U javnom govoru o nastanku hrvatske države odjedanput se, pod konac 2016. pojavljuju bitange, manijaci, kriminalci, zvijeri, građanski rat, nacionalizam. U ovom ćemo tekstu pokušati aktualizirati samo pitanje o prirodi i izvorima tih krivotvorina, laži i obmana usmjerenih protiv Hrvatske.

Jesu li „delirični HDZ-ovi manijaci“ okupljeni „na stadionu Maksimir“, kako piše u jednoj tek promoviranoj „čitanki“ za mlade Europljane, započeli rat „za hrvatsku nezavisnost“ ili su neke „bitange“ zavadili običan narod i gurnuli ga u rat, kako je koncem listopada 2016. rekao čovjek koji hrvatske djevojke i mladiće podučava glumi?”Bitange eto šta su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije mogla da se spasi divna Jugoslavija.“„Divnu Jugoslaviju“ i ostvarenje ideala Revolucije spominjao je i vodeći zapovjednik JNA 1991: „Konačno, drugovi oficiri, ja vam čestitam da ste izabrani za ove pothvate i zahtijevam da u izvršenju ovih zadataka u cjelosti upotrijebite sve svoje znanje i umijeće u bitkama za ostvarenje ideala Oktobarske revolucije i u borbi za Jugoslaviju.“ Blagoje Adžić, načelnik generalštaba JNA, srpanj 1991. (V.Šeks, 1991. Sjećanja, I. Svezak, str. 160

U javnom govoru o nastanku hrvatske države odjedanput se, pod konac 2016. pojavljuju bitange, manijaci, kriminalci, zvijeri, građanski rat, nacionalizam. U ovom ćemo tekstu pokušati aktualizirati samo pitanje o prirodi i izvorima tih krivotvorina, laži i obmana usmjerenih protiv Hrvatske. Sadašnji predsjednik Vlade RH g. Andrej Plenković je s razlogom, pod kraj studenoga 2016. podsjetio „zaboravljive“ i ljude sklone zamagljivanju istine, da je Hrvatska koncem prošloga stoljeća bila izložena „brutalnoj vojnoj agresiji“. Branila se, ratovala, oslobađala svoja okupirana područja. Jesmo li tu istinu razgovjetno prenijeli svijetu i prepoznavali što radi iskusnija diplomacija iz susjedstva, potpomognuta snagama koje svoje interese baš i ne će podređivati našim nacionalnim interesima. Ponekad se učini da združeni u promidžbi svojih pogleda na našu povijest i na našu stvarnost, rade više i bolje od nas.

Teško je povjerovati da bi branitelje „divne Jugoslavije“ g. R. Šerbedžija nazvao bitangama, kriminalcima i divljim zvijerima. Koga onda naziva tim imenima? U miloševićevskom i memorandumskom konceptu SANU, naziv Jugoslavija je drugo ime za Veliku Srbiju. Istodobno s podsjećanjem na narav rata koje je iznio predsjednik hrvatske vlade, u javnosti se pojavila vijest o europskoj „čitanci“ koja nudi „neutralni“ pogled na zbivanja na jugoistoku Europe koncem prošloga stoljeća. Nakon dva i pol desetljeća od početka hrvatskoga obrambenoga i oslobodilačkoga rata, nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima pred Sudom u Haagu, na našoj javnoj sceni ponovno slušamo izazivačke teze, uz istovremeno prikrivanje glavnih ciljeva njihovih zastupnika. Tko zna zašto, primjerice, glumac i pjevač R. Šerbedžija ne želi odgovoriti novinaru na pitanje: tko je bio agresor na Hrvatsku. Nakon govora o „divnoj Jugoslaviji“ i javnih reakcija na nj, odlučio je objaviti i pismo koje je uputio Ministratvu hrvatskih branitelja, zbog prigovora na njegove tvrdnje. Na kraju svoga pisma Šerbedžija pokušava poučiti Ministarstvo što smije i treba činiti, o čemu šutjeti, a o čemu govoriti. U pomoć je pozvao i pisca Izleta u Rusiju.

