Z. VUKMAN: Božić – svjetlo novoga početka
Novi život u Kristu
Tog se na zemlji nije rodio praćen vatrometom i odjeven u svilu, s krunom od dragoga kamenja. Nije se rodio kao tiranin, kao moć i vlast, rodio se slabašan i ranjiv kao dijete. Kako je drukčije mogao ući u srce ljudske povijesti iz čiste ljubavi, da čovjeka spasi?
Kad otac ili majka žele pronaći i spasiti svoje dijete iz nevolje i pogibelji, spremni su ići i na kraj svijeta, samo da bi pomogli svom sinu ili kćeri. Spremni su se suočiti s najvećim pogibeljima i opasnostima. Spremni su poistovjetiti se s trpljenjem svoga djeteta i izbavljati ga s nadljudskom ustrajnošću. Ako su tako spremni učiniti roditelji koji više vole svoje dijete od sebe samih, što je onda tek Bog bio spreman iz ljubavi učiniti za čovjeka prepuštenog zemaljskoj tami? Kao što otac traži zabludjela sina i hrli mu u susret, tako i Bog traži nas, dolazi nam u susret.
Mi bi htjeli da to bude spektakularno i melodramatski kao u američkim „blockbusterima“, ali On se odlučio za put koji je onkraj naših fantazija i konstrukcija, onkraj svih pozornica povijesti, dvoraca i tronova, hramova i žrtvenika. Bogočovjek je sam sve to: i dijete, običan čovjek, i drvodjelja, i sin, i brat, i rabin, i Mesija, i hram živi, i kruh živi, i svjetlo svijeta, za njega nisu pripravljena prolazna ovozemaljska prijestolja nego ono za lava iz plemena Judina na vječnom Davidovu prijestolju u nebeskom Jeruzalemu. Ove riječi, koje izvire iz vjere praotaca koja ga naviješta, proroka i Pisama, pamćenja naroda koji iščekuje Spasitelja, danas nevjerujućima zvuče kao prazna mitologija. Ali kad sve utihne i nestane, što ostaje? Da je Isus samo jedna lijepa priča i mit, odrasla osoba bi bila budalasta kad bi u to vjerovala, kao kad bi odrasli čovjek poput djeteta bio sto posto uvjeren da upravo sada negdje na dalekom sjeveru
Djed Božićnjak zaista upreže svoje sobove u leteće saonice. Kakva bi bila razlika? No ovdje se radi o povijesti i samom životu, o Bogu koju je ušao u našu krv i tijelo, u našu genealogiju, u naše ljudske krajobraze i podijelio s nama tu opipljivu egzistenciju i to na način da mu je nebeski zvjezdani svod bio prvi pokrivač a jednostavni ljudi i životinje bili oni koji su ga sa svojim prijateljskim čuđenjem i toplinom dočekali u svijetu prepunom Heroda i sličnih bjesomučnika gonjenih pohlepom i ludilom.
Božanski paradoks
Donio nam je u ove naše zemaljske pomrčine svjetlo koje zaslijepljen duh ne može vidjeti. Čovjek odjeven u oholost ne razumije novorođenog Mesiju. Neshvatljivo mu je da bi svoju moć dao tako oplijeniti. Ne može u to vjerovati. Kako čovjek s logikom sile može razumjeti taj božanski paradoks? Isus nas je naučio kako vjerovati. Pokazao nam je koji je jedini put koji vodi prema nečemu višem od ovih naših žabokrečina. Što je istinska vjera? Dati se razoružati i onda se pouzdati u ono najsvetije u nama i nad nama. Istinska vjera potiče i na molitvu i na djelovanje.
