, pa niti prometnog rezona i opravdanja za ovaj most nema.
Pa zašto je onda izgrađen na tom mjestu?
Godinama prije nego je započeta njegova gradnja, bačkim podunavljem se pronio glas kako je za lokaciju novoga mosta odabrano područje između Vukovara i Borova. Naime, jaki gospodarski centri na hrvatskoj obali (Vukovar, Borovo, Vinkovci, Osijek) s vrlo razvijenom i raznolikom proizvodnjom (samo Kombinat gume i obuće ‘Borovo’zapošljavao je preko 22.000 radnika, dok je tom dijelu istočne Hrvatske s centrima Osijek, Vinkovci, Borovo, Vukovar, u industriji radilo oko preko 100.000 građana) uz veliki promet roba, usluga i ljudi, uz to je komparativna prednost bila i blizina Vinkovaca (željezničkog čvorišta međunarodnog značaja) – sve to bilo je na strani logike koja je imala ekonomsko opravdanje. Gradsko stanovništvo na hrvatskoj obali bilo je dobrim dijelom i upućeno na poljoprivrednike s druge (vojvođanske) strane od kojih je na tržnicama kupovalo voće, povrće i druge proizvode, što je opet zemljodjelcima u pasivnom bačkom „džepu“ život značilo, jer su u tomu nalazili svoj izvor prihoda. Jedina veza dvije obale, bila je „vukovarska skela“ ograničenog kapaciteta.
Sve je bilo na strani „vukovarske“ varijante.
Međutim…
I po cijenu da se ogromni novci bace, nije se nikako moglo dopustiti povezivanje Bačke s Hrvatskom, utoliko prije što su i na vojvođanskoj obali živjeli u značajnom postotku Hrvati tradicionalno upućeni na Hrvatsku (posebice oni s područja jugozapadne Bačke). A naročito to nije bilo moguće poslije Hrvatskog proljeća. Ustaše povezivati mostovima, taman posla!
I tako je uz veliku pompu most koji povezuje Bačku Palanku i Ilok, nazvan „25. Maj“ (za ime nije slučajno odabran baš rođendan J.Broza – koji je ujedno bio i državni blagdan poznat kao „Dan mladosti“) otvoren za promet 1974. godine, a učinio je to osobno J. Broz koji se na svečanosti pojavio s Jovankom.
Neki su kod nas u Bačkoj (na lijevoj obali Dunava) govorili kad je 1991. godine počeo rat a prvi tenkovi iz Srbije krenuli na istočnu Slavoniju: „Dobro što ovdje kod nas nisu napravili most, sad bi sve ovo išlo na Vukovar“.
Eto bar neke utjehe. Njihovi tenkovi su nažalost ipak stigli do Vukovara (nešto kasnije), ali da je bilo mosta na Dunavu, teško da bi se grad branio punih 90 dana.
I kakve sad međusobne veze imaju zagrebački tramvaji, Univerzijada, autocesta Zagreb – Split i dunavski most kod Iloka?
Naizgled možda i ne baš naročite. Ali, ako se malo bolje razmisli, možda se i pronađu neke skrivene niti, nešto što će nas ponukati na traganje za odgovorima i promišljanjima, ne toliko o njihovoj psihopatologiji koliko o našim kompleksima.
Da ne bi netko pogrešno razumio, psihopatološki (sociopatološki, ili jednostavno patološki – zovite to kako hoćete) poremećaji ove vrste nisu svojstvo samo srpskih fašista i bivših komunista. Od tog virusa danas još uvijek boluju mnogi i kod nas u Hrvatskoj. Oni koji u svakom obliku, simbolu, znaku, sjeni, mozaiku, vitraju, tapiseriji, skulpturi, obrisu, riječi, stihu, boji odjeće, obliku kapa, u „u“ čavlima, „u“ profilima, potkovicama (i još koječemu) danonoćno i neumorno traže makar i naznake nepoćudnih simbola. To su oni koji imaju parazitski, privilegirani status u društvu – od 1945. do danas – i čija ideologija počiva na latentnom sukobu, oni koji moraju izmišljati „fašizam“ da bi ostali „antifašisti“, prevaranti i podlaci koji prisvajaju antifašizam kako bi zadržali svoje stanove i kuće otete od vlasnika pobijenih nakon 1945. i iza njega skrili krvave ruke svojih ideoloških (ili bioloških) očeva i njihove masovne zločine – desetke tisuća bez suda pobijenih na Križnom putu, pobacanih u jame, žrtve zazidane u rudarskim oknima koje su ostavljali u mraku, da bi tamo stiješnjene, bez zraka i svijetla, u toj užasnoj i zlokobnoj zajedničkoj masovnoj grobnici danima umirale u agoniji…Tako su završili deseci tisuća žena, djece, staraca, zarobljenih vojnika.