Violina i zvijeri

Glumac i pjevač u tom pismu (objavljenom 2.12.2016) iznosi da je Miroslav Krleža 1975. došao u teatar ITD vidjeti njegovu „monodramu ‘Moj obračun s njima’“, koju je sastavio od Krležinih pjesama, „proznog djela ‘Izlet u Rusiju’ i političkih eseja, u kojima se obračunavao s kompleksnim odnosima na Balkanu … Nakon predstave sjedio je u mojoj garderobi i dugo šutio… Zatim mi je rekao rečenicu koje se uvijek sjetim kada se nađem na nišanu nekih ozlojeđenih i ratobornih ljudi: «Sviraš ti na violini, mali moj, ali zapamti – tvoj život će biti borba s divljim zvijerima!» (italic, IB). Kakva pretencioznost! Svirač na violini i ne baš lijepo ime za braću ljude s kojima će violinist živjeti. Ipak, saznali smo dvije važne stvari: prvo da Krleža izgovaranje svojih tekstova čuje kao zvuk violine, da svoje tekstove zamišlja glazbenim partiturama i, drugo, da je pred „violinistom“ Šerbedžijom, koji te zapise pretvara u glazbu, neka „borba“.

Na koga Pisac misli kad govori o borbi s „divljim zvijerima“: na ljude bez glazbene kulture, na neistomišljenike, ljude drukčijih orijentacija, ili na ljude istih ideoloških uvjerenja kakva promiču njih dvojica? Nesporno je samo da su zvuci bili lenjinski, jer iz Krležine kajdanke ne treba očekivati drukčije note. Doduše, ponekad se osjeti utjecaj Trockoga, ali on to nije ni tajio. Nesporno je samo da je to glazba revolucije, pa smijemo pretpostaviti da su se baš njezini zvuci razlijegali nad gulazimasmrznutoga Sibira. Sve je počelo 1917. kad se Lenjin iskrcao iz svoga vlaka. Taj je lik Krležu impresionirao toliko da mu je do kraja života ostao ‘svjetlom s Istoka’. „On je meštar i rabi, simbolično slovo početka i svetlo u tami.“ (M. Krleža, Izlet u Rusiju, Zagreb, 1926.). Nekoliko godina prije objave tih riječi, J. Martov, vođa ruskih menjševika, videći što rade Lenjinovi ljudi napisao je (u kolovozu 1918): „Zvijer je lizala toplu ljudsku krv“, a pjesnik L. Aragon da se „modre oči Revolucije sjaje nužnom okrutnošću.“

Je li Krleža znao za rečenicu J. Martova o tomu što je zvijer radila po Rusiji? Dovoljno je znao o sibirskim grobovima i zvijeri koja je „lizala toplu ljudsku krv“ pa je svejedno do kraja života klicao Lenjinu, Trockom i Titu. A sve što je napisao od Izleta u Rusiju do ispraćaja na Mirogoju, u režiji JNA, trebalo bi razumjeti kao veliku partituru prema kojoj je, konačno, svirao i „Mali (moj)“. Sigurni smo da su lenjinsku „glazbu“ čuli i nesretnici zazidani u Hudoj jami, da su je čuli informbirovci na Golom otoku, da su je čule tisuće ljudi koji su zbog „delikta mišljenja“, izgovorene ili napisane riječi, koja bi dovela u bilo kakvu sumnju učenja i djela vođa, zatvarane u tamnice, mučene i ubijane. Krležina je „glazba“ godila uhu „divljih zvijeri“, samo što su u njihovu govoru zvijeri uvijek bili oni drugi, neovisno o neosporivim faktima, gulazima i polpotovskom uništavanju milijuna ljudi. „Mali“ (svirač na violini) to ne može, ili ne želi razumjeti, jer za nj su zvijeri svi koji ne misle kao on i M. K. Posve je razumljivo da bi o toj rečenici trebalo puno više napisati. Ali, među nama ima i onih ljudi koji danas misle da g. Šerbedžija nije jasno iskazao svoj stav prema Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Mislim da nije tako. I šutnjom (o tomu tko je agresor) i govorom i pismom dovoljno je rekao.

Nametanje krivnje

Što je razlogom pokušajima da se hrvatska borba za slobodu svede na govor o bitangama, kriminalcima, manijacima i zvijerima? Jesu li otkrivene neke nove povijesne činjenice koje bi zahtijevale otvaranje pitanja o tomu je li Hrvatska 1991. napadnuta vojnom silom ili nije? Je li se branila ili nije, je li uopće imala pravo na obranu ili nije? Ima li veze sva ta trivijalizacija i estradizacija prevažnih pitanja o narodnoj opstojnosti, s kontinuiranim optuživanjem Hrvatske? Tu, svakako spadaju, učestale tvrdnje o navodno novoj fašizaciji Hrvatske, koje se pišu u skladu s Memorandumom SANU 2, a u javnost se povremeno ubacuju usklađene i s apetitima političkih sila koje na jugoistoku Europe imaju posebne interese, a iz dana u dan, kao da postaju vidljiviji. U kontekstu optužaba za zbivanja u Drugom svjetskom ratu,obrana i oslobađanje Hrvatske u zadnjem desetljeću prošloga stoljeća,u najboljem se slučaju stavlja u okvir opće krivnje svih prema svima. U svemu tomu kao da se zaboravljakako je uspostavu hrvatske države znatno opterećivalo nasljeđe zadnjega europskoga totalitarizma. Ne bismo ovdje ni spominjali govor čelnika JNA iz srpnja 1991., ne bismo spominjali ni Lenjina, da se g. Šerbedžija, u svom novom obračunu, ne zavlači pod crveni Krležin kaput. S tezama o nacionalizmu, separatizmu i građanskom ratu sinkroniziran je ritam osporavanja hrvatske obrane od agresije.

