U Hrvatskoj nema ustaša i fašista, ali ima ljubitelja Hude Jame i Bleiburga
Izvor slike: fah
Literatura koja se bavi fenomenom „totalitarizma“ mjeri se u tisućama naslova, od kojih je tek manji dio preveden na hrvatski jezik. Iako među politološkim stručnjacima postoje razmimoilaženja o tome koji se povijesni sustavi mogu svrstati u kategoriju totalitarnih, većina njih tu ubraja komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam. Pojedini autori s vrlo jakim argumentima govore da i demokracija, kao i svi drugi sustavi, nije imuna na totalitarizam, pa se tako može govoriti i o opasnostima „demokratskog totalitarizma“.
Kad je u pitanju (kazneno)pravni odnos prema tri zločinačke ideologije 20. st. – komunizam, fašizam i nacizam – onda se mogu razlikovati dva ponešto drukčija pristupa. U europskim zemljama, a tu prije svega treba ubrojiti Njemačku, Austriju i Francusku, simboli i ikonografija povezana s fašizmom i nacizmom oštro se kažnjavanju, dok je zbog niza povijesnih razloga odnos prema komunizmu nešto „benevolentniji“.
U Sjedinjenim Američkim Državama za isticanje simbola totalitarnih sustava nisu predviđene rigorozne kazne kao u Europi, što je posljedica prvoga amandmana na američki ustav koji jamči slobodu govora.
U Hrvatskoj nema fašizma ni ustaštva, ali ima vrlo moćnih bivših komunista
Hrvatska je po mnogočemu iznimna i čudesna država, pa tako i prema odnosu prema naslijeđu totalitarnih sustava. Većina pripadnika ustaškog pokreta, kao i mnogi koji s tim pokretom nisu imali bilo kakve veze, brutalno je likvidirana ili protjerana u proljeće 1945. godine. O tome je li ustaški pokret bio totalitaran ili nije dalo bi se raspravljati, no činjenica je da ustaša niti fašista u Hrvatskoj nema od 1945.
Jednako tako činjenica je da su nakon ustaša vlast u Hrvatskoj preuzeli komunisti – pristaše sustava koji je prema piscima Crne knjige komunizma „najužasnija varijacija totalitarizma, državnog terorizma i monopartijskog voluntarizma u povijesti ljudskog roda“.
Konačno, činjenica je i to da komunisti u Hrvatskoj nikada nisu lustrirani i da su svoje pozicije i moć transferirali i u demokratsku hrvatsku državu. Ipak, u 2016. godini politički i medijski mainstream ne govori o potrebi lustracije ex-komunističkih kadrova, nego o fiktivnome fašizmu koji navodno ponovno izranja iz mračnih zakutaka.
O čemu se, dakle, radi? Postoji li u Hrvatskoj fašizam? Naravno – ne postoji.
Optužbe za fašizam u političko-ideološkom katekizmu bivših komunista predstavljale su diskvalifikacijski kriminalizirajući izraz kojim su se napadali politički neistomišljenici svih boja i predznaka (pa su tako i socijal-demokrati bili socijal-fašisti), a u proljeće 1945. optužba za fašizam bila je instrument za opravdavanje fizičke likvidacije ne samo pripadnika ustaških i domobranskih jedinica, nego i svih onih koji su komunistima mogli predstavljati smetnju o preuzimanju totalne vlasti (dakako, fašisti su bili i oni koji su imali vile u elitnim dijelovima Zagreba ili podeblje bankovne račune).
U ime borbe protiv fašizma izvršena je i agresija na Hrvatsku; svi zločinci, od Miloševića i Šešelja do Šljivančanina i Mladića borili su se protiv endemskoga hrvatskog fašizma. Bilo koja samostalna i neovisna hrvatska država za velikosrbe i domaće orjunaše i jugosferaše ne može biti ništa drugo doli fašistička kreacija, iz čega, dakako, dosljedno proizlazi da su antifašisti jedino oni koji su pristaše Jugoslavije i komunizma, odnosno drugim riječima: pristaše zločinačke države i antidemokratskog sustava koji je iza sebe ostavio više od stotinu milijuna leševa diljem zemaljske kugle.
Riječ je o političkoj perverziji i svinjariji kakva je moguća jedino u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je moguće da su bivši profesori na JNA učilišta glavni arbitri demokracije i ljudskih prava, dok se bivše disidente iz komunističkih vremena proglašava mračnjacima i antidemokratima.
Maloumni antifašistički argumenti
Argumenti kojima prekaljeni antifašistiod formata kao što su Stjepan Mesić, Jelena Lovrić, Marijana Puljak, Tvrtko Jakovina etc. pritom opravdavaju simbole i zločine komunizma svode se na tvrdnju da je komunizam pobijedio fašizam i da je za razliku od fašizma bio dobar u svojoj ideji.
Riječ je o maloumnim argumentima, jer oni koji su pismeni i koji su pročitali Manifest komunističke partije znaju da se u tome dokumentu poziva na nasilno rušenje čitavog dosadašnjeg društvenog poretka (je li poziv na nasilje dobar kao ideja?), kao što i oni kojima nije strana elementarna logika znaju da ako je jedno zlo pobijedilo drugo, to ne znači da je prvotno zlo postalo dobro.
Ovih dana predsjednik Vlade Andrej Plenković najavio je osnivanje povjerenstva koje bi se bavilo totalitarnom simbolikom. Nije nam poznato koji bi točno bio djelokrug rada toga povjerenstva, no zdrav razum nam govori da bi se ono prvenstveno trebalo baviti naslijeđem, simbolima i ikonografijom jugoslavenskoga komunističkog sustava.
Jer – 2 i 2 su još uvijek 4 čak i u antifašističkoj matematici – u centru Zagreba ne postoji Trg dr. Ante Pavelića, ali postoji Trg Maršala Tita, čiji pravi trgovi i spomenici leže od Bleiburga do Teznog, Hude Jame i Maksimirske šume.
Autor: Krešimir Kovač/Direktno.hr