TO MOGU SAMO MONSTRUMI. LJUDSKO BIĆE TAKVO ŠTO NIJE U STANJU ČINITI. ZA „FAŠISTIMA“ U HRVATSKOJ TRAGAJU NJIHOVI IDEOLOŠKI SLJEDBENICI. SLJEDBENICI MONSTRUOZNE KOMUNISTIČKE IDEOLOGIJE KOJA JE U XX STOLJEĆU POBILA VIŠE OD 100 MILIJUNA LJUDI DILJEM SVIJETA – OD SSSR-a, KINE, KAMBODŽE, SJEVERNE KOREJE, ETIOPIJE DO ISTOČNE EUROPE I JUGOSLAVIJE. SLJEDBENICI JOSIPA BROZA TITA ČIJE SE IME NALAZI NA SVAKOME DANAS POZNATOME I DOSTUPNOM POPISU MASOVNIH UBOJICA (U DRUŠTVU MAO ZE DONGA, STALJINA, POL POTA, KIM ILI SUNGA, MENGISTUA HAILE MARIAMA, HITLERA, MUSSOLINIJA i drugih). NA SVAKOJ OD TIH OPSKURNIH „RANG LISTA“ OD KOJIH SE LEDI KRV U ŽILAMA, OD 10 NABROJANIH MEGA-UBOJICA XX STOLJEĆA, BAR SEDAM ILI OSAM SU KOMUNISTIČKI DIKTATORI I KRVNICI. I UVIJEK JE MEĐU NJIMA J.B.TITO.
Umjesto da se zamisle nad ovim činjenicama, takvim bolesnicima dovoljno je da ugledaju „kapu nalik na ustašku“ pa da započnu progon bilo kojeg čovjeka koji se ikad u životu usudio podići svoj glas i progovoriti o desetljećima skrivanoj istini – posebice ako taj dođe na ministarsku ili kakvu drugu poziciju, ili da doznaju kako se predsjednica države „slikala s hrvatskom zastavom na kojoj je grb s prvim bijelim poljem“ – i to se onda danima i mjesecima vrti po medijima, na tomu se „jaše“ kao u vrijeme boljševičke revolucije u Rusiji (samo im fale još Staljin, Tito i nešto hrabrosti pa da počnu pucati).
Stariji se sasvim sigurno još uvijek sjećaju kako su dežurne ekipe udbaša obilazile svoje „rejone“ po gradovima i selima i prijavljivale sve „sumnjive aktivnosti klasnih neprijatelja“ (a u tu sferu je tada među ostalim spadalo kićenje božićnog drvca, slušanje Glasa Amerike, vjenčanje u crkvi, odlazak na mise, krštenje djece, pričešćivanje i puštanje na vjeronauk, prijateljstvo sa svećenikom, posvećivanje kuće (ili stana) oko Božića, izrada pisanica za Uskrs, nepoćudne izjave ili nespretno ispričani vic (ako je imao makar i naznaku bilo kakve negativne političke konotacije), da ne govorimo o uvredama ili psovkama na račun Tita ili drugih komunističkih ikona. Za obične ljude, posljedice za bilo koji od spomenutih prekršaja nisu bile tako strašne – gubitak ili nemogućnost dobivanja posla, nemogućnost upisa djece u željenu školu, izostanak napredovanja na poslu, ponekad prekršajna prijava ili kakva druga sitnica, ali za političke oponente koji su se drznuli javno iznositi svoje stavove putem stranih medija postojale su radikalnije mjere (robija, ludnica ili metak u glavu).