Razumljivo je da svaki rat, kao izvor velikih ljudskih nesreća, donosi obilje gradiva za suprotstavljenu argumentaciju o uzrocima i krivnjama, pa se ponekad čak pojedinačni incidenti stavljaju na istu razinu sa smišljenim zlodjelima golemih razmjera i iz toga izvlače zaključci koje njihovi zagovornici žele učinitipovijesnim činjenicama. I prije Oluje (1995.) i mirne integracije hrvatskoga Podunavlja (1998.), naša je javnost bila preplavljena medijskim i političkim govorom koji je udarao na povijesno pamćenje, koji je falsificirao i obmanjivao. Lagalo se ne samo o događajima u prošlosti nego i onome što je bilo jučer. Neprijateljska propaganda unošena je u naš medijski prostor i iz zemlje koja laž drži na istaknutom mjestu svoga narodnoga izloga, kako je pisao „otac moderne srpske nacije“. Najčešće je sve to prikazivano kao obrana „divne Jugoslavije“.

Cilj je bio, i ostao do danas, najprije na sve moguće načine ugroziti, a nakon neuspjeha u tom naumu, poniziti hrvatsku obranu, okrivljavati Hrvatsku i tražiti izjednačavanje odgovornosti agresora i branitelja.Iz govora protiv Hrvatske, iz razobličavanja različitih pokušaja prikrivanja i izokretanja istine, nestala su pitanja o udjelu nasljeđa komunističke vlasti u svemu tomu i bilo kakvo podsjećanje na (memorandumske) „razloge“ za napad na Hrvatsku.

Svi su podjednako krivi

Europska je„čitanka“ dijelom nečije zamisli da se napiše “zajednička povijest jugoistočne Europe”, a provodi je CDRSEE-a (Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi). Javnosti je predstavljena 15. studenoga 2016. u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Dvije su stranice u toj knjizi posvećene bitki za Vukovar. U njoj se spominje dasu neki ljudi 1991.odvedeni iz vukovarske bolnice na Ovčaru i ubijeni, ali ne piše tko su bili ti ljudi, ne piše ni tko su oni koji su ih odveli i ubili. Tko je bio agresor? Kako bi učenici u europskim školama mogli znati tko je pobio ljude na Ovčari. I zašto? (Pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi u noći s 20. na 21. studenoga 1991. u logor na Ovčari su iz vukovarske bolnice odveli 260 pacijenata, civila i vojnika, većinom Hrvata, i tamo ih ubili).

Neven Budak, hrvatski povjesničar koji je surađivao na projektu izdavanja „čitanke“, kaže da to nije udžbenik nego dopunski materijal u nastavi koji služi „tome da učenici sami, uz pomoć profesora naravno, stvaraju zaključke. A ne da im se servira gotova istina.“ S tim u vezi i jedan njemački profesor povijesti govori da „ratove u Jugoslaviji“ učenik „treba shvatiti u kontekstu porasta nacionalizma sa svih strana.“ (Vl. 2. 12. 2016). Učitelji će (nadajmo se), prije toga objasniti učenicima da postoje napadački i obrambeni „nacionalizmi“, jer kako bi inače, primjerice, razumjeli razliku između osvajačkoga tiranstva nacifašizma i slobodoljubive sile koja mu se suprotstavljala i branila svijet od agresije. Ali što ako im učitelji to ne objasne? Među pobjednicima je, na komunističkoj strani, na strani internacionale koja je pozivala proletere da se ujedine, nestala distinkcija između obrambenoga patriotizma i osvajačkoga nacionalizma. Sve što služi komunističkom projektu postaje dobro i pravedno, a sve što drukčije misli postaje neprijateljsko. Nacionalistima su proglašavani svi koji ne prihvaćaju bilo koju i bilo čiju hegemoniju, agresiju i tlačiteljstvo. U tomu, naravno, nisu bili usamljeni. I danas se lijeva internacionala služi istim etiketama. Demokratski je svijet međutim prepoznavao razliku između agresivnoga nacionalizma i patriotske obrane od svake agresije.