Istinska vjera potiče na djelovanje. Vjera koja vjeruje, ona i živi, a koja živi, djeluje, čini dobro. Kad čini dobro, potvrđuje život i okrenuta je životu, a život je stvarnost u kojoj stvorenje živi svoju radost i svoju bol. Podijeljeno je u sebi jer ovdje nema potpunosti, nema trajnog ispunjenja. Sreća se ne može postići tehnološkim napretkom, mentalnim treningom niti materijalnim obiljem. Čovjek se može privremeno osjećati dobro, može povjerovati i da je postigao ovozemaljski raj, sve dok ga ne udare nesreća i bolest. A nema čovjeka koga ne sustižu nevolje. Nekoga više, nekoga manje, dovoljno da bi se zapitao o smislu života, i da bi oni mudriji izvukli zaključak kako ništa nisu postigli u svojoj jurnjavi za moći, profitom i svjetskim ugledom. Na kraju sva slava ovoga svijeta izgori kao stručak suhe slame. Čovjek ostari, umre, a u javnosti ostane upamćena slika o njemu koja može biti puka utvara mnijenja i medija. Njegovo pravo lice je nestalo s njim.
Javnost vjeruje ono što želi vjerovati. Podsvjesno većina ljudi zna da koketira s lutkama iz izloga. Ali prihvaćaju igru opsjene, daju se uvući u svijet koji živi od laži. I suvremenim pooganima je Isus stranac, poganska svijest ga ne razumije. Što je to poganska svijest? Jednostavno, idolopoklonička. I tjelesna. Da bi vjera postala vjera ona se mora ovjeroviti u konkretnoj egzistenciji kao življena vjera! Zato se Spasitelj rodio razgoljen od svega na što se čovjek želi osloniti, od zaštite moći i vlasti, bogatstva i sjaja ovoga svijeta – da bi nas uputio na bit, da je uvijek imamo pred očima dok Njega tražimo da mu se poklonimo negdje daleko od sve ove buke i bijesa.
Početak nečeg novog na zemlji
Kad se Isus rodio, poklonili su mu se neuki i nepoznati pastiri. Njih je uzeo za svjedoke, one koji su kao djeca, nedužni i jednostavni. Kad je odrastao, učeni farizeji su zbog njega trgali svoje haljine, u bijesu ga optuživali da je utjelovljena hula. A kad je umro na križu, pokidale su se goleme hramske zavjese. Bog Otac je time poručio: pao je privjes s očiju svijeta. Sve se razgolilo do srži. Rođenje se dogodilo u skrovitosti, ono je bilo otajstvena vijest, vijest koja je došla s neba, predskazana repaticom, rukopisom neba. Rođenje u špilji, i rođenje na križu, dvije su točke, dva uporišta kršćanskog poimanja i življenja. Rođenje života, i rođenje za vječnost.
U duhovnom smislu, Božić je početak nečeg novog i na zemlji, ne samo u iščekivanju konačnih, transcendentnih obećanja, nego i utjelovljenje konkretne Nade i Istine, sada i ovdje, kao nebeski putokaz, bljesak zvijezde, da se nikada ne predajemo, čak i kad smo bespomoćni, utučeni, progonjeni, siromašni, poput Djeteta iz Betlehema, jer Bog ima svoj nacrt, On ima svoje ljude koji će nam pomoći da ojačamo, i da nanovo rođeni, mi dalje pomažemo drugima. Treba samo biti strpljiv i prepoznati trenutak pohođenja, prepoznati svoj čas. Zato u Božiću i u danima krize i obeshrabrenja, možemo vidjeti jasno svjetlo novoga početka, mogućnost betlehemskog preporoda, mogućnost rasta, samo ako prihvatimo Isusovu logiku poniznosti. Ništa veliko ne rađa se iz ohole moći.
I najveće stablo izraste iz malog sjemena. I najstrašniji lav bio je slijepi, tek rođeni, bespomoćni lavić. Bog je sve uredio da raste iz nemoći da bi se pokazala snaga ljubavi, a ne snaga gole moći! Zato se Isus htio roditi kako se rodio – on obeskrepljuje svaku oholost i razoružava silu – i Njegovo porođenje uvijek je nova fascinacija neočekivanim Božjim potezima kojima je ljudsku povijest mijenjao iznutra. Želim svim dragim čitateljicama i čitateljima i svim ljudima koji traže Božje svjetlo, da u ovim danima, pred jaslama Djeteta, budu obasjani iznutra blagošću i milošću novoga života u Kristu!
Zoran Vukman/hkv.hr