Sjećam se jedne afere koja je mjesecima „potresala“ Jugoslaviju, ali ne znam više točno je li to bilo krajem 60-ih ili početkom 70-ih godina (na internetu nisam uspio pronaći ni traga o tomu), ali dovoljno govori o mentalnom sklopu tadašnjih vlastodržaca
Naime, na nekoj od Katoličkih crkava u Hrvatskoj, na nekom mozaiku (ili vitraju) pronađen je lik koji podsjeća na Alozija Stepinca, tog omraženog „koljača“, „ratnog zločinca“ „krvnika“, „izroda“, „ustaše“, „fašiste“, „srboždera“ – kako ga se već sve zvalo i tada je krenula hajka na župu kojoj je pripadala crkva, svećenike i vjernike, pa i na Katoličku crkvu u cjelini i kardinala Kuharića kojega se izravno prozivalo kao glavnog krivca.
Ne znam kako je sve to završilo, ali pitam se: Je li se kod nas u Hrvatskoj bilo štopromijenilo u odnosu na to vrijeme?
Blaženika Alojzija Stepinca ne usude se više napadati na način kako su to činili prije 1990., ali Katolička crkva je još uvijek na meti. Konzervativni svjetonazor je izvrgnut ruglu i oni koji su takve orijentacije ne rijetko se „časte“ pridjevima: „talibani“, „ognjištari“, „ustaše“, „primitivci“, „ekstremisti“, „fašisti“.
Iz usta tih naših bolesnika još nitko nikad nije čuo ni jednu jedinu riječ osude monstruozne antihrvatske propagande koja već punih 70 godina hrvatski narod drži pod optužnicom zločina i genocida, nikomu od njih ni na kraj pameti nije makar spomenuti otrovne laži koje se i dalje sustavno šire o „stotinama hiljada pobijenih Srba u Jasenovcu“. Ne, oni i dalje pušu u isti rog s beogradskim strvinarima koji optužuju kako bi skrili vlastite zločine počinjene 90-ih godina prošlog stoljeća i trude se ovom narodu nametnuti kompleks vječite krivnje.
I tako preko zagrebačkih tramvaja, abecede, Univerzijade ’87, „nacionalističke autoceste“ Zagreb – Split i mosta „25. Maj“, stigosmo do hrvatskoga grba, crkve Svetog Marka, Blaženog Alojzija Stepinca, Jasenovca i Hude jame…i sve je to, nažalost, jedna te ista priča…koliko god se ponekad činilo da nije tako…
Ako već imamo iskustvo stoljetnog zatiranja vlastite samobitnosti – a na žalost imamo ga, i ako smo svjesni da za istočne susjede i danas imamo one kod kojih (u većini – uvijek naglašavam: čast izuzecima) prevladava iracionalna mržnja prema svemu što je hrvatsko i koji nam (doduše uz aktivnu potporu „naših“ domaćih kvaziljevičara, kvaziliberala i dobrog dijela medija),nastoje i dalje nabijati kompleks kolektivne krivnje, zar to možemo benevolentno i šutke prihvaćati – ili im konačno svima skupa treba (kako to naš narod kaže) „odmjeriti od šake do lakta“ (dakako, figurativno rečeno – satira je dopuštena, zar ne?…i to još od vremena Ferala, Arkzina itd.)i čvrsto braniti svoje dostojanstvo i pravo na povijesnu istinu?!
Naravno, na civiliziran, pristojan, demokratski, dostojanstven, miran i nenasilan način, kako i priliči onima kojima je do Hrvatske stalo – ali bezpopuštanja i trulih kompromisa. SLOŽNO I PAMETNO!
Hvala onima koji nas podsjećaju kako je „Drugi svjetski rat završio prije 71 godinu“.
NIJE. BIT ĆE ZAVRŠEN ONDA KAD SE O SVEMU BUDE ZNALA PUNA ISTINA. PRIJE NE.
Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo
Izvor: ovdje.