Patriotizam i nacionalizam

Kad se izjednači patriotizam i nacionalizam (kako ga definiraju „internacionalisti“) onda se i napadač i žrtva stavljaju na istu stranu, gubi se pojam pravedne obrane. Lenjinovi sljedbenici „znaju“ da je pravednost samo na strani Revolucije, bez obzira na to napada li ili se brani, čini li zla ili dobra djela. Ta„revolucionarna“ simplifikacija dovela je do toga da se sukob agresora i branitelja u Hrvatskoj naziva sukobom dvaju nacionalizama. I Šerbedžijina teza o „bitangama“ zastupa isti stav.Tako jei u novim „čitankama“ napisano kako je bitno da „učenici shvate posljedice nacionalizma“. Ipak, skratimo ovu elaboraciju: patriotsko domoljublje iskazuje poštovanje svim ljudima i narodima i njihovim pravima koje i za se traži. Agresivni nacionalizam zauzima posve suprotne moralne pozicije.

Hrvati su slom komunizma 1989. dočekali bez vlastite države. Ipak su nakon te epohalne promjene, težili ostvariti dva svoja neotuđiva, prirodna i povijesna prava: pravo na vlastitu suverenu državu (članci 1 i 55 Povelje UN-a) i pravo na obranu (iako su bili posve razoružani). Protiv sebe su imalinajjače snage propaloga režima federalne države, represivni sustav i vojsku (JNA).

Proces osamostaljivanja, na koje je novu demokratsku vlast u Hrvatskoj obvezivao referendum iz svibnja 1991, suočio se s otporom tih snaga koje su stale na stranu srpske hegemonističke politike. (Nakon prvih slobodnih izbora 1990. i usvajanja nekomunističkoga Ustava, hrvatski su ljudi na referendumu u svibnju 1991. odlučili graditi vlastitu državu. Glasovalo je 83,56 posto birača; 94,17 posto izjasnilo se za samostalnu i suverenu hrvatsku državu). Tu je temelj hrvatskoj državi, u volji hrvatskih ljudi, a ne na nekoj maksimirskoj utakmici. Hrvatska je protiv sebe imala vojnu silu koja je pristala uz memorandumski koncept preuređenja federalne države, odnosno uspostavu Velike Srbije, sa zapadnom granicom na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. Svijet su uvjeravali da brane Jugoslaviju i njezin „socijalizam“. Evo kako su to radili, evo još nekoliko rečenica koje je početkom srpnja 1991,pred stotinjak najviših časnika JNA, izgovorio načelnik generalštaba JNA Blagoje Adžić: „Mi smo izgubili bitku, ali ne i rat. Višestranačje je dovelo narode u sukobe… Rušitelji Jugoslavije preuzeli su vlast i okrutno žele promjeniti društveno uređenje uvođenjem kapitalizma u svojoj najgoroj formi… Predsjednik Vlade Marković u konspiraciji sa SAD-om i zapadnim silama djeluje na dezintegraciji Jugoslavije… bez obzira na stavove Predsjedništva mi ćemo udariti svom našom snagom, mi ne možemo više da čekamo i neće više biti povlačenja… Izdajice treba ubiti na licu mjesta bez milosti i razmišljanja … Mi imamo prednost u naoružanju, a rat ne bira žrtve… gubitke treba ignorirati…”

O toj „dezintegraciji Jugoslavije“, danas, nakon 25 godina govori i piše glumac Rade Šerbedžija. Mnogi su u našoj zemlji reagirali na njegove izjave, pa se ponovno oglasio tvrdeći da nije rekao to što mu se stavlja u usta. Brani se vlastitom pameću, ali u pomoć poziva i dva moćna branitelja, odvjetnika g. Č. Prodanovića i pisca M. Krležu. Ipak, ne ostaje „holivudski superstar“, kako ga naziva Tanjug, na vlastitoj obrani, nego želi poučavati hrvatske državne institucije što bi smjele, a što ne bi smjele, kako bi morale postupati i čime se baviti.

Vratimo se na početak njegove provokacije koja je u javnost došla uz pomoć srbijanske novinske agencije Tanjug koja je 28. listopada 2016.objavila što je rekao„holivudski superstar Rade Šerbedžija prilikom potpisivanja svojih knjiga “Stranac, (izabrane pjesme)”: “Bitange eto šta su ti koji su zavadili običan narod. Od tih bitangi nije mogla da se spasi divna Jugoslavija.“ Pokušavali smo saznati je li g. Šerbedžija demantirao to što je Tanjug objavio, je li porekao da su to njegove riječi, međutim Tanjug nije objavio da g. Šerbedžija poriče da je rekao to što je napisano da je rekao. „On je napomenuo da su ti kriminalci iskoristili nepravdu koja je učinjena nesrećnim ljudima da proizvedu slepu mržnju među jugoslovenskim narodima.“Tomu dodaje i ovu rečenicu:”Nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, takozvani heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci”.

Svi protiv svih, bitange, kriminalci, građanski rat

U studenom 2016. dobili smo dodatna Šerbedžijina objašnjenja. U izjavi za televiziju N1 opovrgava da je spominjao Haag, branitelje ili ratne heroje u spomenutom kontekstu. “Samo sam rekao da su mnogi kriminalci pušteni iz zatvora da bi se borili u tim groznim ratovima na teritoriju bivše Jugoslavije. Ovo što govorite nisam kazao, to je mogao netko krivo napisati, ali ja to nisam rekao”, kaže nam Šerbedžija.”Jesu li, dakle, „bitange“ i napadači i branitelji ili je u vizuri g. Šerbedžije to posve nevažno? Čija je zemlja razorena, čije su škole, bolnice,domovi i crkve razorene, napadačeve ili braniteljeve? Je li moguće da „holivudski superstar“ ne zna tko je napadao, a tko se branio, tko je bio agresor a tko branitelj? Građanski rat? Rat građana Hrvata i građana Srba? Ratuje li vojska „Divne“ zemlje na strani jednih ili na strani drugih? Građanski rat? Otkud građanima srpskoga etničkoga podrijetla u Vukovaru vojni zrakoplovi, tenkovi, topovi, raketni bacači…? Jesu li hrvatski gradovi s mora napadani iz srpskih ribarskih čamaca ili s ratnih brodova? Koji građani ruše i pljačkaju Konavle? Čiji su tenkovi pregazili Škabrnju i pobili njezine žitelje? Dosta je tih pitanja, ostavi me na miru, čovječe, govori R. Šerbedžija. Ne želim o tomu govoriti.

Šerbedžija je, kako objavljuje Tanjug, rekao i ovo:„Svi narodi na prostoru bivše Jugoslavije… zamrzeli braću… krenuli jedni na druge. “Ne govori istinu, nisu svi ti narodi „zamrzeli braću“ i nisu svi krenuli jedni na druge,niti su Slovenci krenuli na Hrvate niti Hrvati na Slovence, nisu Albanci i Makedonci udarilina Hrvate, niti Hrvati na njih, nisu ni Bošnjaci-Muslimani ratovali s Albancima, Slovencima i Makedoncima… ne treba dalje nabrajati. Glumac bi morao ponovno razmisliti o onomu o čemu govori. Nisu svi „narodi na prostoru bivše Jugoslavije“ „zamrzili braću“ nego je neki drugi razlog u srži ratnih nevolja. Hrvati taj rat nazivaju obrambenim i oslobodilačkim i u temelju mu nikako nije to da su „zamrzili braću“. Prije će biti da su „braća“ poželjeli nešto što im Hrvati nisu mogli ni htjeli dati, ali im nisu osporavali prava koja za se traže? To je lako dokazati. Hrvatsku nisu branili samo Hrvati. Spomenut ćemo samo dva primjera. Selo Laslovo je, primjerice, branilo 187 Laslovčana od kojih je bilo 105 branitelja mađarske nacionalnosti. Od ukupnoga broja poginulih i nestalih (48) bilo je 28 branitelja Mađara. Nakon okupacije u Laslovo su ušli neki ‘arkanovci’. Kojoj skupini hrvatskih državljana (u „građanskom ratu“) oni pripadaju? Čiju su zemlju laslovački Madžari branili? Svoju, svoju hrvatsku domovinu. Tako su činili i mnogi drugi Nehrvati. Branili su svoju čast i svoju zemlju skupa s Hrvatima. Iako je prema popisu iz 1991. u Daruvaru živjelo oko 19% Čeha, među braniteljima ih je 1991. bilo 30%…

Mediji su u Hrvatskoj puni prikaza umjetničkih postignuća g. Rade Šerbedžije i njegove obitelji, grad Zagreb je i danas pun velikih plakata koji najavljuju njihove nastupe. Zbog toga je njihova odgovornost za javnu riječ još i veća Oni nastupaju na reprezentativnim mjestima, od Brijuna do Lisinskoga, snimaju, pjevaju, glume A „divne jugoslavije“ nema, žive u državi kojoj, eto, ne znaju korjene, podrijetlo, svrhu.

Ivan Bekavac/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save